Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Klupe naše mladosti


  Najljepše je doma           Anka Dorić           11.08.2012.         4998 pogleda
Klupe naše mladosti

 ... Jedna klupa, tiha luka
tvoje usne, moja ruka
opet bukti ona vatra
zgasla davno ispod hrasta...

''Kakvu to smiješnu pjesmicu pjevušiš mama'', pitao me sin sa zadnjeg sjedišta našeg automobila, dok sam ga vozila u kupovinu knjiga za njegov 5. razred osnovne škole.

Ma kakvu pjesmicu?  Zateklo me pitanje i presjeklo moje pjevuckanje u nastojanju rikverc parkiranja, na poluprazno parkiralište u blizini pothodnika Zagrebačkog Importanea. Da...što ja to pjevušim, ma nemoguće, sladunjavi evergreen Darka Domjana, odzvanjao mi je u ušima. Upravo Onaj koji NIKAD nisam slušala osim ako sam baš morala, s grčevima u trbuhu, kao kad pojedeš kremšnitu viška, u vrijeme dok sam radila kao spiker na Radio Virovitici u emisiji Vaše želje, čestitke i pozdravi.

Pitanje mog sina, vratilo me, baš kao i sat dva prije toga friška fotka s Virovitica. neta, u Gradski park 80-tih ...onaj iz naše mladosti, o kom sam malo prije na fejsu tipkala s prijateljima iz djetinjstva. Priča se razvila u simpatičnu zafrkanciju o klupama i poljupcima. O običnim, svima nama dobro poznatim, starim drvenim i tvrdim, ali zauvijek našim, i dragim neudobnim, a opet u sjećanju kraljevski mekim klupama iz Gradskog parka, kakve i sad čekaju malo ponovljene i sređene, na istim mjestima, umorne prolaznike, neka bolja vremena i nas koji smo otišli, da se vratimo i s njima podijelimo i doživimo još poneku uspomenu, pa ako i ne sjednemo (jer danas gotovo nitko, čak niti penzioneri, nema vremena za odmaranje na klupama u parku) barem zastanemo i popričamo, možda zavežemo pertlu, odložimo ceker sa špecerajem, sam no na trenutak, dok putem telefoniramo...

Ta upravo su zato sva ova desetljeća, baš tamo, sa svojom bogatom prošlosti.

I pričom! I to ne samo jednom. Da klupe samo znaju, mogu i smiju pričati...čuli bismo ih, sigurna sam na stotine, čuli bismo svašta!

Od viceva i anegdota s puno smijeha, do suznih zbog loših ocjena netom zarađenih u susjednoj školi, ljubavnih priznanja, rastanaka i svađa, pomirenja, oproštaja od škole, markiranja sa satova, do strasnih poljubaca, zagrljaja i još koječega, priče o prekriženim nogama, naslonjenim biciklima, pripitim mladićima, o neodlučnim djevojkama, o svemu i svačemu o čemu se ni misliti ne smije, a ponekad samo sanjati

Ima tu doživljaja koji griju dušu i nakon 30 godina, kad izrone iz oblaka zaborava, kad se najmanje nadaš, i tjeraju rumenilo u obraze, tuku u grudima kao mladi konj po cesti. Bile su nam te klupe postaja i za sretne i za one manje sretne dane, kako u školi, na ispitima, u očekivanju Godota ili dragoga, ili onoga koji će to tek postati, prijateljice ili suparnice koja baš tuda prolazi , ili za odmor od naporne kupovine, a kasnije, od šetnje s klincima i kolicima ili kad smo ih učili prve korake, prve vožnje rolama i biciklima...Mnoge su se hlače izlizale na njima, mnoge suknje zapele između letvica, pamte te drvene klupe i nervozno odbačene opuške cigareta, i u travu odbačene boce, žvakaće gume, uplakane maramice i još koješta, što nije zgodno ni spomenuti, jer se te stvari ne rade po vani.

A pamte i prva slušanja walkmena i cd-a i mp3-a, dobru i lošu glazbu, od Doorsa, Beatlesa i Rollingstonesa, do Prljavaca, Dugmeta i Đoleta, Sevke, Tonija i Gazdi jednako kako pamte i kiše i snjegove koji su padali, sunčana ljeta koja su ih pržila, sve lokalne pijanice koje su na njima prespavale, lišće s obližnjih stabala, izmet dosadnih vrana i derane koji su ih gađali pračkama a na klupama čistili grube i blatne cipele ili samo sjedili na njima, onako kako se nije smjelo, dok netko stariji u prolazu ne bi viknuo: Sram Vas bilo, kakvo je to ponašanje...

To ti je jedna stara pjesmica koju je voljela slušat tvoja baka, trgla sam se, spetljala odgovor djetetu koje ne voli pitanja bez odgovora i vratila se ponovo u zbilju. Zove se Ulica jorgovana, znaš, onog plavoljubičastog drvca što raste u bakinom dvoru i miriše.  Sjećanje na miris opet me vrati u Gradski park, i podsjeti na našu Elzu i njene čarobne satove književnosti, priču o Marcelu Proustu i potrazi za izgubljenim vremenom i zvonom koje nas je spašavalo uvjek kad je na satu postajalo napeto, pa bi odjurili opet, a gdje drugdje preko puta, u park, na klupe...

I tamo je bilo mirisnih jorgovana, oko kojih se moglo igrati lovice i sakrivača pa i ubrati koji poljubac pod velikim odmorom.  „A što se radilo u toj ulici mama, mislim u tim jorgovanima? Kak jorgovani, kad sam čuo da pjevaš o nekoj vatri ispod hrasta", pitao me.

Uh, neumoljivog li djeteta! Nasmijala sam se i pocrvenila vjerojatno kao vatra o kojoj me pitao. Ma ništa, Marko, to ti se tako samo zove pjesma, a klupe... klupe u parku Marko, služe ti i između ostalog i da se tamo, koji put, kad narasteš, poljubiš s nekim tko ti je jako, jako drag. Onako, usput, kad idete nekud, sjednete malo, pa se držite za ruke i odmorite.

''Aaaaa, kužim, mama, hoćeš reći da imate dejt?'' Uf...da, dejt...tako nekako...Cool, reče Marko, misliš onak' kao u onom filmu Briljanteen, što smo neki dan gledali?''

Baš tako....ni sam ne zna koliko je u pravu...a sad dosta, izlazi van i pravac knjige za školu. Mama - bio je neumoljiv - ne brini se, neće klupe izumrijeti. Evo i na onoj našoj kraj škole, ponekad se ljube osmići, a mi ih zezamo i gađamo kamenčićima, pa onda bježimo da nas ne ulove.

I dok mi se u glavi vrtjela zadnja strofa jorgovanske pjesmice, svjedočeći kako se povijest uistinu ponavlja...

Gori zemlja, gori kamen
sunce ugljen, nebo plamen
to u sjenci lome krila
zaljubljena dva leptira...

...nisam ga čula. Sa osmjehom na licu, otvarala sam vrata knjižare, razmišljajući kako će kratko proći i on će na nekoj 'svojoj' klupi odsjediti svojih pet minuta, tko zna samo koliko puta...možda pred školom, možda u kvartu, ili tko zna, možda već na sljedećim praznicima u rodnom gradu svoje mame.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

dina
16.8.2012. 0:39
da, baš taj prekrasan park u centru grada koji i danas tako ponosno stoji uvijek nas vraća u naše djetinjstvo i mladost . I svaki put kada dođem prošećem i bar na tren se vratim u te lijepe osamdesete .Anka , hvala na kolumni !

veky
12.8.2012. 11:37
lijepo;))


Još iz kategorije Najljepše je doma



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: