Bilo je to potkraj 1994. ili početkom 1995. Nikica Valentić bio je premijer. Nakon što je 1994. uspješno zaustavljena hiperinflacija, Valentić je htio napraviti uravnotežen proračun. Ministri su, što se i moglo očekivati, pružali otpor. Na kraju su pristali na raspodjelu poreznoga kolača.
Iskusni i oprezni Valentić znao je da mnogi drže figu u džepu, da su spremni tijekom godine probijati limite potrošnje, zato je sve ministre primorao da javno prihvate proračun. Nakon središnjeg ‘Dnevnika’ upriličena je posebna emisija tijekom koje su ministri ‘privođeni’ pred kamere i onda su, jedan po jedan, izjavljivali da prihvaćaju proračun.
Četiri skupine javnosti Sjećanje na tu epizodu vratilo se nakon što je ovaj tjedan ministar financija Zdravko Marić najavio da počinju završne pripreme za izradu smjernica ekonomske politike i proračuna za ovu godinu. Premda je svim ministrima ovo prva sezona pregovaranja o proračunu, brzo će shvatiti pravila igre. Pa će pokušaj ministra financija da uspori rast javnog duga i počne spuštati proračunski deficit na tri posto BDP-a uskoro izazvati žestoke reakcije. Svjestan opasnosti, ministar Marić izjavljuje: ‘Apsolutno računamo na dijalog sa socijalnim partnerima.’ Misleći pritom, vjerojatno, na sindikate i poslodavce.
Ako se strategija osiguravanja povoljnog okružja za prihvaćanje proračuna namjerava svoditi na klasični socijalni dijalog, to je krajnje nedovoljno. A izgledi da se dođe do poželjnoga proračuna za ostatak 2016. jesu minimalni.
Za mogući uspjeh potrebno bi bilo osmisliti i provesti taktike za najmanje četiri vrste javnosti. Kad se već država uspoređuje s korporacijom, onda bi se to moglo zvati smišljanjem taktika za sve važne ‘stakeholdere’.
Prva su razina odnosi unutar Domoljubne koalicije. Kad se ondje usklade interesi, dolazi druga razina: dogovaranje Domoljubne koalicije i Mosta. Neslaganje u vezi sa smanjenjem sadašnjih prava pacijenata uvođenjem tzv. nadstandarda samo je rani primjer izazova. Na toj političkoj razini teško je zamisliti da bi oporba predvođena Milanovićem mogla dati potporu.
Onda je tu treća razina: Vlada – sindikati – poslodavci. Čak i da se na te tri razine postignu kakvi-takvi sporazumi, potpora i tom proračunu ostaje krajnje nestabilna ako Orešković, Karamarko i Petrov uspješno ne obave lobiranje i na četvrtoj razini, na kojoj su ‘stakeholderi’ kao što su Crkva, branitelji i mediji. A onda i najšira javnost, svi hrvatski građani.
Koji je moj doprinos? Da bi se za iskrene saveznike dobilo spomenute institucije i skupine, Orešković bi morao izaći s mnogo kvalitetnijim Vladinim programom. Nije dovoljno da u Ministarstvu financija naprave makroekonomske projekcije (Na temelju čega kad se ekonometrijski model, koji su u svojim reformama spominjali mostovci, nije počeo osmišljavati?).
Ako treba rezati, onda treba imati uvjerljive argumente zašto se to radi. Zaustavljanje pada kreditnog rejtinga može kao argument proći u stručnoj javnosti. Opća javnost traži uvjerljvu, cjelovitu priču o preobrazbi. Uključujući odgovor na čemu će se temeljiti rast.
Kad se to zna, sljedeći je Vladin izazov pravilno rasporediti žrtvu smanjenja proračuna od 3,5 milijardi kuna na sve dijelove društva. Tehnička varijanta rezanja po ministarstvima nije dovoljan pristup. Jer neka će skupina stradati uštedama u više ministarstava, a druga će ostati pošteđena.
Zato bi nova vlada trebala svakoj važnoj interesnoj skupini u društvu razrezati kolika će biti njezina žrtva. Tek kad se javno bude vidjelo da svi dijelovi društva trpe žrtvu, možda se može dobiti iskrena potpora ‘bolnim rezovima’. Dakle, bio bi to popis ušteda koje idu na zaposlene u javnom sektoru. Koliko će podnijeti realni sektor (ili koliko je spreman novih radnih mjesta otvoriti, koliko povećati proizvodnju i izvoz). Koliko su, makar na simboličkoj razini, spremne pridonijeti vjerske zajednice. Koliko branitelji. Koliko civilni sektor...
Većina ruku u Saboru sasvim je nedovoljna da bi se u praksi proveo reducirani državni proračun.
Kad je o medijima riječ, i njih treba posebnim uvjeravanjem (argumentima) potaknuti da budu konzistentni u odnosu prema bolnim rezovima. A ne kao prije nekoliko godina da se jedan dan traže uštede u svim ministarstvima, a drugi dan na stup srama pribija ministar koji je dopustio smanjenje u svom sektoru.
A kakav je bio rezultat Valentićeva postrojavanja ministara pred kamere uoči prihvaćanja proračuna? Potkraj godine na koju se proračun odnosio – podnio je neopozivu ostavku.
