Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura
  Draško Zidar           04.04.2006.         2131 pogleda
Kolac


Na jednom sasvim malom naoko običnom raskrižju sjeverno od Virovitice, koje nas može odvesti do Lukača na desno, Bušetine lijevo ili u Mađarsku pravo, do još ne tako davno stajala je nahero, poput djeda sa štapom, birtija "Lovac" ili kako su je svi svali "Kod Spase". Raskrižje se zove Kolac!

Jedne kišne večeri srednjih osamdesetih vraćao sam se s nekolicinom mokrih suboraca s jedne "uspele rezervističke vežbe" bivše JNA i zastao na rundu kod Spase. Ta je birtija imala neku čudnu vibru, manje-više uvijek zadimljena, puna čudnih ljudi-kreatura kao da ste ušli u neko vanvremensko svratište iz Rata Zvijezda, tako da ste se osjećali poput Luka Skywalkera na nekoj dalekoj planeti.
Pala je runda pa druga, treća...
Proklinjali smo vrijeme, sudbinu, jebali sve po spisku onome koji nas je danas zvao na tu jebenu "vežbu" a mogli smo večeras ko svi normalni frajeri bariti cure po gradu a ne zaglaviti "Kod Spase" na Kolcu.
U stanju u kojem smo bili jako nas je zainteresiralo baš to - Kolac. Zašto se to mjesto na raskrižju putova zove Kolac!?

Naravno, količina popijenog alkohola u nama je učinila svoje i naše teorije su bile vrlo prizemne i proste bez poetike legenda i priče.
Kad - negdje oko ponoći - iz najzadimljenijeg kuta birtije pojavi se starčić kojeg do tada nitko nije primjećivao što nije bilo čudno s obzirom na stanje u kojem smo se nalazili. Nešto je u njegovoj pojavi bilo nestvarno kao da se stvorio od dima dozvan našim lupetanjem o Kolcu.
- Čujem dečki, nagađate zašto se ovo mjesto zove Kolac? - upitao nas je glasom koji je zvučao poput baršuna i nekako nije pristajao pojavi!
- Ma, eto, ja tumačim budalama pijanim a oni ne kuže - poviko je desetar Badamkel.
- Je l znate vi čiča? - upitao sam vrlo nerazgovjetno, slabo artikulirajući jer mi je sposobnost govora bila ozbiljno ugrožena količinom popijenog alkohola.
No, starčić odgovori brzo, kao da je očekivao to pitanje:
- Ispričat ću vam pričicu, a vi prosudite sami hoćete li u nju povjerovati ili ne.
- Sjedi stari! Ajte tetak! Što ćete popit? Pričajte! - zagrmilo je s našeg stola.
- Ne bi, dečki, ništa. Ja sam svoje popio ali ispriča ću vam...

I krene:
- U vrijeme dok su ovim prostorima vladali Turci ovdje je svoje posjede imao jedan turski beg - ime nije važno - no vjerojatno se zvao Mustafa... Svi su se oni zvali Mustafa ili Omer ili Sulejman...
Imo je osam žena koje nitko nije mogao ni smio vidjeti, nekoliko sinova i samo jednu kćer, prelijepu Merimu. Merima je bila lijepa kao iz "1001 noći"!
Seljaci koji su živjeli uokolo, obrađivali nekad svoju zemlju sada su radili tu istu zemlju samo ona nije više bila njihova nego Turčinova - Mustafina. Ti seljaci nisu smjeli ni pogledati Merimu. Zbog takve drskosti mnogi su glavu izgubili. Kada je Merima prolazila najpametnije je bilo glavu zabiti u zemlju i sačekati da topot njezinog konja zamre negdje u daljini.
Samo jedan mladić nije nikad saginjao glavu do kraja, nego je potajice gledao Merimu kako jaše poljima. Bio je to Ivan, seljački sin, visok lijep mladić.

- Jednoga dana Merima je jahala uz polje na kojem je radio Ivan. Prolazeći pored grupe u kojoj je on bio naglo je zastala jer jedan seljak nije pao na koljena. Pogađate, mladići, bio je to...
- Ivan - istrese desetar Badanjek.
- Da - reče starac, i nastavi:
- Merima je sišla sa konja i prišla Ivanu: "Što ti gledaš bolan ko da šejtana vidiš?", upita ga. "Ne vidim vraga Merima, tebe gledam. Lijepa si!"
Merima nije očekivala takav odgovor te brzo skoči na konja i odjaše.
Ostali seljaci podignuše glave i zabrujaše: "Ti nisi čist, sinko. Gotov si. Gdje ti je pamet? Zbog Turkinje glave izgubit! E, Ivane, Ivane!" Taj dan svi su već oplakali Ivana.
Kada se spustila noć na vratima Ivanove kuće začuje se tiho kucanje. Ivan otvori vrata pomiren sa sudbinom - došli su po njega. No, na vratima je bio neki neugledni Turčin. "Tiho pođi sa mnom", reče Turčin i Ivan zbunjen krenu.

Turčin ga vodio oko begova dvora-kuće i uveo ga kroz mala vrata u nešto nalik na vrt. "Čekaj tu", reče mu. Mjesec je bio prilično sjajan i Ivan je vidio kako iz kuće izlazi Merima. Prišla mu je i upitala: "Misliš li još da sam lijepa?"
Ivanu se grlo steglo i jedva progovori: "Da, mislim".
Merima spusti pogled kao da joj je neugodno i tiho reče: "I ti si lijep, Ivane." Zatim ga pogleda u oči. Dugo su se gledali i pogled se pretvori u dug i strasni poljubac. Tu, i još mnoge večeri su proveli ležeći na travi pod mjesečinom.
Nakon bezbroj večeri koje su proveli zajedno Ivan jedne večeri reče: "Merima, pobjegnimo nekamo. Ako ostanemo tu nema nam života. Ako tvoj otac sazna za nas ja ću vjerojatno završiti na kolcu a što će biti s tobom samo Bog zna.
Merima je dugo šutjela. Tišina je bolno odjekivala Ivanovim ušima. Boja se odgovora.
"Sutra budu tu u isto vrijeme", reče Merima i pobjegne u kuću.
Ivan cijeli dan nije mogao raditi. Nije znao točno što su trebale značiti Merimine riječi.
Noć je padala a Ivan je bio kao na iglama. Kada je došlo vrijeme krene Ivan put Merimina vrta, ne govoreći nikome ništa.
Došavši u vrt osjetio je da mu srce tako lupa kao da će iskočiti iz grudi. Odjednom spazi onog malog Turčina koji je prvu noć došao po njega.
"Ovamo", pozove ga Turčin. Izvede ga kroz ona ista vrata, a pred vratima je stajala Merima sa dva konja.
Ivan je stao ne znajući što da učini, kaže.
"Idemo, Ivane", reče odlučno Meima. "Bježimo!"
Ne čekajući da mu to ponovi Ivan skoči na konja, Meima također i u ušima malog Turčina još se dugo čula jeka konjskog galopa koji se gubio u noći.

Beg Mustafa kada je saznao da mu je kćer pobjegla s Ivanom pobjesnio je poput oluje:
"Nađite ga! Dovedite ga! Ne vraćajte se bez njih! Nabit ću ga na kolac..."
Mustafini konjanici danima su tražili Ivana i Merimu, no bezuspješno.
Mustafa je dao baš ovdje, na ovome mjestu ukopati kolac.
"Ovdje ću ga nabiti na kolac za opomenu svima da ne diraju ono što je tursko", siktao je danima Mustafa.
Prošli su dani, mjeseci, godine... Ivana i Merimu nikada nisu pronašli. Turci su bili protjerani odavde. Jedino je kolac ostao tako da su ljudi, prolazeći tuda, često govorili: "Eno, kolac! Gle, kolac! Gdje da se nađemo - kod kolca" - i tako ovo mjesto postade Kolac.

- Eto dečki, tako je bilo - dovrši starčić i ode u kut. Učinilo mi se kao da se rasplinuo u dimu birtije Kod Spase.
Ostatka večeri ne sjećam se baš najbolje. Drugi dan budeći se s glavoboljom primijetio sam da sam i ja degradiran u čin vojnika, vjerojatno na istom mjestu gdje i Badanjek.
Pijući tog jutra kavu za bistrenje glave sjetim se jednog vrlo čudnog detalja - zašto on nije ništa pio? Što je radio Kod Spase ako ne pije? I kako je nestao u onom kutu? Tko je on bio? Kako se zove?

Navraćao sam poslije često Kod Spase ali tajanstvenog pripovjedača više nikad nisam sreo. Danas više nema birtije Kod Spase ali to mjesto i danas ljudi zovu Kolac.
A priče? Ha, kao i sve priče - možda legenda, možda istina, možda samo plod naše alkoholizirane mašte!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča