Svoj projekt ipak nisam uspjela realizirati i ne ustručavam se objaviti kako i zašto – pa makar izgledalo kao oglas!
O moralu, općem dobru i medijima napokon ne moramo mi ovdje na Virovitica.netu.
Opće je dobro, eto barem za Uskrs, osvanulo na naslovnicama nacionalnih medija
- u reagiranjima na uskrsnu poruku kardinala Bozanića.
Proteklih godina kardinal je u svojim poslanicama ukazivao na «grijeh struktura»,
ali izgleda da su strukture, unatoč kardinalovim upozorenjima, nastavile griješiti,
pa je njegova poruka ove godine prerasla u oštar ukor – «Hrvatska politika je
sramotna», osvanulo je na naslovnici Večernjaka. «Opće dobro zadnja je rupa
na svirali našim političarima. Mediji su u službi tržišta i profita. Često je
lakše biti kućni ljubimac u Hrvatskoj nego čovjek» - složio se splitski svećenik
don Ivan Grubišić. «Mnogi mediji lažu, što može vidjeti svatko.
No, mediji su zrcalo društva u kojem, barem prema statistici, dominiraju katolici»
- izjavio je književnik Josip Pavičić.
I budući da se općim dobrom bave ugledne i pametne glave, mi mali možemo se
pobrinuti za vlastito dobro. Zato sam ja privela kraju svoju avanturu s vlastitim
projektom i nakon što sam vas, dragi moji Virovitičani, tjednima držala u neizvjesnosti,
sad mogu objaviti što mi se sve događalo proteklih mjeseci. Projekt ipak nisam
uspjela realizirati. No nije mi žao truda, barem sam pokušala, provjerila sam
koliko ideja vrijedi, a izgleda da vrijedi, i nije isključeno da ću joj se jednog
dana opet vratiti.
A moj projekt je dječji portal – portal koji bi se predstavljao sve programe
i događaje u Zagrebu namijenjene djeci. Sinula mi je jednog kišnog nedjeljnog
popodneva u studenom. Vani se već mračilo, a moja je Marina nervozno cendrala.
Požalila sam što ne mogu na webu provjeriti radi li koja igraonica u koju bismo
mogle otići da se dijete istutnji. I kad vodič već ne postoji – zašto ga ne
napraviti! A tko bi to bolje napravio nego novinarka i psihologinja poput mene?
Tog popodneva uspjela sam ipak naći broj igraonice na Velesajmu i odvela Marinu
da skače na trampolinu, a ja sam za to vrijeme počela razrađivati plan. U Zagrebu
je mnoštvo programa za djecu – igraonice, radionice, sportski programi, tečajevi
jezika, plesa, zbornog pjevanja, nude se proslave rođendana, organiziraju dječje
zabave... Golema je i ponuda (ne može se, nažalost, reći proizvodnja, jer sve
je uvoz) dječjih igračaka, literature, filmova DVD-a s kompjutorskim igricama,
reklamiraju se najnovi hitovi među igračkama koji prate aktualne crtiće, a tu
je i izbor školskog pribora, pa odjeće i obuće za školarce... Sve to roditelji
kupuju i plaćaju, nemaju kud, a pritom im je jedini savjet – propagandna poruka,
reklama. Nema medija koji bi pratio ponudu za djecu, pa predstavljao, vrednovao,
preporučivao, barem onako kao što se u tv-vodičima predstavljaju i preporučuju
filmovi – obavezno gledati ili samo gledati. Nekad su se sadržajima namijenjenima
djeci bavile ženske novine, po onoj logici da se djecom više bave žene. Ali
danas se žene bave samo same sobom i drugim ženama, a za djecu u medijima nema
baš prostora. Osim u crnim kronikama, o čemu imam svoje mišljenje, koje ne bih
sada razrađivala.
O svemu sam tome razmislila i zamislila kako bi bilo lijepo sadržaje za djecu
predstaviti na portalu – sličnom ovakvom kao što je Virovitica.net, jer naravno
da je ideji kumovala moja suradnja s virovitičkom moćnom gomilicom. I kao što
je Virovitica.net lokalni, gradski portal, tako bi i dječji portal trebao biti
lokalni, da bi roditelji od ponuđenog mogli izabrati nešto za svoje dijete.
Jer ne zanima čitatelja iz Osijeka ili Virovitice kad je tečaj plivanja za predškolce
na zagrebačkoj Mladosti, niti dokad su rezervirane proslave rođendana u McDonaldsu
na Vrbanima. Najvažnije nam je ono što se događa oko nas i pretpostavljam da
bi zbog lokalnih informacija čitatelji pratili dječji portal, baš kao što mi
Virovitičani pratimo Virovitica.net.
Prvi koji se oduševio mojom idejom bio je Mikeš sa Ontarija, Kruno
Šegota. Njemu sam prvome povjerila ideju jer sam morala provjeriti
postoji li nešto slično u Kanadi. Kruno je odmah rekao da se svakako toga trebam
prihvatiti kao poduzetnik jer web kao medij ima velike mogućnosti. Čak mi je
napravio plan za osnivanje po koracima, po kojem sam počela raditi, sve dok
mi se samoj nije učinilo prezahtjevno da o svemu tome razmišljam, tim više što
sam tada još imala kakav-takav posao. Puno je tu stvari na koje treba misliti,
ne znam o čemu bih prije, a nemam se ni s kim ni posavjetovati. Dalmatinac doduše
načelno podržava, ali ne bi se on u to previše petljao. Kad sam ga pitala kako
bi bilo da nas dvoje sjednemo, izvrtimo telefone i pošaljemo mailove, pa četveroručno
napišemo sve što treba, samo je odmahnuo glavom. On ima svoj put - mora doktorirati.
Zato sam se sjetila da potražim izdavača. Mnoštvo je udruga i ustanova koje
se bave djecom, sigurno će nekoj odgovarati da bude izdavač takvog projekta
koji bi u svojoj osnovi mogao biti komercijalan i isplativ, jer su sve te igraonice
i prodavaonice potencijalni oglašivači.
I s prvim danima moje novostečene slobode u nezaposlenosti, krenem ja od vrata
do vrata sa svojim predstavljanjem projekta na dvije stranice - nije predugačko
za čitanje, a opet je dovoljno informativno.
Sigurno će se sad neki pitati zašto nisam projekt zaštitila, patentirala i zašto
ga sad ovdje objavljujem, kad mi ga netko može ukrasti, prisvojiti, objaviti,
a da ja ostanem kao brabonjak na cjedilu. Jest, to se može dogoditi. Postoji
čak nekoliko sličnih ideja na mreži, ali tu dolazimo do – novinarstva. Samo
oni koji svaki dan novinarski kopaju, poput ekipe Virovitica.neta, znaju kakav
je to posao i na koliko se načina može raditi. Moja ideja o dječjem portalu
nije ništa posebno, ali stvar je u realizaciji, izvedbi. Kao što ni ideja o
ženskom magazinu nije ništa novo niti originalno, pa opet ih imamo desetak –
a meni se nijedan ne sviđa. I kamo sreće da se nađe netko kome bi se ideja o
dječjem portalu svidjela toliko da bi je poželio realizirati, kao ja. Jer onaj
tko bi o tome ozbiljno razmislio, kao što sam ja učinila, ne bi mogao sam. Trebao
bi mu netko – baš poput mene.
Eto, zato se ne ustručavam sve to reći i objaviti – pa makar izgledalo kao
oglas! Tim više što mi nije životni cilj bogatiti se, niti prodavati djedovinu
da bih pokrenula vlastiti medij, pa s njim uspjeti ili propasti. Želim samo
raditi svoj posao u koji sam puno uložila – prvih dvadeset i nešto godina školovanja
plaćali su roditelji i zajednica, a drugih dvadeset pekla sam zanat manje-više
na svoj račun. Šteta je to ne iskoristiti. Čak radije radeći za drugog nego
za sebe – tako da njegova briga bude plaćanje struje za lokal ili nabavljanje
toaletnog papira, a ja da za plaću radim samo svoj posao. Ali s druge strane,
sigurna sam i da to ne želim raditi besplatno. Jesam entuzijast, ali od entuzijazma
se ne živi. Zato pratim što se događa s blogovima i kako napreduju pokušaji
komercijalizacije, listam web siteove o djeci i vidim da ima nekih koji su na
tragu moje ideje, pratim portale, ocjenjujem hoću li ponuditi rubriku nekom
od njih... Sve sam te opcije uzela u obzir za svaki slučaj, ali prije toga htjela
sam vidjeti dokle se može s projektom.
Nisam ipak ravno Bandiću na vrata – iako sam napokon i njemu
mailom poslala materijal – nego sam krenula od onih koje poznajem, kolega psihologa
i predstavnika udruge Roda. Pomoći će, dakako, i jedni i drugi. Ideja je odlična,
kažu, ali ne mogu biti izdavači. I svatko od njih vidi mogućnosti i perspektive
– moja uzor-kolegica psihologinja predlaže da se u svakom gradu osnuje sličan
portal, u Rodama vide društvenu ulogu takvog medija, koji bi djelovao na svijest
o ulaganju u mlade naraštaje. Ohrabrena prvim reakcijama, krenem dalje – Gradski
odbor za prosvjetu, kulturu i šport; Gradski odbor za zdravstvo; Koordinacija
udruga koje rade s djecom; Dječja kuća Borovje – Hrabri telefon, Ministarstvo
za obitelj, branitelje i međugeneracijsku solidarnost... Naslagalo se desetak
adresa na kojima su mi ishvalili projekt i – ništa. Tako stižem do Saveza društava
«Naša djeca». Oni bi rado bili izdavači i jako bi im odgovaralo da se portal
proširi na cijelu Hrvatsku, ali nemaju novca. Dobro, idem po novac.
I najavim se u nekoliko banaka i osiguravajućih društava – sve s onim mojim
predstavljanjem na dvije stranice. Već sam s njima surađivala na komercijalnim
prilozima, znaju me (uvijek šaljem materijal na autorizaciju i poštujem dogovore)
i drago im je što me vide. Jasno im je da mi trebaju sponzori, projekt im se
sviđa, a ni ne tražim previše – predlažem financiranje u etapama, a najvažnije
mi je prvih šest mjeseci. Moćniji među njima čak dodaju da bi tražili ekskluzivni
ugovor, tako da se nitko osim njih iz iste branše ne može oglašavati. A to su,
dakako, spremni i platiti. Može, sve može...
Do te točke došla sam negdje krajem veljače i tu sam se već pobojala - što ako
zaista treba realizirati stvar, a ja nemam tehničku podršku. Pa zapitam naše
net-Virovitičane koliko bi to kod njih koštalo i oni meni izbace ponudu, a poziv
na suradnju prihvatio je i jedan naš vrlo cijenjeni dizajner. Ali tu su se –ne
zbog virovitičke ponude – u Savezu društava “Naša djeca” počeli izmotavati.
Oni bi, ali treba vremena... A meni gori pod petama, jer moja tri mjeseca, koliko
mi je odmjereno otpremnine, samo što nisu prošla. Preko civilnih inicijativa
– o čemu sam ovdje već izvijestila – ja u Centar mladih Ribnjak. Možda su oni
fleksibilniji – pa da Centar mladih Ribnjak osnuje portal u Zagrebu, a Savez
društava “Naša djeca” tada bi nosio projekt po županijama. Odlična ideja, slože
se u Centru mladih Ribnjak, ali ne vade odmah sponzorske ugovore, već kako bi
bili sigurni da će se stvar realizirati, treba razraditi projekt i napraviti
elaborat. Već je prošla sredina ožujka. Povežu me s mladim, kreativnim ljudima
iz tvrtke Holograf, oni mi pošalju šprancu i ja krenem pisati. Ali oni su isto
angažirani na sto strana, jer istodobno rade nekoliko projekata. Sljedeći put
javili su mi se u travnju. Meni je moja otpremnina iscurila i moram početi raditi
za lovu – rate kredita stižu – a projekti se odgađaju za bolje dane. I tako
odustanem. Do daljnjega.
Usudila sam se još zapitati za mišljenje inicijatora i osnivača Dječjeg sabora
znanja, koji se složio da, kad su dječji projekti u pitanju, svi su puni hvale,
ali nitko ništa ne nudi. Zato mi je mailom otpisao: «Čisto poduzetnički, upućujem
Vas na jedini resurs na kojeg možete računati u realizaciji ovako novih i zahtjevnih
ideja, a da u isto vrijeme s tim resursom nemate dugačke i neizvjesne razgovore.
Naime, jedini takav resurs ste Vi...»
Svaki dobronamjeran savjet je dragocjen, pa sam tako shvatila i ovaj. Izgleda
da ću stvarno morati sama. I sad sam opet na početku. Ali barem mi je jasno
da nema druge nego - zaraditi lovu.