Visoka parlamentarna kultura dijaloga i tolerantna razmjena političkih diskusija podrazumijeva minimum političkog bontona civilizirane političke demokracije. Takva politička praksa, na žalost, nikada nije zaživjela u Hrvatskom saboru. Tko je tome kriv? Loše društvo, škola, Crkva ili roditelji saborskih zastupnika koji nisu dobro odgojili vlastitu djecu?
Ocjena, naravno, nije generalna. Riječ je o pojedincima koji su od prije poznati javnosti po čestom kršenju Poslovnika.
Zanimljivo je primijetiti da loše vladanje iskazuju najviše oni zastupnici od kojih bi se očekivalo da budu primjer drugima – oni kojima je vjera, obitelj i domovina na prvom mjestu. Ovo nije subjektivna procjena, nego statistička činjenica dobivena usporedbom karakternih vrlina iz osobne političke karte kojom se ljudi legitimiraju u političkoj kampanji i opažanja njihovog ponašanja u javno-političkom životu.
Sudeći po ovoj dijagnozi najveća krivnja za ovaj totalni odgojni fijasko ide na teret njihovih mjesnih župnika i hrvatskih biskupa te rođenih majki i očeva. Prvi im nisu usaditi kršćanske vrijednosti, a drugi ih nisu naučili kućnom redu i domovinskoj kulturi.
Slijedeća kontrolna skupina koja svojim ponašanjem izaziva križanje čak i samih ateista, su oni sa visokim obrazovanjem. Tu nema nikakve dvojbe – kriva je škola. Ili, sasvim konkretno, hrvatska sveučilišta, koja u silnoj želji da svojim studentima prenesu znanje, potpuno zanemaruju razvoj njihovog karaktera.
Prema ocjeni debatnih rasprava, replika, šala, doskočica i poskočica u sadašnjem sazivu Sabora, najslabije odgojne uspjehe postižu medicinski fakulteti. Zasluge za ovu neslavnu titulu najgorih snose dva ekstremna odgojna uzorka iz četvrte i desete izborne jedinice. Jedan od njih je, na žalost, i sveučilišni profesor (što znači učitelj i odgajatelj) pa je kontinuitet ovog vodećeg mjesta kojeg nose medicinari izgleda zagarantiran.
Treća kontrolna skupina (interpretiramo samo znanstvena saborska istraživanja) su oni kojima je narušen saborski imunitet. Osnovano se sumnja da izravnu odgovornost za njihovo stanje snosi loše društvo. A kolika je snaga ove faktorske varijable dovoljno govori i slijedeći citat:
„Utjecaj okoline toliko je značajan da uzrokuje različitost kod djece iz iste obitelji. Ona djeluje na svako dijete pojedinačno i na svoj način. Također je bitna i nezajednička okolina, primjerice kod blizanaca koji žive u odvojenim obiteljima.“
Potvrda ove znanstvene teze najbolje se vidi upravo na primjeru saborske djece iz nekadašnje političke obitelji Saveza komunista, koja su se početkom devedesetih preselila u HDZ. Izniman utjecaj nove okoline na njihovo (promijenjeno) ponašanje već je bio primjetan na prvoj konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora.
Ovim primjerom samo smo pokazali transformacijsku snagu, a nikako i karakter spomenutog društva. Samo po sebi to i nije loše. Dapače. Dinamika političkog pluralizma podrazumijeva takve promjene, i one su uvijek dobro došle. Problem nastaje u izboru vlastite uloge na političkoj sceni koju članovi stranke (neovisno koje) biraju sami.
Demokratsko je pravo biti budala – rekao bi Stipe Mesić, apsolvirajući dijagnozu nepristojnog zviždačkog zbora sa nedavne predsjedničke inauguracije na Markovom trgu u Zagrebu. Na ulici je to, hajdemo reći, možda i dopušteno. No ima li kakve koristi od konzumacije istog prava u Hrvatskom saboru, kao i općenito u javno-političkom životu?
Jasno da nema. Ono jednako šteti i samim strankama, lijevim i desnim. Nitko pametan u svojim redovima ne želi budale – osim onih kojima je to vlastiti izbor.