Jedan običan ljudski život toliko je jednostavan da ga se može sedam i pol milijardi puta, koliko je duša na zemlji, svesti na jedinstveni skup želja i potreba. No kada se pogleda slika svijeta oko nas, izgleda sve totalno drugačije. Svi žele mir, ali u svakoj zemlji prije ćete skupiti brigadu vojnika negoli vod pacifista. Vjera nas uči da „tko se mača laća, od mača će i poginuti“, ali još niti jednom vojnom dezerteru čak niti Crkva nije podigla spomenik – i niti jedan od njih nikada nije proglašen mučenikom.
Ako postavite pitanje bilo kojem roditelju: Što biste u životu poželjeli svome djetetu? Svi od reda otpjevat će gotovo istu pjesmicu: dug život, puno sreće i zdravlja, visoke škole, dobar posao i (ako Bog da) sretnu obitelj….I tako u nedogled, iste muzičke želje i pozdravi s koljena na koljeno.
Još nismo čuli da je neka mlada rodilja poželjela svojoj bebi kulturnu autonomiju, teritorijalno pripajanje ili odvajanje, političku transformaciju, emancipaciju i participaciju. Ali upravo takve mentalne konstrukcije dominiraju našim nacionalnim društvima, potiskujući prirodne ljudske želje i potrebe u mali mozak, istovremeno puneći onaj veliki izmišljenim povijesnim težnjama (kao nacionalnim psihološkim činjenicama) koje (stotinama puta ponavljane) počinjemo osjećati kao svoje osobne – poistovjećujući time svoju vlastitu osobnost s nacionalnim bićem.
I ne bi u tome bilo ničega lošeg da takva vrsta psihološke transformacije ne inducira vrlo neprirodne pojavne oblike društvenog ponašanja, klinički opisive kemijskom formulom (C6H12O6) -> 2 CO2 + 2 CH3CH2OH, što u stadiju totalnog delirija gotovo u pravilu poprima oblik nacionalne šizofrenije (ono kad jedno nacionalno biće počinje osjećati panični strah od drugog nacionalnog bića).
A tada više nitko nije potpuno svoj. Nadzor nad umom preuzimaju vlade nacionalnog jedinstva, krizni stožeri, ratni štabovi, narodno-oslobodilački pokreti…
Ne treba biti veliki doktor političkih znanosti za prepoznati da je riječ o sasvim ozbiljnom obliku socijalne patologije, ali uvijek je dobro kada takvu dijagnozu postavi upravo netko iz uže struke, poglavito kada je riječ o nama, građanima većinske i manjinske vrste, koji živimo jedni uz druge – nacionalno osviješteni, religijski razvijeni, duhovno zaostali.
Najkraću, i sasvim sigurno najprecizniju od svih koje smo do sada imali prilike čuti, potpisuje politički analitičar prof. dr. Miodrag Živković sa sveučilišta u Banjoj Luci:
Naši životi su reducirani, svedeni na etničku matricu, ili rečeno još jednostavnije, mi ovdje ne živimo kao ljudi, mi živimo isključivo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Bilo bi dobro kada bi se ova poučna analitičko-dijagnostička crtica našla u školskim udžbenicima manjinske i većinske djece, suverene i nesuverene mladeži u svim novonastalim državnim zajednicama samostojećih republika i pokrajina, i da sami za sebe (bez mentorske podrške odraslih) pokušaju iz nje izvući građanski poučak za svoju sretniju budućnost.
Jer ta bremenita povijest koja nas psihološki dijeli na vaše i naše, čini se komplicirana i naoko nepomirljiva samo u knjigama i doktorskim disertacijama, ali kada se naše zajedničko historijski poljuljano psihičko stanje svede na prostu kliničku sliku, onda cijela desetljeća povijesne istine mogu stati u samo jednu rečenicu – baš kao u primjeru koji smo naveli.
Respekt, Profesore.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
