Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
Kratak sadržaj prethodnog poglavlja
Nakon tmurnog svijeta Atrofola zbivanja nas vode u stvarni svijet života, gdje će atrofolski izdajnik Vulisard provesti svoju dugu kaznu. Klaudija je bila zlobna i licemjerna žena, koja je svoje sve malobrojnije goste uvijek tjerala otrovnim primjedba i činila tjeskobnima svaki puta kada bi osjetila njihovu sreću, a nakon puno godina i samu sebe je uvjerila u besmislenost stvarnosti koju je pred njima neprestano zagovara pa se počela zatvarati u svoju praznu kuću, gušeći se u vonju cigareta. Čak i najbliži susjedi, s kojima je trebala dijeliti sve, počeli su je sve brže napuštati te su prema njoj gajili samo prijezir prožet blagim sažaljenjem, koje bi se ugasilo čim bi čuli da je razjadila još jedno ponosno biće. U rano daruvarsko proljeće, dobroćudna i plemenita, ali naivna žena Silvija nakon mnogih razmirica odlučila je dati još jednu priliku svojoj zlobnoj susjedi Klaudiji, koja ju je puno puta povrijedila. Ona ju je uljudno ugostila, smiješeći se poput anđela i radujući se prestanku njihove nesloge i svađa, a Silvija je prihvatila ponuđeno joj pomirenje, odajući zadovoljnim smiješkom da je njena duša i dalje krhka i naivna. U njenim mislima odmah su se počela buditi davna sjećanja na mile trenutke kada joj je Klaudija nesebično čestitala na uspješno završenoj srednjoj školi, bodreći je da i dalje neometano nastavi svojim putem. Zbog toga se Silvija osokolila i počela vjerovati u Klaudijine dobre namjere te je kaneći nahraniti njenu lažnu i dvoličnu znatiželju zaboravljenoj susjedi ponosno otkrila da je konačno diplomirala pravo, pozvavši ju na veliku proslavu. Tada je Klaudijin glas iznenada počeo uznemireno treperiti, zračeći odbojnošću i nervozom, a njena zavišću probuđena demonska strana koju je dugo uspijevala skrivati ponovno je izišla na vidjelo te Silviji dade zlonamjerno upozorenje da bi najgore tek moglo doći. Ona uznemireno ustane sa stolca te zbunjena obasipne susjedu pogledom sumnje i osude, a kroz njen um tada proleti slika mrke djevojke koja ju je još u doba kasnoj djetinjstva nastojala zaraziti svojom tjeskobom. Ne hoteći još otići ,iako je za spas njene sreće bilo već krajnje vrijeme, Silvija ju počne prozivati, tjerajući ju da prizna što krije. Još više razjarena njenom odlučnošću, Klaudija počne gaziti njenu samouvjerenost govoreći da će joj ona kad-tad donijeti razočarenje, buneći se zbog njenog prevelikog uzbuđenja i hvalisanja koje joj je jako smetalo. Čvrsto ju je odlučila uvjeriti da znanje nije jamstvo uspjeha, uporno tvrdeći da su mnogi neobrazovani ljudi uspjeli steći veliko bogatstvo, dok oni mudri često žive vrlo teško. Već je bila poražena i nije se više mogla suprotstaviti pakosnim Klaudijinim riječima , ali vrlo brzo se odvažila reći Klaudiji što o njoj misli te se bahato okrene i iskorači iz njenoga dvorišta i izašavši na ulicu snuždeno pogne glavu, ne pustivši ipak zbog zlobnice niti jednu suzu. Iako Klaudija sada nije uspjela u potpunosti ostvariti svoj cilj, doimala se vrlo zadovoljnom i kao da je već iščekivala novu žrtvu, kažnjenika Atrofola čije će breme u zemaljskom životu biti otežano zlobom pale zmijolike demonke.
II.Poglavlje:Kletva zavisti
Još dvadeset dugih godina tiho i neprimjetno se provuklo pored snažne i odlučne Silvije, a ona je sačuvala dobrotu koja ju je činila posebno i voljenom od poštenih ljudi, odbacivši kobnu i opasnu naivnost što ju je nekoć davno gotovo učinila jadnicom posrnulom pred nepravdama svijeta. Sve potresne prepirke koje su bez poštede uništavale njenu smirenost i nekoć svježe rane na srcu stvorene užarenom iglom Klaudijinog otrovnog jezika, ostavila je u dubokoj i gustoj magli koju je stvorilo iscjeljujuće vrijeme. Koliko god ono bilo okrutno, čineći nelagodne trenutke vječnim mukama i skraćujući ionako kratke radosti, zahvaljujući njemu ta jasna sjećanja postala su mutne uspomene, tek ponekad probuđene likom oronule starice koja kao ukleta ispuhuje kolute dima robujući svojoj istoj smrtonosnoj navici.
Dok se činilo kako su riječi licemjerke neizbježna istina zapisana u njenoj sudbini, Silvija je nakon dvije godine neizvjesnog života i nesretnog siromaštva uspjela pronaći posao bez mane koji je oduvijek bio njen krajnji cilj, sjetivši se da se svako nastojanje na posljetku višestruko isplati. Postavši ugledna odvjetnica, osigurala si je lagodan život i nije više morala strepiti od starih nedaća i svim snagama se boriti protiv bijede na koju ju je zlobna susjeda upozorila. No, svo zavidno znanje koje je godinama skupljala probijajući se dugim trnovitim putem postignuća koja su joj donijela novi smisao i ugled koji je stekla svojom predanošću i dobrotom, nisu joj bili dovoljni za potpunu sreću.
Bila joj je uskraćena tek jedna naizgled zanemariva blagodat života, bez koje njena duša kao da nije bila cijela, a ono što joj se u početku činilo manje vrijednim, nekoliko je godina bila njena najveća želja. Već je tri desetljeća ostavila iza sebe i suočila se sa svim mladenačkim izazovima te je za nju već došlo vrijeme kada ovim svijetom više ne želi kročiti kao jedno, a sva blaga joj ne bi bila dovoljna ako ih ne bi imala priliku podijeliti sa svojim izabranikom.
Ipak, žedna ljubavi nastavila je bezbrižno živjeti, uvjeravajući samu sebe da joj je sudbina već dovoljno toga podarila i kako ne treba tražiti ništa više, nadajući se svejedno da će i ta praznina zahvaljujući njenome strpljenu, postati blijeda prošlost kao i svi dosadašnji naizgled nerješivi problemi. Uskoro je i ta turobna sadašnjost postala mutna uspomena i vođen sjajem svih njenih vrlina, do Silvije je stigao čovjek koji će ju bezuvjetno cijeniti više od sveg ostalog što mu je dano, smatrajući ju svojim jedinim i nezamjenjivim bićem. Nakon idiličnog vjenčanja koje dožive mnogi ljudska bića, a ipak se svako od njih smatra najsretnijim od sviju, Stjepan je s zajedno s njome iskoračio s trnovite staze i kročio na meki i glatki put. No, odluka koju će donijeti kako bi njihova neopipljiva, nevidljiva i prolazna ljubav koja će umrijeti zajedno s njima ostavila značajan trag, bit će kobna za bespomoćno biće koje je izbačeno iz jednostavne, ali naivnim umovima savršene zemlje.
Naime,Egzufrilejev oštri i hladni pogled prosijecao je magloviti svod carstva nepostojanja, a uskoro se probije do svijeta smrtnika čija je beskrajna udaljenost bila premostiva samo za božanska bića poput njega. Grohotom se nasmijavši, upre prstom u neprestano strujeću koprenu protkanu kratkotrajnim bljeskovima munja. Bacivši čini na goruće Vulisardovo tijelo koje je već odavno izgubljeno plutalo nezamislivo praznim prostorom između svjetova, uputi ga ka onima koje je izabrao za izvršenje svoje okrutne presude. Njegova razorena svijest i oduzeta osjetila polako su se počeli buditi u nekom drugom tkanju stvarnosti, dok su sjećanja na apokaliptički rat Himela i Ignedisa, uski i sivi procjep tame u koji su dovedeni, razotkrivanje licemjerstva cara i pobunu koja je neslavno i tragično skončana, bila potisnuta toliko duboko da njihove posljednje iskre nisu mogle biti oživljene čak niti u najčudnijem snu. Izabrani da upravo njihov najmiliji nasljednik, kojemu su kanili dati sve i pokazati mu neprocjenjivu slobodu oduzetu svim žiteljima Atrofola, bude tek plod neukrotivog gnjeva nadnaravnog bića, rodili su dijete kojemu bijaše predodređena samo propast i muka koju jedino uplitanje sudbine može privesti kraju, davši moć onome koji je nekoć pun čemera molio za milost.
Kako su nove godine prolazile, pred Stjepanovim i Silvijinim sinom Andrijom bila su postavljana svaki puta sve teža iskušenja i nebrojeno su ga puta preplavili nelagodni trnci panike i obuzeo strah da biti nadjačan te da će plodovi njegovog truda propasti zbog kratkoga umora i bezvoljnosti koje su ga činile lijenim. Atrofolski car nije odlučio od posebnog i iznimnog mudraca stvoriti jadno i bespomoćno biće koje će biti prisiljeno odustati od želje da stvori nešto što će bilo kome bilo urezano u pamćenje ili ostvari uspjehe koji bude divljenje makar u najskromnijem ljudskom biću. U njemu su čučali mnoge ljudske moći koje tek rijetki pojedinci posjeduju pa je na svojim izmorenim plećima od najranijih školskih dana nosio to teško i neumoljivo breme tuđih očekivanja i vlastite neskromnosti. Koliko god je sjaj njegovih djela prodirao kroz koprenu prosječnoga sivila, kad god bi ona bila lišena samo djelića svoga savršenstva, odmah bi potaknula razornu lavinu čuđenja onih dobronamjernih i likovanja onih zlobnih, ulivši u njega teško iskorjenjivu tjeskobu. Budući da su oni zaslužni za njegov zemaljski život predano obavljali svoj odvjetnički posao, svakoga dana sve više dokazujući lažnost Klaudijinih jetkih proročanstava, bio je oslobođen bijede koju donosi neimaština i nikad nije morao strepiti hoće li mu biti uskraćeno išta potrebno za lagodan život. Prividna bezbrižnost njegove obitelji ipak nije bila savršena i na Andrijinu dušu je bacila teret puno veći od onog što ga je ranije s nje skinula. Bijednici koji ne znaju za mir vlastitoga zamaka, kojima nedostaje čak i toplina doma, najoskudniji objed u njima budi ushit poput carske gozbe, zadihani i izmoreni trče trnovitim putem postojanja toliko munjevito da ne stignu zastati niti kako bi se osvrnuli i pogledavši iza sebe spoznali tu silnu bol. Prokletstvo dugoročne spoznaje puno je gore pogađalo one što nisu bili natjerani boriti se za vlastiti život, nego su imali priliku uroniti u svoju prošlost, proučiti izgled svoje sadašnjosti i zamisliti budućnost strahujući da i oni ne postanu jedni od bijednika. Prebirući tako nezahvalno po svemu što im je sudbina darovala, ti stvorovi uistinu često žale za sitnicama koje su im uskraćene, tugujući jer unatoč svemu i dalje uvijek postoji nepregledno mnoštvo onih boljih. Poznajući te nepromjenljive zakonitosti, koje ne vrijede u njegovom svijetu kratkih sjećanja, Egzufrilej je dopustio da Vulisardov um sadrži posebnost koju je oduvijek imao pa da ga zauvijek progone pitanja o istini koja stoji iza nekolicine njegovih nedaća.
No, njegovu čistu i neiskvarenu svijest kobnom je čini zarazio opakom bolešću koja će kolati njegovim mislima dokle će god ima priliku prekinuti ustrajni trk i razmisliti o svojoj sudbini. Zbog tog neznanog otrova koji će desetljećima gospodariti njegovim osjećajima i kojemu će neprestano robovati njegovo nestalno raspoloženje, bit će nemiran do samoga kraja. Spoznavši da je lišen siromaštva više od većine te da mu je urođena iznimna sposobnost lakoga pamćenja i bistrog razmišljanja, od skromnoga dječaka koji se ne mora truditi održavati ništa što je izgradio, pretvorio se mladića sposobnijeg mudrijeg i imućnijeg od drugih, ali ipak nespokojnog, nesretnog i nezadovoljnog onime što mu je dano. Kad je njegovo najranije djetinjstvo bilo bespovratno izgubljeno te je jedino mogao žaliti za bezbrižnošću koje je nosilo, ali vratiti niti jedan njegov slatki trenutak, bližilo se još jedno vruće i sušno ljeto, čije su sve mane bile ublažene smirujućim ugođajem bujne prirode. Za sitne duše koje bijahu sigurno da ih je Božja providnost učinila uistinu sretnima , ne tražeći ništa više i ne žaleći za nebitnim pogreškama prošlosti koje su možda zapriječile put ka većem uspjehu, ti su mjeseci bili oaza odmora, spokojnosti i slobode. Sva naivna djeca nesvjesna neugodna puta na kojeg će jednog dana kročiti osjećala su se kao lišena teških olovnih okova i puštena da uživaju u svome postojanju ne dajući ništa zauzvrat, ali za neskromnoga Andriju i Silvijinu obitelj teroriziranu njegovim prokletstvom, to bijaše vrijeme iscrpljujućih razgovora o tek nadolazećim poteškoćama i nepopravljivim propustima. Dvoje strpljivih i razumnih ljudi, koji su se odavno pomirili s time da su dužni boriti se sa svim njegovim tlapnjama i njegove stvarne probleme makar lažima učiniti prividno nevažnima, grozili su se dolaska tog kobnog lipnja, kada je trnje bilo nakratko prorijeđeno te je on mogao predahnuti dulje nego inače, prepušten otvorenom i razbistrenom obzoru koji čuva mnoge jetke spoznaje. Omamljen zamornim zlatnožutim blještavilom zalazećeg sunca, nervozno trljajući svoje sitne, uske i pomalo mutne smeđe oči, vitki je mladić kročio u prostranu dnevnu sobu, položivši svoje umorno tijelo na meki crveni otoman. Nisu ga pratili bjesomučni i nezaustavljivi probleme kakvi su često neprestano navirali u nečije tuđe živote, ali svejedno ga je nešto sprječavalo da bude zadovoljan svome stvarnošću i kočilo da bezbrižno i spokojno provode posljednji petak kojeg mu je svibanj donio. Zabrinuta Silvija, koja se od nekoć mlade i ljepuškaste žene već napravila nekoliko koraka ka preobrazbi u oronulu staricu, smjestila se u udobnom naslonjaču krem boje načinjenom od glatke kravlje kože, štrikajući za svoga sina meku vunenu vestu kako bi barem nakratko odagnala brige. Pozdravivši je tihim i nazalnim glas, koji je zvučao kao buncanje vrućicom omamljenog bolesnika, lijeno se odgurne svojim snažnim rukama i uspravi se u sjedeći položaj pognuvši glavu kao da ga savladava san.
-Osjećam se tako prazno i besmisleno. Zašto se u mome životu konačno ne dogodi nešto što će me obradovati?!- imajući jedva volje ispoljiti sve svoje jade, Andrija se nije niti trudio zvučati jasno i razgovijetno, već si je u bradu po nebrojeni puta sipao uzaludne riječi.
-Nije valjda da opet počinješ s jedno te istim jadikovkama koje će trajati čitavu večer i samo ti oduzeti vremena. -odgovori mu predana i dobra majka Silvija, potišteno uzdahnuvši i kolutajući zgroženo očima, osjećajući da će njeno strpljenje zbog njega biti nepovratno bačeno u vjetar.
-Dugo sam naivno mislio da sam zbilja nešto postigao. Nekad su se barem povremeno održavale izložbe mojih slika. Posjećivala ih je nekolicina ljudi, ali su me barem hvalili i činili ponosnim. Očekivao sam da ću još više napredovati i da će se moja situacija poboljšati. No sada ljudi sve rjeđe žele vidjeti moja djela, a izložbi je dvostruko manje nego ranije!- kukao je o svojoj tadašnjoj sudbini, koja nikada nije bila kobna, već mu je uvijek donosila dobro, ne učeći ga na prave muke i tako mu uskraćujući mnoge životne pouke.
-Shvati da si i dalje bolji od mnogih i da te ljudi i dalje cijene kao i prije. Vlastita važnost te je učinila ovisnim i više niti ne cijeniš ono što te je nekoć usrećivalo. Prije si bio sretan kada je tek nekoliko ljudi posjetio svoje izložbe i svaki najmanja pohvala ti se činila velikom. Sada svoje veličanje uzimaš zdravo za gotovo...-umorno ponavljajući već desetke puta izricano objašnjenje, potresena je Silvija bila prekinuta Andrijinim otresitim odgovorom kojeg je i sam smatrao pretjeranim, ali jednostavno nije mogao ukrotiti bezrazložni bijes koji se u njemu pobudio.
-Prestani izmišljati nešto što ne postoji i uvjeravati me da mi je život savršen! Znam što se događa i ne radi se o nikakvome priviđenju. Objektivne činjenice govore same za sebe!- boreći se protiv samoga sebe, kao da zlom mantrom želi poništiti svoj preostali smisao, Andrija energično poskoči s otomana i poviče zagledavši se napola odsutno u široki plavi luster njihovog dnevnog boravka.
-U redu! Čak i da su tvoje nebuloze istinite, zašto mene hoćeš prisiliti da popravim nešto što ne mogu promijeniti?- popustivši pred sinovom razornom tvrdoglavošću, oslabljena Silvija je počela sama razotkrivati poluistine do kojih je nekoć čvrsto držala, trudeći se ponovno dokazati svoju nemoć kada već nije mogla Andriju uvjeriti da stvarni problem ne postoji.
-Ali što će onda biti sa mnom!? Zar da budem zadovoljan prosječnim životom i prepustim drugima sve velike stvari koje sam ja mogao imati!? Kada ću ja doživjeti veliku slavu ili dobiti bogatstvo koje mi vi nikada niste mogli dati!? Zbilja je nepravedno ako je meni uskraćeno ono što neki ljudi cijeloga života imaju?-iz njega je nesnosno prštao truli pesimizam, kršeći i lomeći sve dobro na svojemu putu,no odlučna, iako uzrujana Silvija još nije pod njime pala, nadajući se da u njenome sinu ipak postoji tračak razumijevanja za njenu nemoć.
- Moraš se pomiriti s time da ti ne možeš biti kao oni! Prestani se nadati da ćeš postati čovjek beskrajnog bogatstva i svjetske slave. Svejedno imaš ono što je većini ipak uskraćeno i vrijeme je da počneš uživati u životu. Prestani sa uzaludnim svađama dok još možeš!- pripremivši se na novu lavinu
Andrijinog grčevitog opiranja malo vedrijoj istini, Silvija zavapi upozorivši ga na svoj jad te se iscrpljeno zagleda u dubinu televizora ne obraćajući više pažnju na njegovu histeriju.
-Nemoj samo šutjeti! Odgovori mi...-ne znajući više niti sam što želi od svoje majke, Andrija je nastavio prštati bijesom, obrušavajući njegovu silinu isključivo na njena pleća, no u sobu iznenada kroči njegov ljutiti otac, odlučan da pomogne svojoj supruzi da sačuva ono malo prisebnosti što ju je sačuvala.
-Prestani ju prozivati za nešto što ti nije skrivila ! Trudimo se priskrbiti ti sve najbolje i ne zaslužujemo da nas kažnjavaš zbog naše nemoći. Vrijeme je da odeš u svoju sobu i ostaviš ju na miru!- uperivši u njega prijeteći kažiprst i napevši mrki pogled toliko snažno da su mu se u očima ukazale tanke žilice, krupni i pomalo zdepasti Silivijin zaštitnik uvrijedio je ionako nezadovoljnog Andriju te on bahato krene prema tamnome ormaru sikćući poput zmije posljednje riječi njihove žustre rasprave.
-Osuđen sam na premalo i vjerujte mi da ću vam se kad-tad osvetiti zato što mi niste pružili više!- izgubivši svu smirenost i promišljenost, mahniti Andrija obuče svoje sjajne crne cipele i luđačkim korakom izjuri u svježi svibanjski sumrak.
-Moć moje kletva konačno je dostigla svoj vrhunac! Neka se sada sretnu sudbine tog bijednog izdajice i pokvarene ljepotice koja je drsko i bez oklijevanja pokušala srušiti moju vlast. Vjerujem da će to više nego dovoljno otežati teret njegove dugoročne spoznaje.- zlobno se nasmijavši, Egzufrilej odasla nove čini u mrki atrofolski svijet i ponovno pokrenuvši vrijeme brižno pogleda svoj naivni puk, ukrasivši lice dobronamjernim osmjehom zaštitnika. Osim što ju je natovario dugotrajnim bremenom postojanja, prije šesnaest dugih zemaljskih godina, Egzufrilej je novostvorenu svijest palog Vulisarda poharao još jednim razornim zlom. Ta je kletva remetila svačiji spokoj, sve poteškoće činila nepremostivim zaprekama, sve izazove idealima za koje se besmisleno boriti, sve sitne propuste sudbine kobnom nepravdom i svako ponosno postignuće svodila gotovo na ništavilo. Razarala je sklad i slogu porodice, čineći njihov nekoć skladni suživot pakleno kaotičnim, prebacujući gustu tamnu koprenu preko sviju svijetlih djelića stvarnosti i razumnog mudraca preobražavala u nerazumnog luđaka. Bijaše to zavist koja se rodila čim je Andrija zamijetio da vrijedi išta više od monotone većine i koja ga je obuzimala svaki puta kada je spoznao veliku tuđu radost, slavu i bogatstvo. Ako ubrzo njegova kletva ne bude izliječena, makar prikrivena i zasjenjena još gorim zlom, pretvorit će se u izopačeno biće kojem je tuđa nesreća hrana, a radost ostalih otrov koji ga čini nesretnim.
