Književni susret s Ivanom Šojat: Poeziju ne može pisati svatko, poezija je esencija svega

Zadnji dan ovogodišnjega ožujka obilježio je susret s osječkom književnicom, prevoditeljicom, glazbenicom, dragovoljkom i kulturnom djelatnicom Ivanom Šojat u Horn Pubu u Virovitici. Razgovor s autoricom u ugodnoj je atmosferi povela profesorica Mirjana Kotromanović. Autorica koja je svoj ozbiljniji književni život gradila od 2000. godine, a čiji književni opus danas broji preko 20 književnih djela priznala je kako joj često njezini romani dolaze u snovima.

Nadahnuće kroz snove dokazalo se „najjasnijim“ u slučaju nagrađivanog romana „Unterstadt“ (2009.) čijih je prvih 5 stranica autorica napisala inspirirana snom. I sam roman nastao je, navodi, vrlo brzo – za pet mjeseci. Kad je o poeziji riječ, Šojat oprezno bira riječi. Kako sama navodi, lirika je izložena hiperprodukciji, a poezija je uzvišena i treba je znati pisati: „Poeziju ne može pisati svatko, poezija je esencija svega.“ Uspoređujući pisanje poezije i romana, Šojat navodi kako roman, za razliku od poezije, zahtijeva ustrajnost i veliku dozu razuma.

Na pitanje čije romane voli prevoditi, autorica u trenu odgovara – Mathias Énard, u čijim je romanima „Zona“ i „Boussole“ osobito uživala.

Šojat je progovorila i o muško-ženskim odnosima i pravima i, unatoč feministici u sebi, osobito pravično stala na stranu muškaraca kad je u pitanju roman „Zmajevi koji ne lete“ (2020.). Kad je o međuljudskim odnosima riječ, Šojat smatra da ljudi premalo razgovaraju, a razgovor mnogo toga može riješiti. Navodi kako je tijekom godina odlučila ne tražiti odobravanje ljudi jer se ne mora svidjeti svakomu. Oko sebe je izgradila mali krug sebi važnih ljudi, a radi vlastita mira rado sa suprugom odlazi u prirodu te slikovito navodi: „Bolje razumijem drvo nego neke ljude.“

Otkrila je i svoju veliku ljubav prema fizici i matematici (koje je studirala), riječima Franje Asiškoga, proučavanju religija, francuskom jeziku (koji je usvojila tijekom života u Belgiji), ali i strah od svijeta društvenih mreža u kojemu smo svi postali „robovi sreće“: „Ne smiješ pokazati svoju slabost, moraš pokazati svijetu da ti ništa ne fali, a svi smo porazbijani na svoj način.“

O osječkoj kulturi govori s ljubavlju, prisjećajući se festivala rock glazbe, bečkoga valcera, predstava i koncerata, pomalo žaleći što se taj lijepi grad na razmeđi Slavonije i Baranje danas smatra samo sinonimom kulena, brazde i tamburice – Osijek je puno više.

Ivana Šojat prisutnima je otkrila kako su u pripremi i njezina dva nova romana, „Sama“ (o snažnim ženama, nadahnut stihovima Damira Urbana) te roman o posljednjoj osječkoj spaljenoj vještici Anici Pavković.

Svestrana Ivana Šojat prisutnima je i zapjevala – u pratnji virovitičkog glazbenika Marka Teskere na gitari otpjevala je „House of the Rising Sun“, prisjetivši se pritom i svojih glazbenih uspjeha u raznim bendovima – bendu Enola Gay (s kojim je 1988. snimila dva singla: „Death Calling Song“ i „Gdje si bio tad“), heavy metal bendu Saratoga, „darkerskom“ (kako ga sama naziva) bendu Glad, prisjetivši se svojih devet godina nastupanja u operi HNK u Osijeku (gdje je započela Bellinijevom La Sonnambulom, a završila izvedbom Čarobne frule), kao i nedavne uloge predgrupe novosadskim Frajlama.

Događaj pod nazivom „Književna ViKA“ organizirala je Udruga ViKA.