Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Kazalište Virovitica

Komedija neuroze i niskoga (samo)poštovanja

  Marina Mađarević           14.02.2023.         2210 pogleda
Komedija neuroze i niskoga (samo)poštovanja

Devetnaesto ostvarenje Virovitičkih kazališnih susreta (poznatijih pod nazivom Virkas) svečano je otvorila predstava „Sviraj to ponovno, Sam“ nastala simbiozom dvaju slavonskih kazališta – osječkoga i virovitičkoga. I da je odigrana tek mjesec i pol dana ranije, simbolički bi povezala 1942., 1972. i 2022. godinu. Prva je ključna jer je te godine u kina pušten film Michaela Curtiza, vječna „Casablanca“ u kojoj su Humphrey Bogart i Ingrid Bergman zaigrali svoje najznačajnije uloge, a koja i danas nosi kultni filmski status i važnost ne samo za kasabankofila Kazimira Hrasteka Kazu iz serije „Bitange i princeze“ koji je u mlađoj hrvatskoj publici pobudio zanimanje za ovaj film, već prvenstveno za Woodyja Allena koji je napisao, a zatim 1972. godine uz pomoć redatelja Herberta Rossa i ekranizirao komad „Play it again, Sam“, prvotno igran u kazalištima 1969. godine.

Navedena je komedija točno 81 godinu nakon objave Casablance svijetu i 51 godinu nakon originalna Allenova komada zaigrala i na našim kazališnim daskama. Izuzetno zahtjevan komad u naslovu nosi rečenicu koju Bergman u Casablanci izgovara afroameričkom sviraču glasovira, moleći ga da joj odsvira najdražu pjesmu „As time goes by“ još jednom, a ova rečenica koja nalikuje sloganu lako bi se mogla povezati i s glavnim likom, neurotičnim filmskim kritičarom opsjednutim Curtizovim filmom, u kojemu se nostalgija i želja za ljubavlju ponavljaju ciklički i ustrajno poput Bergmaničinih riječi.

Mada osobno nisam ljubiteljica Allenova lika i djela (osobito njegovih ekranizacija čiji me nestabilni likovi redovito i samu učine nervoznom, a koji su prepuni seinfeldovske iritantnosti čime se zapravo dade i objasniti zašto su muškarci koje glumi najčešće „nogirani“), čini se kao da je virovitičko-osječka suradnja sjajno uhvatila srž konfuzne i nervozne allenovske atmosfere.

Za to je ponajviše zaslužna mlada glumačka ekipa koja na visokoj razini „nosi“ komad: Matija Kačan (uspješno igra neurotičnog Allana Felixa, nedavno ostavljena supruga čiji su razgovori sa samim sobom osobito uvjerljivi pa sitne naoko improvizacije djeluju realno i razgovorno; Kačan na svim razinama karakterizacije lika uspijeva uhvatiti duh Woodyja Allena koji je u filmskoj inačici sam zaigrao ovaj lik), Armin Ćatić (koji zanimljivo dovodi u oksimoronsku vezu uzvišenoga Humphreyja Bogarta lišena emocija i erotiziranoga latino „lovera“ Pabla), Matea Grabić Ćaćić (koja je na trenutke na hrvatskoj sceni postala jedno s Diane Keaton, filmskom „majkom“ svoje Linde Christie), Goran Vučko (čiji golemi glumački potencijal ovdje nije u potpunosti iskorišten, ali je njegov lik ključan jer koristi digitalne uređaje i tako, za razliku od Allena koji i dalje koristi telefon na okretanje i pisaći stroj, daje do znanja da se radnja odvija u moderna vremena, a ujedno sjajno na više razina suprotstavlja svoj lik Dicka i različitog mu Allena – Dick je obiteljski čovjek, poslovnjak, prati digitalne trendove i stoji čvrsto na zemlji, Allen je zanesenjak, romantičar, izgubljen u svojim mislima, vremenu i prostoru), Sara Lustig (koja igra fizički najzahtjevniju ulogu u predstavi, postajući tako Ilsa, Nancy, Vanessa i go-go plesačica i ostvarujući ocjenu 5+ u scenskom pokretu) i Monika Lanšćak (kao i Lustig, zaigrala je četiri različita lika, ali zasigurno je jezičnom zahtjevnošću najzanimljivija kao iskarikirana religiozna djevojka te kao filozofski nastrojena mlada intelektualka koja spoj odbija na vrlo zazoran i crnohumorni način – najavom samoubojstva).

Redateljica i dramaturginja Tamara Damjanović vrlo dobro prilagođava tekst originala, iako njezino konstruiranje lika Felixa Allena od izuzetno neurotičnoga tipa dolazi do ublažavanja i racionaliziranja, a na trenutke iz Kačana iskače i Allenova atipična muška energija (neobično, jer Allen je lik koji se zasniva na kuknjavi). Tekst se zanimljivo i humoristično poigrava imenima glumačke ekipe koristeći ih za potrebe sadržaja predstave. Nadalje, veseli i iskorištavanje kazališnih i dramskih potencijala koji dopuštaju prikazivanje unutrašnjega svijeta kao moguće ili manje moguće stvarnosti. To se najbolje može uočiti u Allenovim mislima o ostvarivanju ljubavnih odnosa te razgovorima s Bogartom i bivšom ženom koji u njegovoj glavi igraju ulogu anđela i vraga, opasno utječući na njegovu savjest (mada se Allen ne čini čovjekom pretjerana morala, više bićem tjeranim nagonom i željom za pobjeđivanjem svojih strahova koje istovremeno izmiče bijegu iz komforne zone).

Scena (u izvedbi scenografkinje Sheron Pimpi Steiner) lako može izazvati nostalgiju u onima koji su 2013. godine gledali predstavu „Mačka na vrućem limenom krovu“ Sama M. Strelca (na to osobito utječe podignuto zrcalo i bijeli mekani tepih) ili pak obožavateljima djela neprežaljenog Saše Anočića (što čine glasovir i svjetla koja je zamislio oblikovatelj svjetla Luka Matić).

Vuk Ognjenović, suradnik za scenski pokret, ostvario je svoj zadatak plesovima i drugim neočekivanim pomacima glumaca na sceni, a svoj su doprinos predstavi svakako udijelile i kostimografkinja Ivana Živković i skladateljica Katarina Ranković.

Kao što rekoh, iako se Allana pokušava prikazati dobrim, simpatičnim i humorističnim čovjekom, intelektualcem koji poznaje film, jazz i udovoljava ženama mijenjajući sebe, teško je doprijeti do te ideje dok na sceni stoji netko tko miješa tablete i alkohol te najboljem prijatelju bezočno krade ženu, a sve to odjeven u bijelu potkošulju i šlafrok. Samopoštovanje je pogazio pa mu ni gaženje poštovanja prema drugima nije problem.

Ako se predstavom željelo naglasiti apsurdnost jednoga osebenjaka i humorizirati njegova nastojanja življenja, onda se može reći da je „pamet u potpunosti stavljena na komediju“. Ako se željelo postići više (promišljanje o životu, vezama, snazi suvišnog razmišljanja koje engleski jezik sažima u riječi „overthinking“), onda se mora priznati da je ova predstava nejasna početka (karikirana scena „Casablance“?) i dugoga trajanja (cca sat i 45 minuta) djelomično podbacila.

Ostavljajući postrani vlastite doživljaje predstave, mora se pohvaliti dramsko hvatanje ukoštac s popularnim tekstom koji se samostalno već dobro usadio u kulturu. Woody Allen naizgled djeluje bezopasno, ali njegovi su tekstovi izuzetno složeni jer pred gledatelja iznose jedan ponavljajući neuobičajeni lik iskompleksiranoga umjetnika koji se iščuđava svijetu oko sebe, propituje svaki aspekt svoje stvarnosti, često se od nje skriva i traži zaklon u posebnoj mješavini straha od socijalizacije i ideji „bit će kako bude“.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica