Kažu mudri ljudi da nisu okolnosti te koje određuju naš život, već naše reakcije na te iste okolnosti. Kada sam osvijestila što to uopće znači, počela sam se ponašati kao promatrač. Nije to baš lako svaki put kad vam netko "digne" živac, ali što sam više o tome razmišljala, ipak sam došla do spoznaje da unatoč našim uvjetovanostima fizičkog svijeta, imamo slobodu izbora.
Da, slobodu da izaberemo hoćemo li se opredijeliti za dobro ili loše, za ono bolje po nas ili ono što nas još više degradira kao čovjeka. Iako su me iritirali ljudi koji su sav svoj bijes znali izliti na prvog koji im se nađe u blizini, još više bijesa u meni je izazivala moja potreba da se danima svađam i raspravljam s određenim osobama u svojim mislima.
Mislila sam da samo raščišćavam pojmove i da će mi od toga biti lakše. Ono što se stvarno dešavalo bilo je to da sam opterećena tim groznim mislima zadržavala sebe na nekom već prošlom događaju, i da su me one pritiskale i blokirale da se usredotočim na već nove okolnosti i nove događaje. Uvijek sam vukla neki rep i ostajala u tom vrtlogu jalovog raspravljanja sebe sa sobom. Kada sam napokon shvatila da jedino ja mogu odlučiti o tome kako ću se osjećati po pitanju neke situacije, to ne znači da sam preko noći prestala biti tužna ili ogorčena. Ali s vremenom moj pogled na proživljeno počeo se mijenjati.
Uviđala sam ili bar pokušavala vidjeti razloge zbog kojih se neka osoba tako ponašala i tražila u sebi razloge zbog kojih sam se trebala osjećati uvrijeđeno ili žalosno. Umjesto da i dalje bacam drvlje i kamenje po sebi tražeći u sebi glavnog krivca, osjetila sam neku lakoću. Mogla sam sebe uvjeriti da druga osoba ima pravo osjećati to što osjeća i ponašati se kako je izabrala, a ja ću voleći sebe, izvući pouku i okrenuti se rješenjima.
Često mi spočitavaju moju potrebu za igrom i da živim 15 cm od zemlje. Uvijek sam se čudila, zašto baš 15?! Mogu ja i više! Ponekad doista odlutam, odletim toliko visoko, da pomislim kako se neću više moći vratiti. Uzdignete se iznad svih svojih uvjetovanosti i date sebi malo slobode, pustite malo krila da vas nose i počnete zamišljati da postoje i neke druge stvari. Neka druga iskustva.
Kad se osjećamo nemoćni i ne znamo što bismo učinili sa sobom, najčešće se krenemo hvatati za sudbinu. Eto, ona nam je namijenila te neke ružne stvari. Iako bolno, ali primjerenije je razmišljati da nas je samo provela kroz iskustva koja smo u datom vremenu trebali iskusiti. Žalimo za izgubljenim ljubavima… no, jesu li one doista izgubljene.
Da su bile ispunjene, tko zna da li bismo dalje nastavili rasti na našem drvu spoznaje. Možda bismo ostali na toj prvoj grani zadovoljstva i nikada ne bismo dosegli one najviše, i najjače osvijetljene suncem. Ne bismo znali ni da postoje ptice koje slijeću samo na te gornje grane.
Mnogo toga nećemo saznati, ali da uopće otvorimo vrata koja vode tim putem spoznaje, mi držimo ključeve u našoj ruci. Samo rijetki se usude krenuti, i ako krenu, krenu najprije ispruženim rukama pipajući, da se mogu povući ako im se ne svidi. Oni koji znaju kuda žele stići, ako su usredotočeni na cilj, ustrajni i nepokolebljivi u svojoj vjeri i želji… oni sigurno stižu.
Zato, prije nego što krenemo druge optuživati za svoje posrnule korake ili neostvarene snove… zavirimo malo u naše srce… koliko smo iskreno željeli i koliko smo bili spremni riskirati. Danas je dan kada mogu odlučiti ući u promjenu sebe. Neću činiti velike stvari. Kretat ću se korakom mrava. U svakom danu ću pronaći nešto na što mogu utjecati i ono što mogu promijeniti.
Vjerovat ću životu da me voli i da želi najbolje za mene. Hranit ću se svojim lijepim mislima, makar me držale i 15 cm od zemlje. Ali, bit ću bolja, bar malkice no što sam to bila jučer. I nikome se neću hvaliti. Čekat ću da vidim kako moja promjena utječe na njih.
