Slaba točka, novela u nastavcima
Kreativna radionica, 16. dio
Prethodna poglavlja
Kreativna Radionica je bilo jedino živo mjesto na odjelu. Dva puta dnevno, oko jedanaest do trinaest sati, pa poslije ručka i malog odmora, mlada voditeljica je obilazila sobe i pozivala na ustanak. Svi su se tome radovali. I oni pokretni i oni manje pokretni. Za svakoga je tamo bilo nešto kao u čarobnoj kutiji. Čak se i Malena pred kraj pridružila. „Severina“ je dolazila iako nije bila obavezna. Ta, ona je samo čekala transport.
Voditeljica bi obično nakon obaveznog prozivanja i predstavljanja svakog ponaosob, pustila laganu muziku. Mogli su birati hoće li samo razgovarati, što su ponekad i činili ili raditi nešto kreativno. Veliki stol za kojim su svi sjedili bio je u sredini krcat bojicama, papirom u boji, flomasterima, vrućim ljepilom, olovkama u boji. Sve je odisalo vedrinom i razigranošću. Ona se posebno veselila. To je bio njen teren. Kada se malo oporavila, bila je glavna za razgovorom i često bi na svom primjeru pokušala druge ponukati da se otvore. Voditeljica je odmah primijetila da se ispod one prvotne tihe fasade krije vrlo interesantna ličnost. Nikako se nije uklapala u dijagnozu s kojom je došla. Zapravo, više dijagnoza. Zato joj je i dopuštala da bude malo više aktivnija od drugih.
Tu su svi iz različitih soba, muškarci i žene svih doba mogli malo bolje upoznati jedni druge, dijagnoze i probleme zbog kojih su došli. Ona je voljela lijepiti vrućim ljepilom. Ta to je bio njen alat. Koliko je samo vremena provela tako sa svojim sinovima potičući ih na kreativnost i izražavanje sebe. Uživala je u tim trenucima. Bila je doista dobra majka. Potiho je pjevušila jer gle! Nekim čudom kao da su puštali sve pjesme koje su njoj bile poznate. Čak i na engleskom. Zadatak je bio izrezati i ukrasiti maske. Svi radovi kada bi bili dovršeni izlagali bi se na velikim staklenim neprozirnim ulaznim vratima. To je ujedno bila i dobrodošlica posjetiteljima i njihov izložbeni kutak.
Nije dočekala svoju izložbu iako joj se silno radovala. No, pomisao da će i njeni radovi biti istaknuti i možda nekome uljepšati dan, umirivalo ju je. Ona je na jednu od svojih maski izrađivala leptire svih boja, usklađujući ih. Najviše je voljela zelenu boju. To je bila boja njegovih očiju. Ona kao da je čitav život sanjala zeleno. Leptir je inače simbol metamorfoze. Kako primjereno. No, potajno, nitko nije znao pravi razlog zašto ona toliko voli leptire. Svi su znali za tzv. Leptiriće u trbuhu zaljubljenih. Ma, imala ih je i ona bilijun, samo kad bi kojim slučajem misao skrenula na Njega. ON joj je jednom prilikom pričao priču o gusjenici koja se pretvarala u prekrasnog leptira. Tako joj je želio pomoći kada mu se žalila i utapala se u vlastitom samosažalijevanju.
Ukazivao joj je da iako je sada „gusjenica“ koja zbog svog položaja ne vidi cjelovitu stvarnost jer puže i sve vidi iz svoje perspektive. Jednog momenta će se samo pretvoriti u prekrasnog leptira. Dobro se sjećala njegovog glasa dok joj je to objašnjavao. Ona je samo željela da to što duže traje i da nikada ne završi. Napola slušajući, napola se boreći s tremorom koji se uvijek javljao kad bi On bio u pitanju. Čim bi čula njegov glas, noge bi joj se oduzimale. Glas mu je bio miran, tih, dubok, tako poseban kakvog još do tada nije čula. Podsjećao ju je na proroka čije sve vrijeme ovoga svijeta pripada samo njoj. Zato ga je toliko voljela. I ne samo zato..
