Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Priroda društva

Kontemplacija o Papinoj ostavci

  Davor Suhan/Moja Rijeka           22.02.2013.         1524 pogleda
Kontemplacija o Papinoj ostavci

Papina ostavka uzdrmala je Rimokatoličku crkvu, može li na isti način uzdrmati i kršćanstvo? Ovo je u biti jedino relevantno pitanje sa stanovišta mjesta i uloge Crkve u svijetu, i baš me čudi da ga još nitko nije postavio.

Kod nas je to, doduše, možda još i previše rano za očekivat. Novinari su još uvijek više zaokupljeni istragama o pozadini događaja, a kardinala Bozanića i cijeli hrvatski biskupski zbor ova vijest je zatekla u trenutku duboke meditacije o četvrtom modulu zdravstvenog odgoja pa o tome još nisu imali vremena razmišljat. No hajde da probamo sami.

Krenimo školski - najprije analitički pa onda sintetički:

Promatrajući historijsku ulogu Katoličke crkve (glede njezine pastoralne misije ), njezin doprinos širenju i jačanju kršćanstva potpuno je jednak doprinosu njegova zatiranja i slabljenja. Iza jednog i drugog čina stoji isti (crkveni) pečat, razlika je samo u potpisu aktera - nositelja uloga. Prvu skupinu predvodi Franjo Asiški sa svojom ostalom duhovnom braćom i sestrama,  a drugu (neka mi oprosti Grgur IX.) papa Lucije III. sa svojom duhovnom  braćom (u toj skupini svi su muški). Riječ je, dakle, o dva sasvim različita lica ISTE Crkve koja se međusobno hrvaju već najmanje tisuću i petsto godina - a prepoznat ćemo ih po njihovim djelima.

Iz ovog povijesnog poučka odmah treba jasno naglasiti činjenicu da kriterij prepoznavanja nisu crkveni činovi,  nego obična  ljudska djela, tako da sama pozicija u crkvenoj hijerarhiji nema nikakve veze sa svrstavanjem po skupinama - ali ima značaj u odgoju  i obrazovanju vjernika.

To znači da se vrhovni poglavar Crkve mora ponašati veoma odgovorno, jer svaki njegov postupak vjernici pretvaraju u duhovni zaključak daleko brže nego postupak nekog župnika ili časne sestre.  A kada se to pomnoži sa  1,2 milijarde grešnih duša (prema katoličkom nauku čovjek jest grešan), u slučaju nekog krivog koraka može nastati opći religijski kolaps.

Kakav zaključak se, dakle, može izvući iz odluke Benedikta XVI. da se odrekne Petrova prijestolja? 

Vjernici katoličke crkve, na svu sreću, u velikoj većini vjeruju svome papi, i svako njihovo razmišljanje o toj odluci praćeno je dozom razumijevanja i suosjećanja - osjećaja koji  svakog katolika čine pravim kršćaninom

I eto nam odgovora na naše glavno pitanje. Nema dakle nikakvog razloga za dizanjem bilo kakve panike, i papi Benediktu XVI. treba samo poželjeti mirnu penziju, uz iskrene molitve da  ostatak života provede u što boljem zdravlju.

Ima doduše i onih koji povjerovaše nekim pričama da su u trenutku kada je izrekao obrazloženje svoje ostavke počeli pijetlovi kukurikat, ali većina ipak ne vjeruje da bi Sveti Otac zatajio istinu.  

No što bi se moglo dogoditi ako ljudi doista počnu sumnjat?

E, u tom slučaju  stvari bi se mogle poprilično zakomplicirat. Crkva bi tada mogla upasti u veliku krizu, pogođena upravo onime za što je Benedikt XVI. u posljednje vrijeme bio najviše zabrinut: napuštanjem vjernika.

Znam da bi to bio veliki udarac za Crkvu, i sasvim je razumljivo da niti jednom papi to ne bi bilo drago...Ali može li i takav scenarij uzdrmati temelje kršćanstva?

Razmišljam o tome, i sjetim se jedne, meni posebno drage slike iz Novog zavjeta - one kada Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom.

Na njezin spomen nekih vjerskih  razlika o mjestu molitve i vjerskog obreda između  Samarijanaca i Židova (koji u to vrijeme bijaše složni kao danas Srbi i Hrvati)  on joj reče: "Vjeruj mi ženo, dolazi čas kada se nećete klanjati  Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu... Dolazi čas - i već je tu - kad će se pravi klanjaoci  klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini."

Ne želim reći da je ovo upravo taj čas, ali jednoga dana kada dođe ne treba se brinuti ni oko sudbine Rima

Gdje je onda problem? Mislim da odgovor leži u nastavku priče:  U taj čas dođoše Njegovi učenici (budući papa i ostali prvi biskupi) i oni, naravno, ništa ne razumješe o čemu On govori, nego su se samo čudili što razgovara sa ženom.

Ne znam je li griješim, no sve mi se čini da ni njihovim današnjim nasljednicima puno toga još uvijek nije posve bistro.

Možda se baš zato Papa i sekira.

Kolumna Pririda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mate Vukušić
24.2.2013. 20:54
bać joza, zar se na ovom portalu ne mogu učinit i malo dublje analize? Ili si zaboravio gradivo....?
Osobno smatram ovaj članak čitljivim i interesantnim. Mikeš09 veli da je suhoparno......da je žešći, moj mikeš, napalo bi ga sa zemlje, kopna i zraka!!
Mikeš09
24.2.2013. 13:03
Nicko...koji je to viši stupanj svijesti po tvome...vidim potencijal ``neograničeni`` u tebi...de malo objasni...
nicko
24.2.2013. 2:23
tko zna, možda se proročanstvo o posljednjem papi odnosilo na to da će čovječanstvo napokon priječi u viši stupanj svijesti i prestati vjerovati u najveću obmanu u svojoj povijesti te zauvijek istrijebiti to leglo neradnika, lažova i pedofila...
Mikeš09
23.2.2013. 10:08
od suhana suhoparno...
bać joza
22.2.2013. 22:59
Simpatično napisano, ali je stvar daleko ozbiljnija i za dublje prosudbe, ali za ovaj portal čisto dovoljno!


Još iz kategorije Priroda društva