Književni susret s Kristianom Novakom: Svaka zajednica ima točku tolerancije i točku pucanja

Na „Ferićevu afterpartyju“ – kako je Kristian Novak imenovao sjajan nastavak književne večeri u Virovitici koji je započeo predstavljanjem romana „Putujuće kazalište“ Zorana Ferića u Gradskoj knjižnici i čitaonici, a nastavio se ugodnim druženjem s najdražim „virovitičkim zetom“ u Horn Pubu – virovitička je publika imala priliku još jednom poslušati o književnom i izdavačkom iskustvu autora romana „Obješeni“ (2005.), „Črna mati zemla“ (2013.) i „Ciganin, ali najljepši“ (2016.).

Sveučilišni profesor, karatist, zboraš, obiteljski čovjek – lako je pomisliti da je ovaj čovjek ovladao svim vrhovima koje je pokušao osvojiti i da će nosom sezati samo u oblake. Ipak, naš pripovjedač nas spretno razuvjerava. Riječ je o srdačnom i nadasve prizemnom čovjeku koji je tijekom dva sata vrlo realno i slikovito govorio o situaciji u književnosti, osobito naglašavajući važnost rada s dobrim urednikom koji će knjizi omogućiti kvalitetnu recepciju, podcrtavajući pritom i činjenicu kako će hvaljeni i renomirani izdavači omogućiti rukopisu dobar život– bez toga, proces objave tekao bi „kao da si knjigu u bunar bacio“.

Roman „Obješeni“, koji je Novak napisao vrlo mlad, gundulićevski naziva svojim „porodom od tmine“, no osobito je ponosan na dva romana koja su uslijedila 2013. i 2016. godine i donijela mu velik hrvatski i svjetski uspjeh. Autor je naveo da ga je na pisanje navela potreba da znanstveni diskurz (koji stalno traži pobijanje svega rečenoga i kojim se gubi dio ljudske spoznaje vezan za intuiciju) zamijeni nečim drugačijim. Započinje pisanjem dnevnika, vraćajući se u svoje djetinjstvo, a nakon toga odlučuje pisati o nekomu iz prošlosti te malo-pomalo stvara priču.

Na spisateljskom putu uvelike mu je pomogao njegov urednik Kruno Lokotar koji ga savjetuje da izbaci ponavljanje suvišnih rečenica jer moćna proza zapravo djeluje poput svega onoga što se ne vidi, ali postoji ispod vrha ledenjaka. Mada je njegova „Črna mati zemla“ u početku odbijena, nakon vrijednoga rada, roman je ipak objavljen i doživio velik uspjeh jer je govorio o nečemu našem, hrvatskom, svakodnevnom. Osim kazališnih predstava, Novakovi romani uskoro će doživjeti i svoje ekranizacije.

Novak, koji je prethodnoga vikenda bio gost izlagač na Festivalu žanrovske književnosti „Dvotočka“ u Zagrebu, dotaknuvši se pritom važnosti žanrovske književnosti (ljubavnih i kriminalističkih romana, spekulativne proze, horora), osobito potiče stvaranje domaće književnosti. Osim što piše, autor vodi i radionice kreativnog pisanja, što smatra osobito inspirativnim. Iako je po vokaciji jezičar, Novak i dalje traga za snažnijim jezikom, podržavajući rodni međimurski dijalekt, a snažno se pridržavajući Žižekove ideje kako se osjećamo slobodnima jer nam nedostaje jezik kojim bismo izrekli svoju neslobodu. Svoj uspjeh djelomično zahvaljuje i svom gimnazijskom profesoru hrvatskoga jezika Ivanu Pranjiću, a danas vrlo rado čita hrvatske autore: Zorana Ferića koji je za njega bio značajan u formativnim godinama, Marka Pogačara, Moniku Herceg, Adrianu Vidić i druge.

Okupljenu virovitičku publiku zanimala je i hrabrost progovaranja o određenim temama (osobito o odnosu „ja“ i „drugo“ s Romima), na što Novak govori kako svaka zajednica ima točku tolerancije i točku pucanja, dvojbe, baš kao što se i u svakoj zajednici potiču i izmjenjuju nasilje i ljubav. Za Novaka, pisanje je prostor slobode, nešto u čemu se oslobađa, a u čemu istovremeno pronalazi i nove zatvore.

Osim znanstvenog i književnog diskurza, prisjetio se i novinskoga diskurza riječima: „Biti novinar u maloj zajednici puno je teže nego biti novinar u Zagrebu. To su hrabri ljudi.“ Samo pisanje doživljava poput 80-postotne muke (s čime se slaže i Zoran Ferić koji sjedi pored njega), ali zagriženo zagovara ideju kako pisanje nije rezervirano samo za profesore književnosti, već za sve one koji imaju priču, male ljude, prisjećajući se pritom svoje bake koja je, usprkos četirima razredima osnovne škole, bila sjajna pripovjedačica koja ga je izuzetno slikovito svojim pričama odvodila u svijet mašte, spominjući mu međimurske deklice pored Mure (utvare djevojaka koje su se zbog nesretnih ljubavi utopile na rijeci i koje bi plivače potapale i vukle na dno) i svečare u šumi (obezglavljene utvare sa svijećom u ruci). Upravo su takvi arhaični i folklorni likovi te drugi slični motivi česta pojava u Novakovim romanima.

Razgovor s Kristianom Novakom vodila je knjižničarka Mirjana Kotromanović.