Banner
Milošević: Milanović iznevjerio povjerenje birača
Banožić: Ne impresionira me glumatanje fakina sa zagrebačkih ulica
Plenković pozvao OLAF i DORH da stanu pred mikrofone ako imaju nešto
Plenković pozvao Raspudića na covid-odjel i nazvao ga besramnim licemjerom
Raspudić: Pozivam premijera na sučeljavanje, a ne paradiranje kroz bolnice
Quo vadis, Aida? proglašen najboljim europskim filmom
Studentima od 1. siječnja minimalna satnica 29,30 kuna

  biLJana

Koraljna vrata, Pavao Pavličić: Simbolizam u djelu

  Biljana Kovačević           03.11.2021.         746 pogleda
Koraljna vrata, Pavao Pavličić: Simbolizam u djelu

Knjige su kao ljudi. Neke vas dotaknu, neke ne. Neke samo prođu kraj vas, a neke kroz vas i ostave neizbrisiv trag. Kako je čitanje moja strast i knjige moja ljubav poželjela sam  sa Vama podijeliti neka svoja razmišljanja na temu pročitanog. Nadam se da će Vam se svidjeti. Koraljna vrata, roman Pavla Pavlčića je po mom osobnom sudu i više nego potreban da se čita u današnje vrijeme. Kako ja ne vjerujem u slučajnosti, ona mi je sama došla u trenucima kada se borim sa osjećajima gubitka majke. Bolest ju drži na rubu kao što su i Koraljna vrata tanki zid između dobra i zla. Ona postoje i u našem srcu kada biramo svoj put i odlučujemo kojim ćemo krenuti. Pisac nam akođer sugerira da su Koraljna vrata, vrata krvi i da smo podijeljeni po krvi koja teče našim venama. Da nas ona određuje kamo pripadamo. Današnji znanstvenici to i potvrđuju istraživanjem krvnih grupa. Moja ocjena za ovu knjigu je 5+. Toplo preporučam.

***

Jer, ta je vijest opet probudila stari san, onaj san o kojem nije nikada nikome govorio, a za koji je i sam sebi jedva priznavao da ga njeguje i često sanja
<<< Krsto Brodnjak je filolog iz Zagreba koji je na poziv došao na otok Lastovo radi nekih starih spisa.

***

Krstin san je bio da jednom nađe neki stari, zaboravljeni ali dragocjeni rukopis koji će promijeniti povijest male i tužne hrvatske književnosti. Otvaranje svakoga starog rukopisa pomalo nalikuje na operaciju i zato je dobro na početku preporučiti se Bogu ili se barem sjetiti svega onoga do čega je čovjeku stalo.
(...) pomislio je na malu i zaboravljenu književnost kojoj je odlučio posvetiti svoj život..
(...) pomislio je i na kopno i na ono što se na kopnu događalo; na siromaštvo, tjeskobu, strah, političko ludilo, opasnost od građanskog rata, na vječno ponavljanje istih budalaština. Iznutra ga je iz bovula
( kovčega ) zapuhnuo miris lipe i to je bilo neobično.
>>>  Drvo lipe ne raste na otocima no bilo je sveto drvo Slavena. Prije prijelaza na kršćanstvo, Slaveni su poštivali božanstvo šume. Živjeli su u lipovim šumama u kojima su skupljali med i vosak. Simbolika mirisa lipe koji se osjeti iz kovčega daje nam samo naznaku u kom pravcu će se odvijati priča o sadržaju koji je otkriven. U narodu postoji običaj da se prije branja cvjetova lipe čovjek pomoli.

 ***

Stari rukopisi inače - znao je iz iskustva - zaudaraju po vlazi, po prašini, po mišjem izmetu i po moljcima. U ovakvoj mediteranskoj škrinji, mogao se očekivati možda još miris lavande ili ružmarina, kadulje ili smilja, ali lipe nikako.
<<<  Krsti je bilo važno da li je miris još iz vremena kad su rukopisi nastali. Autor knjige vrlo je slikovit u opisivanju a knjiga je prepuna simbolike. Fascikle koje je našao korice su bile sve odreda tamnoplave, upravo one iste boje kao i vjetrom šibana pučina .. Na ovome mjestu odmah imamo i vanjski ugođaj vremena. Napetost koja se osjeti s prvim dodirom sadržaja pojačava se spominjanjem hladnog vjetra što vani šiba. I neizvjesnost o sljedećem toku događanja.

***

Nije moglo biti sumnje: papir je potjecao najdalje s početka osamnaestog stoljeća....tinta je bila smeđa, ponešto izblijedjela, očito načinjena iz čađe, tinte iz onih vremena kad se pisalo guščjim perom....
<<< Krsto je bio uzbuđen i začuđen da se ovo baš njemu događa i da je sve čekalo samo na njega. Tipičan osjećaj nevjere nekoga tko dugo sanja o nečemu i kada se nađe u situaciji da mu se to počne ostvarivati. Vrlo je zanimljiva scena kada don Špirinoj domaćici pozli a Krsto dok joj pomaže razvija svoju asocijaciju na hrvatski jezik.

 ***

(...) ljudi u hrvatskoj književnosti - pisci i čitaoci - kroz cijelu se povijest dave vlastitim jezikom.
(...) pisci ne kažu ništa, a čitaoci nad djelima ostaju bez glasa.
<<< Nakon spašavanja Tere, don Špirove domaćice, u Krstine misli se opet vrati razmišljanje o prahu koji je svojim prstima pokupio sa starih spisa.

 ***

(...) kad ga je protrljao među prstima, prah je bio blag, gladak i mek poput najfinijeg pudera, posve nalik na lipov pelud od kojeg je svakog lipnja u Zagrebu bivao blago ošamućen i patio od opojne vrtoglavice pune obećanja.
<<<
Kod Slavenskih naroda bio je običaj da se pod drvetom lipe obavljaju obredi vjenčanja, sudski procesi, zabavljalo se i učilo, zbog blagotvornog djelovanja njenog mirisa na ljude. Kažu da će čaj od lipe opustiti dušu i tijelo 

Krsto je inače ime nastalo od grčke riječi stauros što znači krst. U narodu se kaže da svatko u životu nosi svoj križ. Krstin "križ" je bila njegova prevelika želja da pronađe neke stare spise kojima bi se proslavio kao filolog a istovremeno da baci i novo svjetlo na književnost jedne male zemlje kojoj je pripadao.

Smještanje radnje na otok govori nam o tome da je za svaku spoznaju potrebno izdvajanje od vanjskog svijeta i utjecaja, osamljivanje i duboko potonuće u samoga sebe. Sam početak romana govori simbolički o tome. Na samom dolasku na otok susreće dječaka Irfana, također samog.

Irfan je ime arapskog porijekla a dječak je musliman. Značenje imena je spoznaja, znanje, priznanje. Autor djela na samom početku nam govori da je ovo potraga za spoznajom samoga sebe, znanjem koje je sakriveno u skrivenim spisima i na koncu priznanje kada se sve objelodani. U ovom romanu niti jedna riječ nije slučajna.

***

Znao je da je to i bijeg od svakodnevice, bijeg od pogleda na vlastitu ženu, koja je još mlada a već teško bolesna, bijeg od odgovornosti. Ali, da bi i dalje mogao podnositi svoj život, doista mu je bilo potrebno da malo bude sam sa svojim poslom..
>>> Zanimljiva je rečenica  Znao je da se sad, u njegovoj 33 -oj godini, odlučuje o svemu  aludirajući na navodne godine Isusove smrti i raspeća. Nakon smrti Isusa, slijedi njegovo uskrsnuće. U Novom zavjetu Pavao prvi svjedoči da Raspeti nije ostao u smrti. Isusovo uskrsnuće sastavni je dio vjeroispovijesti svih kršćanskih konfesija. Ako osobu Krista shvatimo kao svjetlo, prosvjetljenje, svijest, njegova smrt nam ukazuje da čovjek može "umrijeti" kroz svoja uvjerenja i stavove i ponovo uskrsnuti u novom znanju, spoznaji vlastitog bića i svijeta u kojem živimo. Taj trenutak je lijepo prikazan u dijelu gdje opisuje sliku amaterskog slikara u maloj "kapelici, daleko u polju, usred vinograda i maslinika" na kojoj je nevješto nacrtano Isusovo podizanje Lazara iz mrtvih. Isus je sin božiji utjelovljen kao sin čovječji. Ako kao sin čovječji može oživjeti drugog sina čovječjeg, to znači da i Lazar kao čovjek posjeduje božanske moći.

"Nitko ne dolazi  k ocu, osim po meni." ( Ivan 14:6)

Ako prihvatimo da je Bog apsolut, to jest najviša svijest, tada je kristova svijest ( na spoznajnoj ljestvici čovjeka) posljednja koju čovjek kao tjelesno biće može dosegnuti prije no što se sjedini sa Apsolutom. Krsto pronalazi nedostajuća 2 poglavlja i postavlja jedno vrlo zanimljivo pitanje za čovjeka:

***

A ako je tako, ako se san ostvario, što će dalje biti s njegovim životom?
<<< Čovjek je sposoban razna djela činiti kako bi ostvario svoj san. I to mu daje smisao životu. Kada se i ako taj san ostvari gubi li čovjek daljni smisao u životu i što ga dalje pokreće ? Ovdje govorimo samo o velikim snovima za kojima duša teži.

***

Veli: San je mirisao na lipu!.
<<< Drvo lipe je mekano pa se koristilo za pravljenje skulptura. Dalo se lijepo oblikovati. Osim toga snažno je i visoko drvo koje može dosegnuti starost od nekoliko stotina  godina što može aludirati na godine koje netko utroši na ostvarivanje svoga sna. Kao i na to da samo spokojem i mirom u duši (boravak pod lipom ) može dosegnuti visine.

 ***

Je li moguće da se ostvario njegov san i to baš onako kako ga je sanjao, budan i spavajući, zdrav i bolestan, pijan i trijezan, u svako doba, san da nađe cjelovitoga Osmana?
<<< Vrlo je dojmljiv taj dio gdje autor promišlja što će to otkriće promijeniti u njegovom osobnom životu i u društvu općenito. Daje prikaz svog braka i trenutnog stanja u društvu koje kultura i književnost nimalo ne zanimaju. A pogotovo neki stari spisi. Tu se opet nameće simbolika drveta lipe. Stari Slaveni su vjerovali da u tom drvetu stanuje božica Vida zaslužna za bračnu slogu i ljubav. A njegov brak je bio bez ljubavi koju pronalazi sa mladom doktoricom Zorom.Pita se: Što takvo otkriće uopće može promijeniti  ? ...u zemlji koja nema sjećanja nego je u njoj sve zaborav, divljina i hajdučko arlaukanje?Osim što su mirisi dominantni u knjizi, također se ističe ponavljanje 2 boje: zelena i crvena. Zelena boja škura i vrata, zeleni šuškavac, Terino lice zeleno. Helikopter je bio zelen. Zelena kutijica za pilule. Crvena kosa Zorina. Crvenkasta aura oko njezine kose. Crveni/purpurni plamen.

Opće prihvaćeno značenje zelene bilo bi vezano za zdravlje i prirodu, iscjeljenje a crvena za opasnost, strast.  Crvena nam daje energiju i entuzijazam. Boje utječu na naše misli i osjećaje pa mogu također biti pokazatelji osjećaja aktera kojih oni ne moraju biti svjesni. No kao što sam ranije rekla, kod ovog autora ništa nije slučajno.

Irfan( spoznaja) ima plavu kosu. Plava je boja zaštite i besmrtnosti. Vezana je uz našu grlenu čakru i komunikaciju.

Krsto je čovjek koji je opažao, što svjesno, što nesvjesno, znakove oko sebe. I dok ih nije iskustvom potvrdio bili su samo pomisao. Njegovi detaljni opisi ljudi, vremena, događaja, ugođaja, oblika, zvukova i mirisa omogućuju čitatelju da se osjeti uvučen u priču kao da se i sam nalazi tamo negdje uz njega istražujući. Svoje osjećaje spram drugih ljudi više prikazuje kroz djela nego kroz riječi.

Zanimljiva je njegova opaska o širenju vijesti na otoku. Kao da i bez određene komunikacije  ljudi naprosto znaju sve o svima i svime što se događa na otoku. To me podsjetilo na eksperiment koji je poznat po nazivu 100 - ti majmun. ( Kada su, također na otoku, majmuni preuzimali informaciju jedan od drugog kako se krumpir pere u vodi prije jela da ne bude blatnjav, tek kad je 100 - ti majmun usvojio to znanje, ono se proširilo među vrstom i izvan otoka. Znači bez direktne komunikacije.)

Poznato je također i razmišljanje o bićima visoke svijesti negdje u Univerzumu  koja koriste svijest kao vozilo.

Nakon pomaganja don Špiri neobičnim prahom, i prvotnog osjećaja moći, Krstu su počele izjedati sumnje da to možda i nije dobro djelo nego možda čak i zločin. Nitko nije imao pravo / osim Boga / miješati se u život i smrt. Pa bio to i neobičan rukopis i još neobičniji prah. Zanimljivo je da su stranice mirisale na lipu no sam prah nije.

Sumnja u svoje postupke nastavlja se opisivanjem 14 - tog, izgubljenog poglavlja Osmana u kojem kroz monolog, carević također preispituje svoje postupke i vjeru. U svemu tome približava se pojmu Pokajanja koje je izuzetno važno u kršćanskoj religiji. Jedino se kroz iskreno pokajanje čovjek može očistiti od grijeha da mu bude oprošteno.

Spominje se i drugo Gundulićevo djelo "Suze sina razmetnoga" koje tematizira grešnika, kršćanskog grešnika. I on shvaća da je smisao monologa Osmana posve isti kao u tom djelu.

 ***

Odjednom mu se učinila sasvim mogućom, pa i vjerojatnom, jedna nova kombinacija. Ako je pjesnik, recimo, bii spriječen da dovrši djelo ( spriječen, na primjer, političkim razlozima ) možda bi trebalo neko drugo njegovo djelo shvatiti kao dopunu  "Osmana"? Možda su to baš Suze? Možda su upravo one ono što nedostaje? Jer, ako je Osmanov monolog zapravo monolog grešnika, što nas priječi da zamislimo kako se cjelina ostvaruje tek u čitavom opusu?
<<< Ovu ideju možemo povezati sa idejom da smo mi svi dio jedne veće cjeline i tek sa pozicije cjeline možemo razmatrati smisao svog života i njegovu ulogu u cjelini. Osmanov monolog kao monolog grešnika, opasan je za sistem koji plaši vjernike da se teški zločini ne mogu skinuti pokajanjem. No u Kur'anu stoji da Alah prašta sve grijehe ako se čovjek iskreno iz srca pokaje. I to za života. Jer, čovjek koji griješi, prema sebi griješi. Pokajanje se sastoji iz toga da se sa željom koja dolazi iz srca zamijeni sve ono što Alah ne voli sa onim što Alah voli. Dakle, svaki čovjek ima mogućnost da se za života iskreno pokaje i da se izbrišu grijesi kako se ne bi čitali na Posljednjem sudu. Jer, kako piše u Kur'anu, čovjek nije ponio veći teret u svom životu od svojih grijeha. Gospodar je dao tolike blagodati za život no čovjek je nezahvalan.

Glavna misao o Pokajanju sastoji se u tome da se ne gubi vjera u Alahovu milost. Jer ona je veća nego što čovjek misli. Šejtan, mogli bismo reći društvo, manipulira s tom istinom kako bi čovjeka i dalje zadržali u grijehu i time ga ucjenjivali. U tom smislu nema razlike niti u Bibliji. Bog želi da se SVI pokaju. Obraćenje i pokajanje je ključna tema u Svetom pismu.

Atmosferu razgovora Krste i doktorice Zore o zdravlju i bolesti, autor pojačava opisivanjem zapada koji postaje sve crveniji i crveniji ..premda se činilo da jače crvenilo nije moguće. I to je bilo neko čudo

Ljubavni odnos koji se rasplamsava ( Krsto shvati da voli doktoricu), naglašavanje strasti crvenom bojom, te osjećaj opasnosti spoznajom da prah liječi i kakvu moć drže u svojim rukama. Mogli bi biti Bog, odlučujući kome će pomoći a kome ne. No doktorica poteže pitanje odgovornosti i moralnosti takvog čina. Donose odluku da ga više nikome neće dati. Razgovor s Ontom još produbljuje Krstino razmišljanje i dvoumljenje o (ne) ispravnosti miješanja praha u ljudske živote. Onte aludira da taj posao sa starim spisima i nisu tako "čista" posla.

 ***

Sad je važno samo to da Osman nije cjelovit zato što ne smije biti cjelovit.
- Zato - rekao je Onte tajanstveno spustivši glas - što na ovome svijetu ne smije postojati ništa savršeno. Pogotovo ništa što je ljudsko djelo. A da je cjelovit, Osman bi svakako bio savršen.
Jeste li vi pažljivo čitali taj spjev? - pleo je sad Onte sve žešće, sve se više naginjući preko okrugloga stolića, dok su mu oči bljeskale a pjena se skupljala u kutovima usana. - Jeste li čitali ? Jeste li vidjeli kako je sve to genijalno načinjeno, kakve su to rime, koje metafore, kako razvija radnju, opise, kako slika karaktere, sve? Jeste li ?
Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio Mona Liza, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen! Shvaćate li vi što to znači?"
<<< Mislim da je ovo vrhovna točka u ovome romanu. Pitanje savršenstva kojem ljudi teže kroz svoja djela, iskazujući tako nezahvalnost i neslaganje, nezadovoljstvo  sa Božjim djelom. Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, otkuda pravo čovjeku da to preispituje ? Bog vidi cjelovitu sliku, čovjek samo dio. I zar svako nesavršenstvo nema smisao u cjelini? Veli se da e SLAVA Božja živ čovjek! Kada bi čovjek činio savršene stvari bio bi jednak Bogu. A Bog je samo jedan! Čovjek ne bi imao čemu težiti. Od svoga Stvoritelja dobio je mnoge blagoslove. Najvažniji, sposobnost stvaranja vlastitog života. No, čovjek svojom nevjerom pada u grijeh. Svojom nezahvalnošću na dobivenom. On uvijek želi više.

 ***

Savršen - ponavljao je Onte. - Savršen! A znate li šta to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi ... -  Naglo je zašutio, kao da više nema što reći.
- Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost i budućnost i naš život. Zbilja ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu genijalno opisano.
<<< Drugo izuzetno pitanje sa stajališta duhovnosti i spoznaje jest da li je moguće da književna djela utječu na naš život tako da pomiču granicu stvarnosti i prelijevaju se preko nje direktno u zbilju? Netko će možda reći da se radi samo o osobi koja može premostiti maštu sa zbiljom. No činjenica jest da jednom kad je knjiga napisana, ona dobiva svoj vlastiti identitet, svoju energiju i vibraciju i započinje vlastiti život neovisno o autoru.
To je pitanje koje muči Krstu u vezi epidemije zdravlja koja nastaje na otoku i čiju zaslugu narod pripisuje Gospi koja je sačinjena od tvrdog i crnog drveta i donešena negdje iz Južne Amerike, što je naravno obavijeno velom tajni. Narodnoj vlasti se ne sviđa bilo kakvo okupljanje ljudi pa pozivaju don Špiru na razgovor. Narod također očekuje neki odgovor od njega. Stari narodi su držali da ljudi crvene kose imaju posebnu vezu sa Bogom. Obično bi ih svrstavali u proroke. Doktorica Zora je imala crvenu kosu koja je otvarala strast u Krsti a ujedno i bila njegov glas razuma kada bi se on izgubio u tumačenju djelovanja pisanog teksta na stvarni život.

 ***

- Zašto si morao doći ovamo - promrmljala je gledajući u vrške svojih cipela - da mi samo ponovo otvoriš ranu.
<<< Ona je bila doktorica, žena koja se bavila konkretnim problemima, egzaktnim podacima i vezi između uzroka i posljedica. Upravo neznanje o tome što je uzrok svih zbivanja a što posljedica dovodilo je Krstu do ludila. Pitanje odgovornosti za vlastite postupke, što učiniti sa znanjem koje nije za široke mase, ublažavala je Zora svojim stavovima.

 ***

Da kažeš narodu svu istinu o svemu, tko zna što bi on s njom. Narod misli i vjeruje svoje, a ljudi koji znaju i rješavaju probleme, čine to bez znanja naroda. Intelektualci su ti, dušo draga, uvijek pomalo masoni. Rade za opće dobro, ali potajno.
<<< Narod organizira procesiju u znak zahvalnosti za ozdravljenje koju Krsto uspoređuje sa vatrenim oblakom. Vatra je opasnost. Vrijeme je poklada a ljudi čine procesiju i to noću. Onte je u ovom djelu kao dvorska luda koja govori istinu a nitko ju ne doživljava ozbiljno. Lik napol luđaka napol čudaka.

 ***

Boje se da ne budu kažnjeni ako ne zahvale odmah. A valjda se i nadaju.
- Čemu bi se nadali?
- Računaju ljudi, otvorila se špina - naceri se Onte. - Čuda su krenula., pa ako ih je ozdravilo četvero, možda će ozdraviti još tkogod. A svatko želi ozdraviti, ako ne od bolesti, onda od siromaštva, žalosti ili ljubavi. Neće škoditi procesija.
<<< Zanimljiva je Krstina konstatacija da su ljudi ranije dobivali bolest a da nisu krivi a sada dobivaju zdravlje a da za njega nisu zaslužni. Ovdje bi bilo uputno spomenuti kako se u Bibliji definira bolest. Čovjek gubi duševno i duhovno zdravlje kad se svjesno ogriješi o božje zakone. Kad poželi ulogu Boga i kad poremeti odnos sa bližnjima, automatski ga remeti i sa Bogom. U tom smislu se ne bi moglo govoriti o odsustvu krivnje za svoju bolest. Cilj Starog zavjeta kažu bio je odgojiti čovjeka i narod pa se bolest smatrala kaznom za krivnju, za grijeh. Logično pitanje bi bilo kako to da i pravednici obolijevaju? Tera je bila pobožna žena. A ipak bolesna. Teolozi drže da bolest i patnja služe kao sredstvo duhovnog pročišćenja. Patnja je kušnja za čovjeka. Provjera hoće li ostati na putu pravednosti unatoč poteškoćama. Zbog toga je Krsto osjećao strah i stravu zbog širenja zdravlja među stanovnicima otoka. Osjećao je da to ne može biti Božje djelo. Tješio se mišlju da je to zaraza koju prenosi neki virus i da se nitko ne može zaštititi. Zašto čovjek mora biti zaslužan za zdravlje? Tjelesno zdravlje proizlazi iz duhovnog i duševnog ispravnog stava prema Bogu i sebi. Kada je sve u skladu i kada čovjek živi po zakonima, njeguje jednako svoj duh i dušu tada je zaslužio zdravlje. Jer mu je data sloboda da bira u životu kojim putevima želi ići. Putevima dobra ili zla.

***

Čovječe, živi u svjetlosti i ne okreći lice od nje.
<<< Pri prolazu procesije Krsti opet naviru pitanja: Je li ta energija zdravlja u njima, ili je to vjera ili možda tek strah ? Ili je to tek slijepa i elementarna snaga postojanja i volje da se postoji, koja ruši sve pred sobom i svega se hvata, svega što joj može pomoći? Poznato je da se čovjek u velikoj patnji obraća Bogu jer osjeća ljudsku ograničenost. Iskreno se moli i kaje. A to smo već rekli kako je iskreno pokajanje iz srca ulaznica za Božje carstvo. Čovjek se kroz patnju preispituje, upoznaje sebe i svoje domete te svoju izdržljivost. Onte spominje još jednog svećenika koji o rukopisima zna sve.

 ***

Rekao mi je da su svi razlozi zbog kojih ti rukopisi nisu dospjeli u javnost zapravo vidljivi i svakome očiti, samo treba znati gledati. Rekao je da moram znati gledati oko sebe, da je sve već zapisano i naslikano ...
<<<
Izmučen svim događanjima i svojim mislima, Krsto odlazi na razgovor kod stare travarke Filice ne bi li dobio potvrdu svojih razmišljanja.

 - Vi imate mnogo iskustva i s bolesnima i sa zdravima, pa sam htio pitati... Ako se čovjek kreće među zdravim ljudima, onda je zdrav, ako među bolesnim, onda i sam oboli..

Pa sam htio pitati ovako: možda naše zdravlje i ne ovisi samo o nama nego i o ljudima oko nas?

Ovo je fantastična misao i aludira na odnose između ljudi u jednoj obitelji, zajednici.

 - Onda je moguće i da se pojavi nekakva zaraza zdravlja?

Odlučno je kimnula glavom: - Bome da je.

<<< U njegovoj misli da liječi samo "Osman" razaznah ideju o tome. Osmanov monolog je pokajanje za njegova djela. Već nam je poznato da se čovjek samo preko Pokajanja može očistiti od grijeha. A čovjek bez grijeha je zdrav čovjek. Onte se sprema za Zagreb tvrdeći da ovo tu nisu čista posla i da neće dobro završiti.

***

On osobno bavio se starom književnošću i pljesnivim rukopisima zato što je bio duboko svjestan tradicije. Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad. Tek usvajajući tradiciju ide se naprijed, govorili su mu stari profesori i on im je vjerovao.

Prema tome, budući da je hrvatska književnost išla naprijed, to je značilo da je usvojila i Osmana. Usvojila ga je skupa s njegovim rupama i te su rupe na nju djelovale. Zar ne bi i ona bila posve drugačija da u njezinim temeljima ne postoji djelo s tako golemom prazninom? Nije li onda i ta praznina konstitutivni dio hrvatske književnosti? A književnost je ugrađena u nacionalno biće, pa prema tome i u tom biću mora da postoji rupa. Doista, ne bi li i Hrvati bili drugačiji da svoju nacionalnu tradiciju ne zasnivaju na krnjem Osmanu, nego na kompletnom ?

<<< Ovaj dio govori sam za sebe, o zavisnosti dijela od cjeline ili cjeline od dijela i međusobnoj povezanosti i utjecaju. Nismo li i mi kao ljudska bića povezani nekom crvenom niti i svako naše djelovanje djeluje na druge i na cjelinu pa se tako izmijenjeno opet vraća nama? Krsto i don Špiro zabrinuto raspravljaju što bi se dogodilo da na svijetu nestane bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo. Jer ako nestane bolest, nestat će i zdravlja. A onda se više neće znati što je dobro a što zlo. Don Špiro govori kako to više ne bi bio svijet koji je Bog stvorio.

Bog je zapravo stvorio savršen svijet sve do pada Lucifera u grijeh / poželio je biti Bog / i njegovog protjerivanja na Zemlju zajedno sa 1/3 anđela posrnulih za njim. Bog je stvorio Adama i Evu i smjestio ih u Edenski vrt. Pod jednim uvjetom da ne jedu sa drveta spoznaje/ znanja. Jedući s njega spoznali bi što je dobro a što zlo. Postavlja se pitanje zašto Adam i Eva, kao prvi ljudi nisu smjeli znati za dobro i zlo? To znanje je bilo rezervirano samo za Boga. Jer nije dopušteno da STVORENO biće ima znanje Boga. Niti da poželi biti Bog. To je početak grijeha. A kazna za grijeh je smrt. Kako je Lucifer kojeg je Bog također stvorio kao najljepšeg anđela, prvog do njega, obdarenog mudrošću i ljepotom, bio nezahvalan na svemu i poželio uzdići se još više i postati sam Bog, da sva slava ide njemu, morao je biti zbačen. Došavši na Zemlju iskoristio je svoju mudrost i prevario Evu. Tako je grijeh postao sveopći i prenosio se sa koljena na koljeno.

Krsto pita don Špiru da li su bolest i zlo potrebni na svijetu iako ne dolaze od Boga. Don Špiro potvrđuje. Lucifer se na Zemlji preobrazio u Sotonu stalno rovareći protiv Boga i navodeći ljude na grijeh. Sve što ne dolazi od Boga, a Bog je ljubav, od sotone je. Znači čovjek je zbog prvog grijeha osuđen na vječnu kušnju što je dobro i što zlo. Od njegovog odabira ovisi hoće li se nakon smrti/ jer postao je smrtan/ vratiti Bogu ili ne. Zato se kaže da grijeh teče našim venama i da djeca nasljeđuju grijehe otaca ako ih oni za života ne očiste i iskreno se pokaju zbog njih.

Sotona je otac laži jer prikazuje božji karakter kakav on nije. Bog govori Luciferu = svjetlonoša, Ti si pečat savršenstva. Pitam se nije li onda pečat zvijeri težnja za savršenstvom? Ovaj današnji svijet nam upravo podastire savršenstvo kao nešto čemu bismo trebali težiti. Posljedice Adamovog grijeha bile su teški životni uvjeti, stradanje duševno i tjelesno, bolest i smrt. A za žene težak i bolan porod. Znači, Bog je osudio Adama i njegove potomke na to sve ali uzrok svega toga bilo je Luciferovo zavođenje na grijeh. Grijeh je razdvojio čovjeka i Boga. A to što kao svemogući nije odmah uništio pobunjenike bilo je zbog drugih anđela zbog kojih je želio da sami uvide pravu prirodu vođe pobunjenika i njegovih pristaša.

Knjiga je toliko pitka, tako lako se čita a otvara čitavu lepezu pitanja koja čovjeka muče od samog njegovog postanja. Već dugo nisam čitala knjigu uz koju bih se uzbuđivala kako je rasla napetost u radnji. Mogla sam osjetiti sve mirise, zamisliti sve prizore. I sa kucanjem srca nestrpljivo očekivala nova otkrića. Ova knjiga mi je potvrdila znanja koja sam već bila skupila iz drugih izvora, samo na poetskiji način. Nevjerojatno je koliko podsjeća na događaje kojih smo danas svjedoci. Otkrivanje novih istina i spoznaja o tome tko smo i zašto smo ovdje. I tko se trudio cijelo vrijeme držati mrenu na našim očima. Doista, široke mase se teško nose sa tim istinama. One se daleko sigurnije osjećaju u zavjetrini laži i obmana.

Zamislite kakav učinak na ljude Carstva je morala imati Osmanova ideja mira /" u 15.tom  pjevanju došlo je do velike promjene u Osmanovoj duši" / . Stoljećima su trajala osvajanja tuđih teritorija, poturčivalo se, otimalo djecu i silovalo žene. Kršćanski svijet se želio istrijebiti. I tada Osman, car tog Carstva želi prekinuti sve borbe i svu snagu s kojom raspolaže, vojsku, mudrace, upotrijebiti širenju i učvršćivanju mira. Ta ideja kojom se približio kršćanskim vrlinama i zapravo shvatio ono što je zajedničko svima bez obzira na ime religije ili boga, na prakticiranje vjere i običaje, nije ništa drugo mogla biti nego njegova vlastita smrtna presuda.

Svetog Lovru je car Valerijan osudio na smrt lomačom zato što je podijelio crkveno blago narodu.

***

Plamen je imao neku neobičnu crvenu boju. Nije bio narančast nego purpuran, čime se valjda htjelo naglasiti kako je snažan, vruć i opasan, a možda se htjelo ukazati i na njegovo zacijelo pakleno podrijetlo.
<<< Crvena boja je boja vatre i krvi, života i smrti. No u najstarije doba nošenje purpura bila je povlastica vladara. Dobiva se od morskog puža bodljikavi volak. I u Bizantu je oznaka vladara i njegove najbliže okoline. Purpurati, purpurna odjeća kardinala koju je uveo papa Pavao II nosi istu simboliku. Pojam grimiza i purpura kroz Svetu knjigu uvijek označava vladarsku moć, obilje i kraljevsku uzdignutost.
Povezuje se sa duhovnim razinama. Mogli bismo interpretirati tako da je znanje i moć rezervirano samo za povlaštene i odabrane. Neki stručnjaci vjeruju da je povezana sa krunskom čakrom. To je duhovna moć, skriveno znanje i nebo na Zemlji. Postoji i fizičko stanje kože zvano purpura i povezano je sa abnormalnostima krvi / masnice.
Autor aludira bojom vatre na njegovo zacijelo pakleno  podrijetlo. A lica koja se naziru u prorezu vatre  izobličena, tako lažovski nacerena, zelena / što može asocirati na vanzemaljce  op./ žuta i animalna, da se istodobno moglo zaključiti kako su to zapravo nečiste sile, paklene nemani To su bili naredbodavci koji su sv. Lovru dovele u taj požaj.
Autor ta vrata naziva Koraljnim vratima i upućuje nas da je upravo ta boja upućivala na simboličnu vrijednost cijele stvari.

***

Don Špiro je duboko uzdisao i govorio o neminovnosti da stupi u kontakt s višim crkvenim vladtima." A don Kuzma govori kako je u crkvi ključ tajne.
<<< Boja plamena ga je također podsjećala na krv. I boja na slici kojom je naslikano smaknuće sv. Lovre podsjećala je na krv.  I to Pelegrinovu " otrovanu" krv bolešću AIDSom. Poznato je u narodu da svi pripadnici kraljevskih obitelji imaju tzv. plavu krv. Čak je i običaj u takvim obiteljima da se međusobno žene rođaci kako bi se sačuvala " čista" krv. Sada Koraljnim vratima naziva još i vrata krvi. Pala mu je na pamet ideja da se zdravlje kao i bolest širi putem krvi kao virus. A da se iza tih vrata kriju demoni. Na papirima koji su također gorjeli podno nogu sv. Lovre pisalo je:

Proz nesreće sreća iznosi,
IZ KRVI SE KRUNA CRPE /
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.

***

Opet krv i ono što dolazi kroz krv i iz krvi. U tim je stihovima bilo mnogo simbola raznih. I bii je to Osman.
<<< Ova knjiga kao da je napisana u današnje vrijeme a ne 1990.god. Don Špiro je bio siguran da zdravlje koje se širi otokom nije od Boga. Počelo se ideologizirati a narod ustrojavati kao vojska. Idolopoklonstvo, nešto poput obožavanja i građenja Zlatnog teleta. Krsto se pita koliko dugo to sve traje, ta tajna o cjelovitosti.

***

Samo kao šapat da cjelina ipak postoji, da bismo jednom mogli biti čitavi?
<<< Tu se opet vraćamo na pitanje grijeha. Grijeh je razdvojio čovjeka od Boga. Tako smo ispali iz cjeline. A nju možemo postići samo ponovnim vraćanjem Bogu. I to kroz iskreno pokajanje. Luciferu ne odgovara da se čovjek vrati Bogu, da opet postane cjelina. Ljudi na otoku su postajali opsjednuti čišćenjem i zdravljem toliko da su bili spremni sve bolesne i invalide poslati van otoka na neko izolirano mjesto. Koga zaraza zdravlja nije obuhvatila? Invalide. Krsto je imao samo jedno oko, a drugo stakleno. Don Špiro nije imao prst na nozi.

 ***

Prvi put u životu bio je svjestan da je i bol nešto dobro, da je on svjedočanstvo normalnosti, dokaz da se nalazimo u ljudskom svijetu. Dok te boli, dotle si čovjek.
<<< Osjećajući vlastitu bol sposobni smo osjetiti i bol drugog čovjeka, suosjećati s njim i pomoći. Otsustvo boli čini nas neosjetljivima, sebičnim i tvrdog srca. Krstino samoispitivanje o dugoročnom učinku praha dovodi ga do pitanja ne čini li prah ljude besmrtnim. U tom slučaju bi i to bila paklena rabota. Bog je učinio čovjeka smrtnim radi grijeha. I dok se i zadnji čovjek ne pokaje, čovječanstvo će ostati necjelovito, u patnji, muci i grijehu. Zato nije želio dati Irfanu prah iako se lomio između pomoći dječaku i opće dobrobiti.

 ***

(... ) dajući Irfanu prah, definitivno osuditi dijete, predati ga tko zna kakvoj sudbini, možda uništiti njegovu dušu ili je dati tko zna kakvoj sili?"
<<< Bez duše nema ni povezanosti s Bogom. I zato zaključuje: Kao što je i bolest dio života, kao što je i zlo dio svijeta, tako je i nepostojanje, tako je i gubitak potreban: bez njega se nikako ne može. I tko je on da sve to mijenja?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana