Književnik Orhan Pamuk izjavio je: „Kultura je mješavina. Kultura označava mješavinu stvari iz raznih izvora.“ Ovim rečenicama kao da su se vodili i studenti Matea Bartulović, Sebastijan Borovčak i Matej Opolcer, mladi ljudi koji su prepoznali važnost suradnje različitih kulturnih područja te iskoristili stečena znanja o teatru i svoj studij Medijske kulture kako bi povezali kazalište s kazališnom publikom. Ova ideja ostvarila se u obliku neformalnoga kluba kazališne publike KLAP-KLAP, a podržali su je Teatar to go (ujedno i pokretač projekta) te Ministarstvo kulture i Zaklada „Kultura Nova“ koji su projekt finanacijski podržali. O čemu je riječ, doznajte u nastavku.
Za početak, možemo li čuti nekoliko riječi o začetnicima KLAP-KLAP-a?
Matej: Zovem se Matej Opolcer. Rođeni Vinkovčanin, trenutni Osječanin, a za budućnost upitnik. Student sam druge godine preddiplomskog studija Medijske kulture na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Još od vremena kada sam nosio tenisice na čičak imam poriv za kreativnim izražavanjem koji se nastavio i zamjenom čička vezicama. 2019. godine volontirao sam na Filmskoj Rundi nakon čega je Klap-Klap nastao te bio članom mladih filmofila na Pula film festivalu. U slobodno vrijeme bavim se pisanjem, većinom poezije i drama plus svega ostalog što uskoči između, fotografijom, snimanjem i povremenim ilustriranjem. Čitam i gledam nezdrave količine filmova kada mi to vrijeme (čitaj: internet u stanu) dopusti i, naravno, idem u kazalište.
Sebastijan: Rođen u Virovitici, živim u Slatini, prebivam u Osijeku. Nakon srednje škole odlučio sam se za rad u medijima ali novinarstvo je zvučalo preuštogljeno pa sam se odlučio za nešto slobodnije i upisao Medijsku kulturu. Ovdje sam dobio slobodu na kojoj bi mi zavidio i William Wallace iz filma Hrabro srce. Ne, nisam se našao u ulozi Škota u borbi za neovisnost, već u ulozi studenta koji mora naučiti raspolagati onim što mu se nudi. Na svu sreću, nisam bio totalno neupućen u smjer u kojem želim krenuti pa sam se tako našao na studentskoj emisiji HRT Radija Osijek, glazbenom sektoru Pannonian Challenge-a i još razno raznim događajima, no od svih njih se najviše ističe Filmska runda od koje je krenula cijela priča s KLAP KLAP-om i kazalištem.
Matea: Virovitičanka, iako me od nje nedavno „otrgnuo“ studij u Osijeku. Osim što studiram Medijsku kulturu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u slobodno vrijeme čitam, pišem, volontiram i „kazalištarim“. Od 2014. do 2018. bila sam članica Dramskog studija u Kazalištu Virovitica te sudionica brojnih festivala i projekata nastalih i održavanih u tom razdoblju, 2017. na Europskim dramskim susretima u Danskoj, danas volontiram u radu na studentskoj emisiji HRT Radija Osijek i povremeno na lokalnim događajima u gradu Osijeku (između ostalog, na Filmskoj rundi zbog koje je i započela KLAP-KLAP priča, u komunikacijskom timu Pannonian Challengea).
Što je KLAP-KLAP?
Matea: KLAP-KLAP je neformalni klub kazališne publike u kojem nastojimo okupiti osječku kazališnu scenu i publiku na jednom mjestu. To mjesto je za sada uglavnom internet koji smo prepoznali kao trenutno najprikladniju platformu za takvo nešto, konkretno Youtube, a uz njega i Instagram i Facebook. Nastojimo približiti publici kazališni život i analizirati publiku koja ide u kazalište, ali i one koji od njega zaziru, sve to u video formatu i na marginama novinarske forme intervjua, odnosno ankete, ovisno o strani koju razmatramo.
Inicijator cijelog okupljanja je Teatar to go, a „okupljamo se“ pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Zaklade Kultura Nova.
Koja je temeljna aktivnost ovoga neformalnoga kazališnoga kluba?
Matej: Mi volimo reći da publiku stavljamo ispod svjetla reflektora, a s kazalištarcima idemo iza scene. Možda bi bilo previše ambiciozno reći da razbijamo četvrti zid kazališta, ali nastojimo svima ponuditi drugu perspektivu onoga što se događa u kazalištu i izvan njega i na taj način promovirati kazališnu umjetnost kao takvu. Trudimo se sve to „upakirati“ u zanimljivu i dinamičnu formu koja se lako konzumira, a opet je kvalitetna i sadržajno bogata.
Kako se javila ideja za osnivanjem KLAP-KLAP-a?
Sebastijan: Ideja za osnivanjem KLAP-KLAP-a potekla je od naše mentorice Ane Šimić koju smo upoznali na Filmskoj rundi, reviji kratkoga filma u Osijeku koja se također organizira pod pokroviteljstvom Teatra to go. Ana je primijetila naš interes za kazalište i odlučila s nama popričati o ideji osnivanja neformalnog kluba kazališne publike. Ovakva inicijativa nam se jako svidjela te smo odlučili sudjelovati u realizaciji projekta. Ana nam je pružila slobodu da sami koncipiramo sadržaj i osmislimo kako kvalitetno približiti kazalište široj populaciji.
Kojim dobnim skupinama je namijenjen KLAP-KLAP?
Matej: KLAP-KLAP je generalno namijenjen svim dobnim skupinama, no više pozornosti ipak usmjeravamo prema mladima. Naš sadržaj može pratiti svatko, od ljudi koji se tek žele upoznati sa svijetom kazališta pa sve do onih koji su već u doticaju s kazalištem i izvedbenim umjetnostima.
Što možete reći o današnjem kazalištu, a što o kazališnoj publici?
Matea: Iskreno, teško mi je pronaći riječi koje bi bile utemeljene na nečem čvrstom i konkretnom, ako govorimo o komentiranju u svoje ime. Kazalište je jako širok pojam, a ima toliko toga s čime se prvenstveno ja kao dvadesetogodišnja studentica koja je odrasla na malom, gradskom kazalištu, a onda i mi kao pomalo „kazališno konzervativni“ Hrvati uopće nismo susretali. Mogu reći da smo kroz dosadašnje aktivnosti KLAP-KLAP -a došli do nekog zajedničkog zaključka kako je današnja publika prilično zatvorena i nedovoljno kritična, a kazalište jednostavno prati ritam publike.
Zašto ste odabrali kazališnu umjetnost kao središnje mjesto vašega djelovanja?
Matea: Morat ću „klišejevski“ reći da je ona odabrala mene. Jednostavno se dogodilo. Na samim početcima srednje škole krenula sam na Dramski studio jer nisam znala što ću sa sobom, imala sam problema s javnim nastupom i kazalište je u mojoj glavi bilo lutrija. Jedno vrijeme me držala gluma, a sad „lutam“ po bespućima kazališta doslovno, ali i kazališta kao umjetnosti. Ne nastupam javno, ali nastupam onlinei djelujem, pokušavam.
Matej: Kazališna umjetnost zato što ne volim bolnice, ne znam matematiku i ne razumijem filozofiju. Volim priče, a u kazalištu se uvijek nešto priča. Ponekad se i šuti, ali onda tišina govori za sebe.
Sebastijan: Kazališna umjetnost zato što kazalište prenosi emociju bolje nego ijedan drugi oblik umjetnosti. Nakon svih proba, vježbi i priprema zastor se digne i glumci vise nisu glumci, scena vise nije scena, postoji samo priča koja se odvija vama na dohvat ruke. Svi imaju svoju ulogu, a vaša je da samo promatrate i osjećate i u tome je ljepota kazališta.
Što vas motivira u kazališnom radu?
Matej: U kazališnom radu najviše nas motivira činjenica da kazalište u Hrvatskoj nije cijenjeno i prihvaćeno onoliko koliko može biti. Na kazalište se gleda kao na nešto što je rezervirano za više slojeve društva, a naš cilj je to promijeniti i približiti kazalište ljudima i prikazati ga kao mjesto za svakoga.
Sebastijan: Kazalište također prati i određena stigma koja rezultira time da ljudi predstave smatraju dosadnim proizvodom koji nije vrijedan njihova novca. Mi želimo poručiti da je kazališni svijet puno veći i da ne postoje samo tradicionalne predstave, već se nudi puno, puno više. Zato želimo promovirati dobre sadržaje koji će se ljudima svidjeti i pokušati ukazati na trenutne prednosti i nedostatke kroz mišljenja studenata, profesora, glumaca i običnih prolaznika.
Matea: Možda je najkonkretnija motivacija komunikacija s našim vršnjacima u kojoj najčešće zaključimo da je kazalište dosadno ili da nemamo vremena dva sata gledati predstavu. Takve stereotipe je teško poljuljati riječima pa se potrudimo učiniti to našom uobičajenom formom.
Pronalazite li uzore u svojemu radu? Postoji li ovakva praksa u Hrvatskoj ili svijetu?
Sebastijan: Pokušavamo biti što autentičniji tako da se ne oslanjamo na uzore, već izvlačimo najbolje iz različitih ideja do kojih sami dolazimo. Što se tiče ovakve prakse u Hrvatskoj, ne možemo reći da smo se susreli sa nečim sličnim. U svijetu i regiji vjerojatno postoje slične inicijative, no s njima još nismo pokušali stupiti u kontakt.
Kakvi su planovi Kluba u budućnosti?
Matea: Diplomatski: djelovati u smjeru u kojem smo krenuli, učiti i napredovati kroz taj rad, obuhvatiti što veću masu i, nadamo se, postići nešto tim djelovanjem.
Više o KLAP-KLAP-u i njihovim doznajte na njihovim Facebook i Instagram stranicama te Youtube kanalu.
