Prvo bih postavio pitanje zašto bi se ugledni profesor, gradski vijećnik i poznati građanin ovog grada odlučio na krađu nečega što košta trideset kuna?
Jednom godišnje, krajem rujna, nekoliko dana provedem u Minhenu. U glavni bavarski grada otputujem zbog čistog hedonizma – na svetkovinu piva. No, ne uživam samo i zlatnožutom napitku u litrenim vrčevima i svinjskim koljenicama nego u svemu što donosi ta srednjoeuropska prijestolnica, od muzeja i zooloških vrtova preko malih dućana sa stripovima i starim fotoaparatima do velebnih robnih kuća u središtu. Upravo tu, u centru milijunskog grada obavim šoping, priuštim si sitnicu kakvu ovdje ne mogu nabaviti i kupim nešto ljudima koje volim.
Jednom su, na izlasku iz robne kuće zapištali oni uređaji. Nisam se ni okrenuo, a već se odnekud stvorio zaštitar i zamolio me da još jednom prođem istim putem. Opet je zapištalo! Onda je zaštitar uzeo moju vrećicu pa s njom ušao u robnu kuću. Opet isto! Ljudi prolaze, gužva je, mene srama, čini mi se da svi gledaju u mene, a oni, vjerojatno navikli na takve stvari i ne primjećuju što se zbiva.
Zaštitar me potom zamolio da pođem za njim do prostorije u prizemlju gdje me je dočekao sredovječni gospodin odjeven u besprijekorno odijelo kakve vidimo na promidžbenim materijalima razvikanih marki, vjerojatno sponzorski uzorak poslovnog partnera. Ajme majko, neugode! Ja dripac s ruksakom na leđima, u crnoj traper jakni, turist s Balkana, sa oskudnim znanjem njemačkog jezika i vrećicom u kojoj je roba koja se glasa na senzorske uređaje. Gospodin se ispričava što mora zaviriti u vrećicu s logom svoje firme, traži moje dopuštenje. Vadi tek kupljene stvari i slaže ih na stol, uspoređuje s podacima na računu, a onda na košulji otkriva tajnu. Blagajnica nije skinula kodove pa ih je uređaj prepoznao i zapištao. Košulja je na računu bila evidentirana.
Gospodin mi se ispričao i, zbog neugodnosti koju sam doživio greškom njihove blagajnice, poklonio butelju bijelog vina.
Svako se od nas, vidimo i po reakcijama na Forumu, može naći u koži profesora Svobode. No teško je u ovom slučaju napisati bilo kakav komentar jer što se tamo točno dogodilo zna samo on, a ja ne želim biti niti odvjetnik niti sudac već samo objektivno izvijestiti javnost. Meni, međutim, smeta što ljudi na osnovu indicija i onoga što su čuli donose paušalne ocjene i zaključke, a na cijeli slučaj gledaju isključivo crno-bijelo.
Prvo bih postavio pitanje zašto bi se ugledni profesor, gradski vijećnik i poznati građanin ovog grada odlučio na krađu nečega što košta trideset kuna?
OK, možda je kleptoman! Ali, sudeći prema priloženom računu i činjenici da nije rađen zapisnik i zvana policija profesor naočale nije ukrao. Mogao je s njima u trgovini raditi što ga je volja – bitno da ih je stavio na traku i da ih je blagajnica evidentirala. Da li vam se ikada dogodilo da ste još u trgovini, onako žedni, otvorili bočicu soka ili načeli kekse za nestrpljivu djecu. Meni nije, ali sam vidio neke ljude da to rade.
Možda je ovaj slučaj interesantan za novinske stupce jer je profesor poznati građanin pa se može napisati da se to, da ih zaštitari zamole da pokažu račun, događa i njima. Ali sramota je da se u javnost iznose neprovjereni podaci pa se može govoriti i o medijskom linču u koji su uključeni svi oni koji u bilo kojem području života ne misle kao Svoboda. To najbolje može ilustrirati komentar čitatelja internetske stranice koja je, prenijevši vijest iz dnevnih novina, profesora grubo napala: «Možda i nije kriv u ovom slučaju, ali je kriv za mnoge druge loše stvari koje su bile u gradu i županiji za vrijeme vladavine njegove i sličnih im stranaka... (SDP, HNS...) I neka prije podizanja tužbe razmisli o tome kave su laži izjavljivali članovi tih stranaka, pa i on....»
