Papina ostavka uzdrmala je Rimokatoličku crkvu, može li na isti način uzdrmati i kršćanstvo? Ovo je u biti jedino relevantno pitanje sa stanovišta mjesta i uloge Crkve u svijetu, i baš me čudi da ga još nitko nije postavio.
Kod nas je to, doduše, možda još i previše rano za očekivat. Novinari su još uvijek više zaokupljeni istragama o pozadini događaja, a kardinala Bozanića i cijeli hrvatski biskupski zbor ova vijest je zatekla u trenutku duboke meditacije o četvrtom modulu zdravstvenog odgoja pa o tome još nisu imali vremena razmišljat. No hajde da probamo sami.
Krenimo školski - najprije analitički pa onda sintetički:
Promatrajući historijsku ulogu Katoličke crkve (glede njezine pastoralne misije ), njezin doprinos širenju i jačanju kršćanstva potpuno je jednak doprinosu njegova zatiranja i slabljenja. Iza jednog i drugog čina stoji isti (crkveni) pečat, razlika je samo u potpisu aktera - nositelja uloga. Prvu skupinu predvodi Franjo Asiški sa svojom ostalom duhovnom braćom i sestrama, a drugu (neka mi oprosti Grgur IX.) papa Lucije III. sa svojom duhovnom braćom (u toj skupini svi su muški). Riječ je, dakle, o dva sasvim različita lica ISTE Crkve koja se međusobno hrvaju već najmanje tisuću i petsto godina - a prepoznat ćemo ih po njihovim djelima.
Iz ovog povijesnog poučka odmah treba jasno naglasiti činjenicu da kriterij prepoznavanja nisu crkveni činovi, nego obična ljudska djela, tako da sama pozicija u crkvenoj hijerarhiji nema nikakve veze sa svrstavanjem po skupinama - ali ima značaj u odgoju i obrazovanju vjernika.
To znači da se vrhovni poglavar Crkve mora ponašati veoma odgovorno, jer svaki njegov postupak vjernici pretvaraju u duhovni zaključak daleko brže nego postupak nekog župnika ili časne sestre. A kada se to pomnoži sa 1,2 milijarde grešnih duša (prema katoličkom nauku čovjek jest grešan), u slučaju nekog krivog koraka može nastati opći religijski kolaps.
Kakav zaključak se, dakle, može izvući iz odluke Benedikta XVI. da se odrekne Petrova prijestolja?
Vjernici katoličke crkve, na svu sreću, u velikoj većini vjeruju svome papi, i svako njihovo razmišljanje o toj odluci praćeno je dozom razumijevanja i suosjećanja - osjećaja koji svakog katolika čine pravim kršćaninom.
I eto nam odgovora na naše glavno pitanje. Nema dakle nikakvog razloga za dizanjem bilo kakve panike, i papi Benediktu XVI. treba samo poželjeti mirnu penziju, uz iskrene molitve da ostatak života provede u što boljem zdravlju.
Ima doduše i onih koji povjerovaše nekim pričama da su u trenutku kada je izrekao obrazloženje svoje ostavke počeli pijetlovi kukurikat, ali većina ipak ne vjeruje da bi Sveti Otac zatajio istinu.
No što bi se moglo dogoditi ako ljudi doista počnu sumnjat?
E, u tom slučaju stvari bi se mogle poprilično zakomplicirat. Crkva bi tada mogla upasti u veliku krizu, pogođena upravo onime za što je Benedikt XVI. u posljednje vrijeme bio najviše zabrinut: napuštanjem vjernika.
Znam da bi to bio veliki udarac za Crkvu, i sasvim je razumljivo da niti jednom papi to ne bi bilo drago...Ali može li i takav scenarij uzdrmati temelje kršćanstva?
Razmišljam o tome, i sjetim se jedne, meni posebno drage slike iz Novog zavjeta - one kada Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom.
Na njezin spomen nekih vjerskih razlika o mjestu molitve i vjerskog obreda između Samarijanaca i Židova (koji u to vrijeme bijaše složni kao danas Srbi i Hrvati) on joj reče: "Vjeruj mi ženo, dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu... Dolazi čas - i već je tu - kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini."
Ne želim reći da je ovo upravo taj čas, ali jednoga dana kada dođe ne treba se brinuti ni oko sudbine Rima.
Gdje je onda problem? Mislim da odgovor leži u nastavku priče: U taj čas dođoše Njegovi učenici (budući papa i ostali prvi biskupi) i oni, naravno, ništa ne razumješe o čemu On govori, nego su se samo čudili što razgovara sa ženom.
Ne znam je li griješim, no sve mi se čini da ni njihovim današnjim nasljednicima puno toga još uvijek nije posve bistro.
Možda se baš zato Papa i sekira.
