Nedavna najava reforme školstva donosi, i ovoga puta, zanimljive novosti koje za sobom, kao i obično, povlače i razne kritike. Tako Profesor Vladimir Paar govori o pretjeranoj liberalizaciji u izboru predmeta, koju smatra veoma opasnom jer, po njegovom mišljenju, ozbiljno prijeti izbjegavanjem nekih „tvrdih“ znanja (informatika) i zanemarivanjem onih temeljnih (prirodoslovlje). Čitajući ovu primjedbu, uočavam tri ključna pojma: „izbor“, „izbjegavanje“ i „zanemarivanje“ koja su me odvela u neka šira razmišljanja o propuštenom – a to je afirmacija kulture učenja, metodom komparativne kritike izvornika. Još nijedna reforma se toga nije sjetila.
Smisao i važnost toga dočarao bih nekom usporedbom sa religijskom kulturom. Da bi se bolje razumjela jedna religija, dobro je poznavati i ostale (izvore religijske misli). Isti princip možemo primijeniti u znanosti.
Širinom znanja razvija se i kritičko razmišljanje, što je temelj aktivnog učenja. Ovaj problem do sada je bio sagledavan sa stanovišta pedagoško-metodičkog pristupa, ali nikada iz pozicije komparativne kritike izvornika. U modernom školstvu znanost je bila i ostaje jedini izvor znanja, a zanemaruju se drugi vjerodostojni izvori koji posjeduju iste spoznaje – poznate ljudskoj civilizaciji tisućama godina ranije.
Danas poznajemo dvije vrste takvih izvora. Metodološki ih (uvjetno rečeno) možemo podijeliti na: drevne predaje (usmena znanja koja se prijenose) i neposredne uvide (spoznajne zapise).
Znanost, kao objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, naravno da nitko pametan ne dovodi u pitanje. Ali podrška komparativnih izvora može donijeti samo napredak. Ovu smjelu tvrdnju najbolje možemo potkrijepiti na način da posredstvom teleskopskog oka zakoračimo duboko u svemir – gdje se objektivno znanje jasno razdvaja od mitova.
Mitovi su, naime, najčešća vrsta etikete koja „razumno ljudsko biće“ upozorava sa kojom razinom ozbiljnosti treba prihvatiti drevne istine, poglavito one priče koje govore o susretima naših predaka sa visokorazvijenim vanzemaljskim civilizacijama. Jedna od najpoznatijih je ona koju čuvaju izabrani pripadnici Dogona – inicirani u znanja o vlastitom porijeklu.
Dogoni su zapadno-afričko pleme (država Mali) koje vjeruju da potječu sa zvijezde Sirijusa, kao biološki potomci bića koja su došla iz svemira. Naravno da će se svaki iole inteligentan stvor nasmijati kad tako nešto čuje, ali kada njihovi čuvari znanja pred vas postave zvjezdanu kartu sa potpuno točnim podacima svoje svemirske domovine, onda svaki smijeh brzo silazi sa lica. Problem je taj da ova karta zaslužuje biti dijelom svakog astronomskog udžbenika, jer sadrži neke preciznije zvjezdane podatke od onih kojima raspolaže NASA.
Nije li to dovoljan razlog da učenike i studente, buduće astronome, upoznamo sa time, ne bi li jednoga dana netko od njih uspio možda raspetljati ovaj zapanjujući zvjezdani MIT. Ako Dogoni znaju da postoji Sirijus B, o kojemu ne bi trebali znati ništa, onda je glupo zanemariti njihovu tvrdnju da postoji i Sirijus C – o kojemu još ne zna nitko.
Takvih primjera još uvijek živih drevnih predaja je mnogo (spomenimo se samo australskih Aboridžina). O tome su napisane knjige, ali samo rijetke od njih se nalaze na policama školskih biblioteka. No, idemo dalje.
Slijedeći izvor znanja koji NASU i njezine astronaute baca u magareću klubu je vedska kozmologija.
Tu su stvari još preciznije, puno temeljitije i daleko opširnije. A ono što još dodatno intrigira je vrlo neobična, naprosto fantastična znanstvena metoda spoznaje. Naime, vedskiastronomi stjecali su svoje znanje o svemiru direktnim uvidom u stvarnost. Ono što su ostavili u nasljeđe današnjim znanstvenicima je samo opis viđenoga u stanjima kozmičke svijesti.
Najzorniji opis takvog iskustva opisao je Paramahansa Yogananda u svojoj knjizi Autobiografija jednog yogija:
Sjaj koji je bujao u meni, počeo se rasprostirati preko gradova, kontinenata, cijele zemlje,sunčevih i zvjezdanih sistema, prorijeđenih maglica i lebdećih univerzuma. Cijeli svemir u blagom je sjaju svjetlucao u beskonačnosti mog bića, kao grad koji se noću vidi izdaleka. Zasljepljujuće svjetlo iza oštro ocrtane linije horizonta nekako je blijedjelo na najudaljenijim rubovima. Ondje sam mogao vidjeti uvijek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nježan. Slike planeta oblikovale su se od grubljeg svjetla.
Božanski zraci u svim su se smjerovima izlijevali iz vječnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim aurama. Vidio sam kako se stvaralačke zrake uvijek iznova zgušnjavaju u sazviježđa da bi se opet rastopile u moru prozirnog plamena. Milijarde svjetova ritmički su prelazile u taj prozirni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod.
Središte ognjenog neba spoznao sam kao točku intuitivne percepcije u svom srcu. Iz te moje unutarnje jezgre sjaj se širio prema svakom dijelu svemirske strukture.
Neki astrofizičari misle da je ovdje riječ o dijagnozi. Ne sporim da je moguće – ali volio bih da mi netko objasni kartu zviježđa ( jedva vidljivog i današnjim teleskopima) proizašlu iz ove vrste ludila. Čemu skrivanje, izbjegavanje i zanemarivanje?