Ova bi hrvatska Vlada morala odmah podnijeti ostavku i smjerno zamoliti predsjednika Republike da raspiše izbore. Ne zato što bi svaka sljedeća vlada morala biti bolja. Ne, toliko zaista nisam naivan. Jedina alternativna vlada Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kakva je bila na vlasti 2000. - 2003., uspjela je u manje od četiri godine proigrati gotovo sav politički kapital koji ju je iznio na vlast, uspjela se isposvađati međusobno uzduž i poprijeko, potrošiti glavninu energije za pakosti vlastitim koalicijskim partnerima, prorajtati pozitivne elemente ono malo poteza koje je znala izvući (započeti napokon mrežu autocesta, donekle srediti državne financije, doduše uz nerazborito zaduživanje - ali kad smo vidjeli kako se zadužuju od 2004. do danas, i kad vidimo kako se srozao broj izgrađenih kilometara autocesta a kako je istodobno kilometar vrtoglavo poskupio, onda je jasno da i od Račanovih genijalaca ima gorih)...
Isisavanje proračuna
Osim toga, sa sadašnjim izbornim sustavom i sadašnjim sustavom nadzornih odbora i ostalih oblika kapilarnog isisavanja svega što muze proračun, nema šanse da se oformi vlada koju neće ucjenjivati i uvjetovati foteljaške grupacije, uvijek spremne pretrčati iz tabora u tabor samo da se ne odreknu državnog vimena. Ama i slijepac bi progledao pošto se u raspravi o političkoj budućnosti gospođe Adlešič počelo baratati opstankom njezina muža u nekom poduzeću. I nakon trideset i kusur godina vanjskopolitičkog novinarstva ne pamtim da sam sretao tako iskrene primjere svođenja politike na trgovinu foteljama, čak ni u režimima s glasovitom korupcijom.
Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.
Sjetim se Vlade Gotovca, s kojim jamačno nisam bio istomišljenik prije četrdesetak godina. Bio sam pesimist, iako nisam očekivao toliku eksploziju nasilja i, paralelno s njom, toliku eksploziju primitivne, kratkovidne, bezobzirne pohlepe koja je premrežila Hrvatsku kada su brane popustile. Ali Gotovac je bio optimist, on je jedva čekao da Hrvatska bude samostalna pa da Hrvati pokažu što i kako mogu. On je - kako bi rekao opaki Krleža - također doživio da mu se ideali ostvare. Doživio je, vidio, i to mu se toliko zgadilo da je od toga umro. Nije to samo moj zaključak - to sam i od samog Gotovca čuo malo prije njegove smrti, onih zadnjih njegovih godina kada smo, tada da, postali praktički istomišljenici. U tom kontekstu očekivati bitno bolju vladu bila bi puka i nedostojna iluzija. Ali možda smijemo očekivati vladu manje nespretnu i, oprostite na izrazu, glupu.
Jer nijedna iole pametna vlada ne bi ovako sama sebe sjekla po nogama kako to čini vlada Jadranke Kosor, prvo u raspravi o državnom proračunu a zatim s ovom nedostojnom blamažom oko osporavanja potpisa za referendum.
Jedini instrument
Strah od referenduma tako postaje samo očitiji i, dopustite, histeričnije izražen.
Dovoljan je jedan element: kada se sumnja u malverzacije popisima branitelja, onda Vlada i njezini ministri (jučer Kosor, danas Mlakar) brane privatnost potpisnika na dugogodišnju štetu državnog proračuna i sviju poreznih obveznika - a kada treba razbiti napad sindikata na jedan Vladin zakon, koji uskraćuje stečeno pravo (kakvo, mutatis mutandis, postoji i drugdje po Evropi), onda nema nikakve zaštite privatnosti. Da pojednostavnimo do karikature: branitelji su predmet javne isprave, pa je ona tajna, a potpisi za sazivanje referenduma su privatni, pa su stoga javni, po logici ministra uprave.
A da, to je šef istoga resora koji tvrdi da su u 46 dana pregledali i usporedili 800.000 potpisa (jer, ne zaboravimo, građanin potpisom potvrđuje svoju volju, ne rukopisom kojim se unosi JMBG ili što već), i koji grafološku analizu obavlja "iz aviona", ali koji više od dvije godine nije kadar ispraviti biračke popise za koje se - ovaj put zaista iz aviona - vidi da su napuhani. Na popisu birača (koji nisu sastavljali aktivisti i koji je, vjerujem na riječ, bio propisno uvezan) bilo je u studenome 2007. 133.795 više birača nego u studenome 2003. To je moglo "težiti" pet i više mandata - taman koliko je bilo dovoljno da Hrvatska demokratska zajednica opet pobijedi, sa svojim satelitima, foteljaškima i inima. Ako se ne varam, ni časni ministar Mlakar još nije objasnio kojim su kvascem nabujali birači kad im demografsko vrijeme nije, niti je časni sudac Hrvatin, predsjednik Središnjega izbornog povjerenstva, ikada objasnio zašto nije - u skladu sa zakonom (tiskanim posve paralelnim recima i propisno uvezanim) - poništio te izbore koje plaćamo korupcionaškim skandalima što svakodnevno izbijaju na vidjelo.
Po kojim ćemo i kakvim popisima na izbore, kad ih bude? Ili na referendum za ulazak u Evropsku uniju? Ovo više ne pitam imenovane. Pitam predsjednika Republike, koji je naš glas iskao obećavajući zakonitost.
Nema nikakve dvojbe da je važno utvrditi jesu li popisi potpisnika za referendum valjani ili su posrijedi muljaže. Referendum je jedini instrument izravne demokracije kojim građani raspolažu i veoma je važno da se taj instrument ne kompromitira - ali jaja su, bojim se, već razbijena.
Učestali skandali
Zašto se u Hrvatskoj provjerom potpisa na zahtjevu za referendum bavi izvršna vlast, zašto to procjenjuju ministarstva one iste Vlade (istoga "kadije") protiv čije politike se zahtijeva referendum? I po kojoj se logici loptica baca zakonodavnoj vlasti, gdje odlučuje ista većina koja formira vladu? Zašto se time ne bavi, kao u normalnim zemljama, sudbena vlast, odnosno povjerenstva sastavljena pretežno od sudaca (makar Sessinih, ili Hrvatinovih, što imamo - time i klimamo)? Zašto čak i oko toga moramo imati skandale? Malo stida ne bi manjkalo, izabrana gospodo. Ali ovo je samo retorička figura. Ne, ne očekujem ga u dovoljnoj količini da u ponedjeljak ovakva Vlada časno odstupi.
