Banner
Amsterdam planira zabraniti pušenje trave u centru grada
Obilne oborine na području više županija
Grbin: ZOR se sveo na ideološki stav gdje treba provoditi nedjelju ujutro
Plenković: Hrvatsku svi gledaju kao nogometnog giganta
Grbin: Plenkovićeva godina isporuke je pomalo kićenje tuđim perjem
U Hrvatskoj 250.000 ovisnika o alkoholu; među prvih pet u EU po konzumaciji
Hrvatska: 373 nova slučaja koronavirusa

  Književnost

Književna ViKA s Ivanom Bodrožić: Od ključne je važnosti iskoristiti javni prostor kako bi činili dobro i pružili podršku diskriminiranima

  Marina Mađarević           26.12.2022.         2063 pogleda
Književna ViKA s Ivanom Bodrožić: Od ključne je važnosti iskoristiti javni prostor kako bi činili dobro i pružili podršku diskriminiranima

U srijedu, 21. prosinca, Horn Pub u Virovitici ugostio je poznatu književnicu Ivanu Bodrožić koja je svojim dolaskom uveličala peto izdanje kulturnih događaja „Književna ViKA“ u organizaciji Udruge ViKA. Autorica je svoja djela predstavila u sadržajnom razgovoru s Mirjanom Kotromanović, dobro poznatim nasmijanim licem naše Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica.

Ivana Bodrožić svoj je profesionalni književni put započela 2005. godine zbirkom poezije „Prvi korak“ za koju je primila Goranovu nagradu za mlade pjesnike. Ova profesorica filozofije i hrvatskoga jezika navela je anegdotu kako joj je tom prilikom majka prva čestitala na nagradi i zamolila je da ne završi kao Vesna Parun, apelirajući na to da se često književnici smatraju boemima koji su prečesto odvojeni od realnoga života. Žalosti je što se danas pisanje smatra neozbiljnim poslom jer pisanje doista iziskuje mnogo truda, predanosti i psihičke predanosti.

Koliko se upornost i rad isplate dokazala je i sama kad je, nekoliko godina nakon prve objavljene knjige, njezina druga knjiga, roman „Hotel Zagorje“ (2010.), osvojila i nagradu „Kiklop“. Kako navodi sama autorica, „Hotel Zagorje“ su fragmenti sjećanja koja nije željela zaboraviti. Riječ je o autofikciji koja se poigrava stvarnošću, s velikom galerijom likova u ratu, a ujedno i potraga za identitetom. Bodrožić zaključuje kako je književnost sjajan prostor za istovremeno iscjeljenje i izmišljanje svjetova koji u stvarnosti ne postoje.

Razlika između književnosti i života ipak je, tvrdi, u sljedećem: u životu se stvari nižu jedna iza druge, a u književnosti jedna zbog druge. Autorica kao još jednu od prednosti književnosti navodi učenje povijesti kroz lica u kojima nema mržnje. Identifikacija s likovima olakšava čitanje, osobito mladim čitateljima kojima ne treba nuditi djeci knjige s tezama koje ideološki oblikuju, već knjige koje oslikavaju život i omogućuju im samostalno stvaranje slike jer mi odrasli nemamo pravo opteretiti djecu vlastitim traumama.

Bodrožić se dotakla i svoga Vukovara, navodeći kako je Vukovar danas oblikovan kao grad pijeteta, a nitko ne bi trebao živjeti u muzeju, stoga podržava ideju da se djeci o ratnim temama treba govoriti oprezno i bez mržnje jer nije pošteno opterećivati ih nasiljem, netolerancijom. Sugovornice su na književnom susretu spomenule i kako je Kazalište „Gavella“ 2020. godine, u režiji Anice Tomić i Jelene Kovačić, izvelo predstavu „Hotel Zagorje“, a Bodrožić je osobito istaknula zadovoljstvo time što su redateljice prilagodbom proznog teksta i stvaranjem dramskoga teksta sačuvale suštinu romana, izazivajući u gledatelju sjajnu ravnotežu smijeha i grča u želucu, odnosno životnost koju je i sama tkala u romanu.

Nadalje, Kotromanović je podsjetila kako je 2013. godine objavljena još jedna sjajna i originalna Ivanina knjiga, zbirka kolumni „Za što sam se spremna potući“, koju je književnica Olja Savičević Ivančević opisala zbirkom kojom je Bodrožić „spasila sebe, mene i svijet od besmisla.“ Književna gošća s radošću se prisjetila razdoblja pisanja kolumni za Večernji list, što joj je u sjećanju ostalo kao proces koji je iziskivao brzinu pisanja, a istovremeno i sjajan trening u pisanju. Pisanje kolumni za autoricu je bio užitak kojim je dobila osjećaj da doprinosi promjeni u svijetu, osobito se prisjetivši jednoga teksta posvećena LGBTQ zajednici. Naglasila je kako je od ključne važnosti da ljudi iskoriste javni prostor kako bi činili dobro, kako bi pružili podršku onima kojima je to u određenom trenutku potrebno i koji su diskriminirani jer „potrebno je tako malo da se promijeni život“.

Svoju predanost borbi za ljudska prava autorica je iskazala i u knjizi „100 % pamuk“ u kojoj donosi petnaest priča o ženama. U knjizi je osobito izdvojila žene jer, koliko god se govorilo o borbi feministkinja za „ženska prava“, zapravo se treba govoriti o borbi žena za elementarna ljudska prava koja su im uskraćivana. Autorica je navela i nekoliko primjera tih narušenih prava, primjerice kako mizoginija jača u jeziku i davanju prvenstva muškom rodu, a prisjetila se i povijesne neistine i spaljivanja vještica (vještice ne postoje, spaljivane su žene).

Godine 2016. autorica se okušala i u kriminalističkom romanu, objavivši roman „Rupa“ u biblioteci „Balkan Noir“. Riječ je o romanu korupcije i mafijaša koji spominje poratnu Slavoniju, a koji je stručno recenzirao književnik Jurica Pavičić. Zbog svoje tematike tekst je u zemlji često napadan, ali je svoju kvalitetu dokazao u svijetu. Naime, roman je dobio dobre kritike u New York Timesu i plasirao se među deset najboljih internacionalnih romana te godine.

Pandemijske su godine bile inspirativne za Ivanu Bodrožić te je 2020. objavila najnoviji roman „Sinovi, kćeri“, roman sastavljen od triju glasova i naglašene društvene i intimne zaključanosti u kojemu se ponovno javljaju tri suprotstavljene skupine: osobe sa sindromom zaključane osobe, transrodne osobe i patrijarhalno odgojene osobe. Posljednji roman donio je autorici 2021. godine nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje književnicima s područja Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, što izaziva osobito divljenje prema radu ove književnice koja polako, ali sigurno postaje kanonskom autoricom hrvatske postmilenijske književnosti.

Pri kraju književnoga susreta autorica je spomenula da književnost reflektira ono što živimo: u našoj je zemlji 70 posto čitateljica (žena), a više pišu muškarci jer se njihovi tekstovi ozbiljnije shvaćaju. Zabrinutost oko rodne nejednakosti autorica je iskazala tribinama organiziranima u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića koje je nazvala „Maja u društvu pisaca“, „Maja u saboru“, „Maja u redakciji“. Novu nadu u smanjivanje nejednakosti (barem u književnom smislu) ipak joj je dala povratna informacija mlade djevojke koja je zaključila: „Ne mogu vjerovati da se u 21. stoljeću još uvijek govori o tome.“

Uz pisanje je, poput prsta i nokta, neraskidivo vezano čitanje. Na pitanje koji su autori njoj osobito dragi, autorica odgovara: Slavenka Drakulić, Olja Savičević Ivančević, Jeffrey Eugenidies, Richard Powers i drugi autori koji omogućuju promišljanje. Prisutnima poručuje da pišu osjete li potrebu za pisanjem i izricanjem svoje istine jer sve ostalo djelovat će neiskreno.

Svojim inspirativnim riječima, a osobito jednostavnošću i smirenošću autorica je osvojila virovitičku publiku koja će ove blagdane zasigurno provesti s knjigom u ruci i još jednom svesrdno promisliti o ideji kako zajedničkim naporima i malim djelima svijet možemo učiniti mjestom tolerancije, ljubavi i mira.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Književnost