Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  biLJana

Koliko puta ste u životu odustali pred nekim iskušenjem zbog vlastitih moralnih uvjerenja?

  Biljana Kovačević           05.04.2023.         2363 pogleda
Koliko puta ste  u životu odustali pred nekim iskušenjem zbog vlastitih moralnih uvjerenja?

Često naiđem na internatu prikaze kako roditelji malu djecu stavljaju na kušnju, ostavljajući pred njima slatkiše i govoreći im da će moći pojesti koliko žele ako ne dirnu i ne pojedu niti jedan dok se roditelj ne vrati. Djeca su otvorena, ne znaju glumiti, vidiš na njima jaku želju i poriv da pipnu i okuse no isto tako i snažnu volju kojom se opiru te na kraju sreću kada im roditelj, koji ih potajno snima, kaže kako su uspjeli.

Mislim da nema većeg iskušenja od toga da se suspregneš od nečega što jako, jako, jako jako želiš, znajući da ti nije mjesto tu i da bi bio grijeh posegnuti za tim. Grijeh na mnoge koji su uključeni u priču. Zadovoljstvo ispunjene želje je ogromno i duša treba želje. One nas potiču na djelovanje. No, isto tako nam čvrsnu karakter kada znamo reći ne. Vjerujem da ono što zaista pripada svakome od nas ipak stigne nama u za to predviđeno vrijeme. Vježbati strpljenje čekajući pravi trenutak za svaku prigodu jedna je od najvažnijih lekcija. Zatvoriti usta kada bismo željeli nekoga razljutiti, ustuknuti pred „slatkišima“ koji nam se nađu na putu,ostati unatoč nevoljama, čekati usprkos izgubljenoj nadi.

VRIJEDNIJE ČEKATI NEGO SRLJATI

Sigurno se pitate čemu sve to? Zar nije naše da ugrabimo priliku kada nam se nudi? Da se izgubljena prilika ne ponavlja? Iskreno, ne znam još odgovor na to. Na mome putu pokazalo se da mi je vrijednije čekati nego srljati. Čekanje Vam pomaže da se „ohladite“, razmislite, sagledate situaciju iz mnogo kutova. Brzo zadovoljstvo često ispadne gorko piće. Gledajući sveobuhvatnost života. I dalje u budućnost.

Život nam kao klikere baca pod noge ta iskušenja. Svi ljudi su djeca koja se vole igrati. Muškarci posebno vole i skupljati mnogo klikera za sebe. No život je strpljivi „pecaroš“. Baca nam udice. I nekada čeka do kraja našeg života da nam ispostavi račune. Ako hodamo životom neskoncentrirani, nefokusirani, uspavani, nesvjesni, nebudni i pohlepni, zasigurno smo riba koja je upecana i na pladnju prostrtog božjeg stola.

Kada nemamo znanje o tome kako svijet funkcionira, tješimo se da nitko neće saznati, da smo „samo“ ovaj put popustili, samo jednom se živi i slično. E, upravo u tome „samo jednom se živi“ je kvaka i ključ! Kako bismo zaštitili sebe, uzgajamo uvjerenja koja nas „štite“ /kratkoročno / od osjećaja krivice i toga da se loše osjećamo zbog učinjenog.Nalazimo opravdanje u „ljubavi“ prema sebi, no zapravo hranimo naš ego. Oni koji malo čitaju već znaju razliku između našeg ega koji nas pokreće i onoga koji je pohlepan i samo sebi udovoljava ne mareći za osjećaje i potrebe drugih. Ljubav, ona istinska uključuje i ljubav prema drugome. „Ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi čini!“

Mislim da polako svi shvaćamo da samo kroz ljubav možemo postati istinski ljudi i vrijedni poštovanja. Ova teška vremena nas tome uče jer smo se previše udaljili od svoje čovječnosti.Za one koji vjeruju u Stvoritelja osjećaju da je to pravi put za povratak k Njemu. Sve je sazdano od ciklusa. Stvoreni smo da živimo i da umiremo. Od izvora prolazeći cijeli tok rijeke svog života cilj nam je ponovo se vratiti izvoru. Na ušću se stapamo sa većim rijekama i oceanima, a onda nekim čudnim putevima, podzemno, čisteći se ponovo se slijevamo u novi izvor života.

NEZASITNA POHLEPA

Koliko nas zapravo dira tuđa patnja ili smo zbog količine nasilja i zla postali pomalo indiferentni? Ljudsko biće ne može djelotvorno živjeti propuštajući kroz sebe i tuđu patnju. A ona nam je svaki dan servirana uz svako jelo. To je nedostatak novih tehnologija što nas isti čas prenosi na razna mjesta u svijetu ističući samo ljudsku zlobu i požudu za krvlju i moći. Na drugoj strani toliko lijepoga se svakodnevno događa. Mnogi pojedinci su kreativni, otkrivaju kako olakšati život, poboljšati proizvodnju hrane i ugodniji život. Sve to skupa ne vidimo. Ne možemo proživjeti niti doživjeti jer smo prepuni boli. Svjedočimo nezasitnoj pohlepi na sve načine ljudi koji su izgubili svaki kompas u životu i sva moralna načela. Donijeli su zakone po kojima je sve što rade legalno. Oslobađaju se krivci, nevini zatvaraju, istina se zamagljuje, dobročinstvo kažnjava. Podilazi se podobnima. Klasificiraju se ljudi po svojim različitostima. Sposobnima se ne daje prostor.

Kako da se „običan“ čovjek snađe u moru dezinformacija? Od njega se skriva da smo sami odgovorni za svoje postupke, kako bi sakrili i opravdali svoje, nečasne. Ljudi teško prihvaćaju vlastite nesreće jer su stalno okrenuti prema van tražeći uzroke izvan sebe samih. Pročitah tekst jednog teologa koji kaže: „Nada, da bi jednoga dana sva patnja mogla nestati bez našeg sudjelovanja, je opasna!“

Znanje o tome kako sami kreiramo vlastite živote, a potom utječemo i na živote onih oko nas koji nisu svjesni svoje moći kreacije ne daje se širokom puku. Društvo u kojem živimo ne motivira nas da radimo na sebi. Mnogi se pitaju što je to rad na sebi?Pojednostavljeno rečeno, to je razmatranje uzroka koji su u nama doveli do određenih posljedica djela koja nam se događaju. Zar nije ona Sokratova misao vodilja poznata od davnina „Spoznaj samog sebe“napisana na poznatom drevnom proročištu u Delfima koje predstavlja hram boga Apolona još uvijek aktualna i putokaz za kojim trebamo ići? Sokrat je bio jedan od najvećih filozofa svih doba.

„Raditi“ na sebi znači usvajati i prakticirati sva ona znanja i vještine koja nas mogu učiniti boljim i vrijednijim ljudskim bićem. Mnogi taj rad predstavljaju najtežim putem, no ako to malo preokrenemo, ne bi li to bio zapravo najlakši put? Tko nam je stalno prisutan u našem životu dan i noć nego mi sami. Jedino mi „poznamo“ našu unutrašnjost i porive koji nas potiču da izvršimo neku akciju. Mi i onaj koji nas je stvorio imamo uvid u ono što drugi ne vide. Zato ona uzrečica da se ne sudi onome u čijim cipelama nisi hodao. Mnogi bi preuzeli tuđe sreće no patnju koja ide uz to, ne bi.

UTIŠANA SAVJEST

Naš sistem obrazovanja ne uči nas da rješavamo probleme kao inteligentna bića već nas zatrpava količinom podataka koji nam najčešće i ne zatrebaju u životu. Nije inteligentan onaj koji ima dobro pamćenje već onaj koji na temelju postojećeg znanja i iskustva rješava sve što mu se nađe na putu ne zaglavljujući u patnji i kajanju. Kajanje je jedna od najvećih prepreka. Kao i osjećaj krivice i kažnjavanje i samokažnjavanje što nešto nismo napravili kako drugi misle da je trebalo. To zaustavlja sve naše kreativne zamahe.

Kada bismo djecu ohrabrivali da sve shvaćaju kao izazov koji ima svoje rješenje dobili bismo sposobne i kreativne generacije. Mi ih umjesto toga učimo da se dijele po spolu. I da je nešto što je za jedne, nije za druge. Učimo ih borbi za prava koja su nam data rođenjem, Učimo ih da ratuju umjesto da surađuju, uče jedni od drugih. Svaki muškarac i žena čine najbolje što znaju u datom trenutku ovisno o znaju i iskustvu koje su imali do tada. To vrijedi i za naše roditelje. Zašto ikoga osuđivati?

Potrudi se da budeš bolji od njih, da ne činiš greške koje su oni činili. Oni su proizvod svoga doba, ti si svoga. Kako bi se to uopće moglo komparirati? Zašto ostajati u patnji zbog „slomljenog“ srca? Zbog gubitka nečega? Odboluj i kreni dalje. Možda je to što si izgubio upravo tvoja zaštita od nečeg još goreg?

Gubimo svoje najmilije. Djecu, braću, sestre, roditelje, prijatelje. Kada bismo samo prihvatili da postoji neki viši red koji mi ne poznamo i da naše duše nisu izgubljene, da imamo šansu ponovo se sresti kao duše, ne kao ova tijela, možda bismo lakše podnosili sve što nam se događa. Ionako sve ima svoj početak i kraj. Imamo i slobodnu volju da vjerujemo u ono što želimo. Ako imam izbor birati, ja biram to. Kraj nije kraj. Postoji vidljivi i nama čovjeku nevidljivi svijet. Moja mašta se pokreće kada pokušavam zamisliti što je to iza zavjese neznanja. Važno je prihvatiti da su svi odgovori u nama. Samo se trebamo utišati.

UNUTRANJI KOMPAS

Svatko se može ponaosob priupitati zbog čega se tako grčevito drži za svoj bol! Po Zakonu sjetve i žetve, zakonu akcije i reakcije, uzroka i posljedice koji se mnogima čini i nepravedan, odnosno, ne vide njegovu pravednost jer sporo dolazi, ne postoji „trpljenje za druge“.Svatko odgovara za ono što je sam zaslužio. Možda pokušavamo utišati svoju savjest praveći se da preuzimamo tuđu patnju na sebe. To ne postoji. Naprosto je nemoguće jer smo tako skrojeni. Inače bi vladala prevelika zbrka. Zamaglili bi se nečiji postupci. Ne možete odgovarati za ono što drugi čine. Svako naše djelo/nedjelo zapisano je u našu osobnu Knjigu života.

Shodno tome, svako naše djelovanje izazvalo je određenu reakciju kod drugih ili kod nas samih. To je posljedica. Za posljedice smo isključivo odgovorni mi sami. Mnogi uzroci proizvedu posljedicu duugoo nakon učinjenoga. Pa se izgubi iz vida učinjeno. Kasnije se čudimo, otkud to? Kakva nas je kazna zadesila? Kakva ljuta sudbina? Za mnoge nevjerojatno, koji ne vjeruju u mnoge živote duše, te posljedice se znaju očitovati na njihovim unucima i praunucima. Kaže se da Bog kažnjava do sedmog koljena. Da, samo što Bog ne kažnjava. On voli svu svoju djecu jednako. Čak i onu posrnulu i želi ih natrag u svoje krilo. Ta kazna je naših ruku, umu djelo!

Bi li pristajalo majci da želi zlo svojoj djeci? /uvijek postoje iznimke, no to se ne naziva majkom/. Bi li pristajalo Bogu da čini zlo onome što je sam kreirao i stvorio? Dao nam je slobodnu volju čak i da biramo želimo se vratiti Njemu pod okrilje ili otići nekim drugim putem. ON nam ne oduzima tu slobodu biranja. No, za posljedice svojih izbora moramo propisno odgovarati. Zato je važno hodati „budan“ po trnovitoj stazi života. Razmišljati o potezima koje povlačimo oslanjajući se na kompas koji svatko od nas nosi u sebi. To je božji dar svakome. Jer nije isti put dobar za sve. No samo istinit put je za svakoga.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana