Nogomet je nekada najgluplja igra na svijetu – reče Ivan Rakitić, rezimirajući svoje svježe dojmove nakon bolnog poraza od Portugala. To je možda i najbolja stručna opservacija koju sam čuo u ovih nekoliko dana otkako se cijela Hrvatska bavi uzrocima ove nacionalne tragedije. Slično je bilo i onomad u Austriji kada su nam mističnu glupost nogometne igre razotkrili Turci. No meni je nogomet izrazito zabavan i ne vidim što je u njemu glupo, osim našeg infantilnog navijačkog ponosa i nemogućnosti prihvaćanja znanstvene i duhovne činjenice da se radi samo o igri. Zato, poneseni željenom da se igramo do kraja, širimo uvide u njezine zakone, promatrajući sve iz jedne proširene perspektive, čiji je osnovni smisao osloboditi Antu Čačića svake moguće krivnje koja mu se stavlja na teret.
Na zemaljskoj razini, po mome sudu, čovjek je sve posložio onako kako treba. Imali smo terensku premoć, stvarali smo šanse više od protivnika, i time, kako ja to vidim, završava očekivana uloga trenera. Ostalo je SUDBINA. A to je već neka viša, kozmička razina igrekoju je teško dokučiti. Za takvu stručnu analizu nam je potreban kompetentan sugovornik, osoba proširene svijesti, koja se kuži u kozmički red.
Drago Čosić poslije niza pogrešnih vizija tijekom cijelog europskog prvenstva pokazao se krajnje nepouzdanim, pa smo oslonac u svim aspektima jedne takve stručne analize izveli iz pretpostavki koje respektiraju percepciju prirode i društva prema viziji Nikole Tesle, čije zorne fizikalne spoznaje svemira i slikoviti metafizički uvidi u konačnu stvarnost daju naslutiti uzroke i posljedice hrvatske nogometne drame. Pri tome se jednim dijelom oslanjamo na vlastitu intuiciju, a onim drugim na zdravi razum – dok onu ključnu znanstvenu teoriju crpimo iz novinskog teksta dr. Velimira Abramovića:
- Iz Colorado Springsa Tesla piše u New York svom prijatelju Johanssonu kako je u “škrabotinama” visokofrekventnih elektromagnetskih pražnjenja otkrio um i kako će uskoro on, Johansson, moći svoje pjesme čitati Homeru, dok će sam Tesla diskutirati o svojim pronalascima s Arhimedom. …Po povratku iz Colorado Springsa Tesla izjavljuje u novinama kako je uspostavio vezu s vanzemaljskim civilizacijama. Rijetko tko ga je tada uzeo ozbiljno. No, ima indicija da je Tesla nastavio svoja istraživanja “paralelnih svjetova” sam, u tišini, ne objavljujući rezultate. Po svemu sudeći, izradio je aparat za postavljanje elektromagnetskih oscilacija vlastitog mozga, tj. kontrolu svojih mentalnih aktivnosti i na taj način uspio bez napora komunicirati s vremenski pomaknutim realnostima.
Proučavanje Tesle nije samo znanstveno pitanje, u njegovom radu ne treba tražiti prvenstveno tehnološka rješenja. Tesla je praktično ono što je Euklid teorijski, spona zapadne i istočne civilizacije. Na njegovom radu može se zasnovati nova duhovnost Čovjeka koji će shvatiti Vrijeme (koje je potpuno nematerijalno i predstavlja samo djelovanje matematičkih zakona) i prodrijeti u savršenije razine kozmičkog postojanja. To je, prema mojim istraživanjima, prava poruka Teslinog rada i u tome je ujedno razlog zašto je tek danas došlo vrijeme za pravo razumijevanje i uporabu Tesline misije.
A u ovom trenutku ne postoji bolje mjesto za primjenu ovoga znanja od nogometa – gdje je dopušteno razviti znanstvenu misao u svim mogućim pravcima kako bi se konačno, jednom za svagda, riješila tajna vječitog peha naših nogometaša.
Ovdje smo međutim postavili samo uvod u problem, i to poprilično složen. Zato ćemo prema samom kraju stvari prevesti na jezik lako razumljiv prosječnom navijaču.
Od složenog ka jednostavnijem
Čest posjetitelj Teslinog laboratorija u noćnim satima bio je i čuveni pisac Samuel Clemens, čiji je pseudonim po kome je u književnosti ostao poznat, bio – Mark Twain. Tesla je s njim bio toliko blizak da je i godinama poslije Twainove smrti redovito o njemu govorio kao o još živom prisnom prijatelju.
Pisac Twain umro je 1910. godine, a šest godina poslije toga objavljena je njegova čudna novela “Tajanstveni stranac“. U njoj se govori o Anđelu koji silazi s Neba u malo austrijsko selo, gdje se susreće s grupom dječaka s kojima se igra i poučava ih tajnama Svijeta. Ako se malo austrijsko selo shvati kao Smiljan, a lik Anđela zamijeni Teslom, dobit će se sjajno objašnjenje vrlo čudne teorije ljudskih sudbina i kozmologije izražene u tom kratkom dijelu koje zamjetno odudara od drugih Twainovih pripovijetki. Anđeo govori o osjećanju moralnosti koje je izvor svih ljudskih nedaća, i nesreći uzrokovanoj neshvaćanjemkompjuterski precizne kombinatorike najsitnijih događaja, od kojih svaki određuje daljnji niz karika u svojstvenom lancu narednih zbivanja.
Ljudska slobodna volja, prema njemu, je čista zabluda osjetila, sve je predodređeno i vodi predvidljivom ishodu. Prema tome, data ljudska individualna psihosomatska struktura imaograničen broj mogućih sudbina. Kombinacije sudbine su nizovi događaja, i čovjek se može prebacivati iz niza u niz voljom viših bića. Anđeo, na primjer, učini da osoba zatvori umjesto da otvori prozor, kako je bilo predodređeno, i sudbina te osobe krene sasvim drugim smjerom, aktivira se novi lanac zbivanja. Ovo se potpuno slaže s Teslinom idejom o čovjeku kao automatu kozmičkih sila, i vrlo je uvjerljivo pokazano jednostavnim dramaturškim sredstvima velikog pisca.
Čačić, dakle, nikakvim izmjenama u momčadi nije mogao utjecati na konačni ishod. Čak da je bio toliko duhovno istreniran i uspio komunicirati sa vremenski pomaknutim realnostima, Ante ne bi mogao promijeniti ništa.
Jedini logičan zaključak koji nam se nameče je taj da treba odigrati najbolje što možemo, i prihvatiti rezultat koji nam je suđen, nalazeći istu utjehu kakvu nam u svojoj mističnoj priči sugerira i slavni pisac:
Na posljetku, prije nego što Anđeo napušta svoje prijatelje, seoske dječake, uvodi ih u posljednju svemirsku tajnu koja ih je užasnula, tajnu nebića:
„Sve je samo misao, ništa ne postoji, i ja sam samo misao, usamljena misao koja luta praznim prostranstvima Svemira“
