Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           02.01.2012.         3453 pogleda
Kobno rođenje

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Prvo poglavlje Skladna zemlja tame

Drugo poglavlje Cijena istine

Treče poglavlje Uzaludna pobjeda

Četvrto poglavlje Dvije klete sudbine

Kratak sadržaj IV.poglavlja

Anfolije i Senueto bili su teškim lancima prikovani uz podnožje drevnih kamenih stuba koje nasred velike sudnice i uskoro im se bližila konačna presuda. Zato što je oduzeo osjetilo sluha jednom od Egzufrilejevih vojnika, Anfolije će pet dugih godina,prema Egzufrilejevoj presudi,morati provesti u svodu Atrofola lišen sviju osjetila i prepušten vlastitoj savjesti, mislima i nedoumicama. Ona koja će izvršiti njegovu kaznu bila je sitna i zdepasta, ali moćna demonka Akvarbud koja je Senueta još više razjadila uvjerivši ga da je nevažno biće do kojega nikome nije stalo i koje potpuno ovisi o volji onih moćnijih protiv kojih ništa ne može. Senuetova će pak kazna biti da pet godina lebdi nad ponorom pakla jer ondje je kanio baciti atrofolskog vojnika nakon što mu oduzme sva osjetila. Bit će prisiljen slušati agonične vapaje onih koji gore u paklenom ognju i iako neće morati iskusiti njihovu bol, sam njen prizor za njega će biti muka. Neprestano će ga pratiti strah da će se njegov pad nastaviti te da će i sam završiti među njima premnda onamo nikada neće dospjeti. Demonka odbaci tajanstveni crni plašt koji ju je dotad obavijao te pokaže zeleno zmijsko tijelo, a u njenim ustima ukaže se zastrašujući zmijski jezik. Iz njega ispusti snop svjetlosti koji rastali naizgled neuništive okove i počne gurati Senueta prema granici Atrofola, ali ohrabren povicima Anfolija i Vulisarda on istrgne koplje iz ruku divovskog stražara, kaneći ga probosti. No, prije nego što je uspio išta učiniti, Akvarbud ga moćnim tamnim snopom pošalje u pakleni ponor. Pokušao je moliti za milost, ali ona se nije obazirala na njegove vapaje pa upadne u crveni vrtlog iz kojeg se njegov krik čuo još danima. Anfolijevu osudu koju je Egzufrilej počeo izgovarati Akvarbud je sada dovršila, dokazavši mu otrovnim rječima da se dobrota i plemenitost ne isplate te da mu prijatelji ne bi pomogli da nisu s njime dijelili ideale. On dozna da će biti potpuno neprimjetan ostalim žiteljima Atrofola te da će mu biti oduzeta i moć govora kako ih ne bi mogao dozvati,a nepodnošljiva istina koju je Akvarbud dugo će kolati njegovim mislima. Kroz plač je nastojao prosvijetliti zmijoliku demonku i uvjeriti ju da u njoj ima još dobrote, no ona nije kanila popustiti. Izrekavši mističnu kletvu, naredi stražarima da ga ubiju te nakon nekoliko udaraca njihovim zlatnim kopljima on izgubi sva osjetila i vine se u visine odbačen njenin svjetlopalavim spiralnim snopom. Shvativši kakvu presudu će morati donijeti Vulisardu, licemjerna Akvarbud otkaže poslušnost prokosno pogledavši u svoga gospodara i tek započetu knjigu presuda baci u pakleni ponor.

V.Poglavlje:Kobno rođenje

Nošen zapanjujućim virom stvorenim tek jednim lijenim zamahom Akvarbudinog crnog jezika, drevni spis koji je trebao vječno odolijevati svim nevoljama i biti netaknut zubom vremena, potonuo je u dubine progutan ognjem pakla, a u istovremeno zapanjenom i bijesnom Egzufrileju zapali se još jači oganj ljutnje. Širom je otvorio svoja široka usta izdahnuvši od zaprepaštenja hladnu maglu, vrtlozi unutar njegovih očiju gotovo stanu, kao da je iz njega isisana sva životna snaga, a duboke bore na njegovom kamenom licu na tren se napnu učinivši njegovu tvrdu kožu puno glatkijom. No, ubrzo mu je ledeni dah bio izbrisan vrelinom njegove srdžbe i u magli se raspline kao da da je nikada nije niti bilo, umireni vrtlozi oživiše i pokrenuvši se stvore vatru koja mu je sukljala iz očiju, a duboka bora iznad njegova nosa sablasno se namršti najavljujući nemilost i okrutnu strogoću. Potreseno ustane sa svoga prijestolja, gdje se bio udobno smjestio kako bi promatrao muke sebi mrskih te krene prema kraju sudnice gdje je uplašeno, ali zadovoljno stajala ropkinja koja ga je izdala.

- Odakle ti hrabrosti da moje drevne spise baciš u najdublji ponor i vatrene vrtlogu iz kojih zasigurno nikada više neće isplivati!? U čitavoj beskrajnoj povijesti ovoga kraljevstva nisam dosad nije jednom iskusio ovakav prkos i neoprostivi bezobrazluk! Ne znam kakve su misli pogodile tvoj prevrtljivi i licemjerni um i ne sumnjam da se u tebi probudilo ono malo savjesti što si je nekoć imala, ali znaj da je tvoja pogreška gora čak i od one koju su Anfolije i Senueto počinili.- ubrzano se njišući i hitro mašući svojim teškim udovima, plamteći poput divovskog krijesa, Egzufrilej se izljevima zaprepaštenja sve više približavao izricanju njene presude.

- Premda sam zaslužuje muke s kojima će biti suočen i iako je zbog svojih zlodjela postao izravnim neprijateljem mojeg rodnog carstva, Anfolijevo me je upozorenje konačno prosvijetlilo. Nisam pobornik pravde i znam da je dobro jedino ono što ti odlučiš, ali ne namjeravam odbaciti ono zadnje što me razlikuje od potpunog čudovišta! Tiransku kaznu koju si za njega odredio ne pristajem izvršiti jer u meni su ipak ostala dugo potiskivana povjerenja koja bi ne dopuštaju da te i ovoga puta poslušam!- uplašenim glasom, svjesna da ju čekaju oštre posljedice za tako drastičnu odluku, Adkvarbud je prkosno pojašnjavala svoje razloge, no umjesto razumijevanja, u Egzufrileju se rodi još jača mržnja prema njoj.

- Licemjerna siktava zmijo! Da moja moć nije apsolutna i da ne mogu u potpunosti upravljati svojom sudbinu, smislila bi najbolniji način da mi kažeš loše istine i natjeraš me da klonem pod tvojim otrovnim riječima, a istodobno si promijenila svoje mišljenje i zagovaraš pravdu. Tvoj je boravka u Atrofolu završio i bit ćeš poslana gdje i on!- bez dugih i iscrpnih pojašnjavanja gotovo najstrože moguće presude koju joj je donio, Veliki Sudac munjevitom brzinom podigne svoj kažiprst i uperi ga prema pobunjenici Akvarbud, no ona nije još bila spremna odustati. Iz tamne skrovitosti svoga ždrijela, ispusti na njega razornu crveni snop- usijanu energije zle magije kojom je kanila spržiti nepravednog diktatora i preuzeti moć kao još gora vladarica.

- Jao!- uzvikne Egzufrilej protrljavši pocrnjelu pukotinu na svome širokom mramoru.- Nisi li valjda bila uvjerena da ćeš svojim oskudnim moćima nadjačati moju božansku ličnost!? Desetljećima ćeš biti suočena s teretom dugoročne spoznaje i morat ćeš proći dug i trnovit put prije nego ponovno dostigneš blaženo stanje nepostojanja.- kao što je prelijepu nasljednicu Ignedisa bacio preko gornje granice svoga kraljevstvo, Egzufrilej je zapečatio sudbinu odvažne Akvarbud tek jednim tromim pokretom ispruženog prsta. Mahnito se zavrti u mutnome viru, kao ponesena gnjevnim uraganom koji pustoši sve pred sobom te se začuje mukla jeka njene posljednje kletve dok joj se osjetila lišeno tijelo pretvaralo u rasuti pepeo.

- Iz ponora ognja osvetnik će doći

I dok ti ćeš slavit na vrhuncu moći,

U novome krugu vječnog vremena,

Sustići će tebe kleta sudbina!

- njeni skoro nečujni krikovi prolome se zrakom stigavši u careve uši i preplave ga sablasni trnci zabrinutosti i nesigurnosti, potaknuti strahom od obistinjenja uroka kojeg na njega baci vrlo moćna dušmanka, a Vulisard na tren zaboravi okove koji su ga grubo i bolno stezali držeći ga polegnutim na hladne kamene stube i u njemu se ponovno rodi lažni ushit, vjera i nada. No Egzufrilej se nepokolebljivo okrene prema njemu, zacijelivši napuknuće pokretom svoga palca i nastavi ritual kao da ga nije gotovo svrgnula demonica koju su očaj i snaga zajedno činili vrlo opasnom. Tada se kratkotrajno Vulisardovo olakšanje ponovno s lakoćom raspline, a njegovi kaotični i lako promjenjivi osjećaji jurili su sve brže prema agoniji.

- Smaknuo si jednog od mojih demona i bez oklijevanja ga bacio u pakleni ponor te si tako ponizio moju vojsku i narušio moju dotad netaknutu slavu. Osuđujem te na osamdeset dugih godina postojanja. Imat ćeš dug i buran život u kojem će te oskudica i bijeda uvijek zaobilaziti, ali zauvijek ćeš čeznuti za nečim boljim i svaki puta kada te tuga savlada sjetit ćeš se svih loših trenutaka i proklinjati sve što ti se ikada dogodilo. I u onome svijetu neprestano ću te motriti i održavati te na životu sve do kraja, tako da nećeš imati prilike pobjeći. -gospodareve riječi razore Vulisardov um i zaustave kucanje njegova srca. Sustiglo ga je ono čega se bojao otkad je pristao pomoću u ostvarivanju Senutovih ideala i nije mogao vjerovati da je providnost uistinu dopustila da njegova priča ovako tužnu završio. Sada više nije mogao ništa i odluči izustiti zadnju uvrede, urazumiti cara, proklinjati ga ili pak još jednom uzalud moliti za milost, ali dok napne svoje ždrijelo i odluči iz svoje unutrašnjosti vinuti prvu riječ, skameni se od jada i klone spreman podnijeti sve najgore.

Poput svoje dvije prethodnice koje su svoje mjesto našle na trnovitom dijelu stvarnosti, uskoro je bio bačen u olujno atrofolsko nebo i pretvoren u pepeo završivši s opne strane. Iskvarena duša koja je upravljala bezbrojem svojih podanika, lažući im kako je svijet u koje žive savršen, pukne prstima pokrenuvši rijeku vremena i nepostojeći koji su dugo bili zaleđeni u istome trenutku, nastavili su uživati u svjetovnim blagodatima, bivajući zadovoljni ugodom koja se temeljila na laži i ne osjećajući potrebu za traženjem smrtonosne istine. Crne munje koje strujaše plazmom sviju granice odmah se utišaše, Egzufrilejevo tijelo se ponovo ohladi, dok je njegovo lice iznenada pokazivalo staloženost, smirenost i sklad u praznim šupljinama očiju. Još će dugo duše bezbrižno lutati tamom, ne znajući za idilu svjetlosti i prihvaćati privid ne pojmivši pravu istinu koja niti Vama još dugo neće biti u potpunosti otkrivena. Jedino je neprestani zvuk odavno minula vapaja s ruba pakla, praćen zlobnim smijehom koji je odzvanjao vječnim prostranstvima ostao ondje kako bi upozorio one mudrije kako da im se ne isplati kršiti jedinu gospodarevu zapovijed bez iznimke. Ostavimo sada rijeku bezličnih duhova da plove u harmoniji nepostojanja, kako bi umirali kušali birane slastice i upijali čudesnu glazbu s visina i krenimo u okrutni i teški svijet života, gdje su boje puno sjajnije i stvarnost puno raznolikija, a opterećeni umovi imaju i više nego dovoljno vremena da dovedu u pitanju smisao svoga postojanja.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.