Gledam kak' se daaaanima razvlači po svim medijima kak' je iz sjajnog azila u Virovitici malu preslatku Kiku uzela umjetna plavuša Kita. Tak' je mi u Zagrebu zovemo jer je, je l'te, iznimno inteligentna i pametna i sva baš na visini zadatka. I sve si nekak' brijem da bu malu Kiku Zvone našel na cesti čim ovoj umjetnoj završi mandat al' ajd', držim palčeve za prirodnu plavušu Kiku. Al' mi smiješno bilo vidjet' kak' se trepavičasta šetala među boksovima di cicibani i ja znamo provoditi sjajne trenutke volontirajući kaj god Zvoni, Eniu i Robiju treba pomoć - kaj, je došla vidjet' koliko drekeca bi njoj moglo stić' pred vrata?
GOVNA ZA DORH I VLADU NISU STIGLA IZ VIROVITICE
Jer nakon kaj sam im iskrcala kantu pred DORH a zatim i pred Vladu, skužili su da zagrebačkoj novinarki fakat nije nikakav problem dovest' do kraja sve priče o ratnim profiterima pa čak i sjest' u vlak i doć' do Zagreba, kupit' kantu i uzet' "dozu" od štenaca spremljenu u šupi u plastičnim posudama i servirat' im kaj ih i ide nakon gotovo trideset godina njihovog kakanja po nama. Ipak, ovdje u Virovitici, nitko od njih mi ne može pokvariti uživanciju - ni treptava umjetna plavuša ni napijem-se-pa-se-poserem-i-zbljujem-po-sebi-pa-me-presvlače počasni građanin Virovitice Šeks, ni znaš-ti-ko-sam-ja sudac Turudić kojem je pokojni Jurković zviznuo šamarčinu niti itko od takvih. Tu sam, znajući sve kaj znam, došla živjeti kvalitetom života koju su mi Mikeši otkrili prije tri godine a tam' odem, uđem nakon radnog dana u vlak i gas natrag sim' gdje je sve po mom. Dok mi u Zagrebu redovito na cesti prilaze ljudi kako bi mi čestitali i ne mogu ući u kafić bez da mi konobari ne aplauziraju a piće ne mogu platiti ni da inzistiram, u ovom me gradu zatekla samo ekipa mladih dama na blagajni Lidla koja mi je pristupila kako bi mi stisnule ruku. Svi, opet, sve znaju ali me nitko ovdje ni za što ne pili nego živimo po svom. Ovdje, zahvaljujući svima vama koji jednako tako živite, uistinu živim po svojoj 'mantri' kako imam jedan život, jedno vrijeme na ovom prekrasnom svijetu i ničije vrijeme i život nije niti vrjednije niti manje vrijedno od mog, šlus. To sam rekla i na razgovoru za posao Horvatu koji na zidu ima vel'ku fotku Kite na Pitomom radiju. Veli on meni da je l' bi ja istraživačko novinarstvo radila ovdje, išla na konferencije za medije i to - reko' ne pada mi na pamet. Jer svi gelipteri korupcijske hobotnice imaju korijenje u Zagrebu i u pričama koje radim ih sve držim 'za jajca'. Ak' ih uopće imaju. A to kaj sam otišla na sjednicu Gradskog vijeća je čista, neizlječiva znatiželja jer hoću znat', hoću vidjet' tko tu kaj dela, zakaj i kak' i jer mi je jako stalo da Virovitica bude samo ljepša i ljepša i da se ne ruše stabla i cementiraju bazeni prije no što se novi izgrade.
VELIKE PROMJENE U MALIM ŠKOLSKIM KLUPAMA
Uočih, ipak, na sjednici Gradskog vijeća ovdje kako je kultura govora daleko iznad razine zagrebačke Skupštine. Tam' se doslovno vrijeđaju a prije par mjeseci je skoro izbila tučnjava dok je tu, nakon uvodnog sata, bila upriličena ugodna pauza uz servirane sendviče. Ima logike u tome svemu jer tu se svi znaju i često viđaju i htjeli ne htjeli, nametnuta je kultura ponašanja. Ili, kako bi moj sin rekao;"Ima i ovdje seljačina ali ih je manji broj nego u Zagrebu." Naravno, zanimljivih tema ima i u zbrinjavanju otpada i u drvnoj industriji i svugdje, ali u tih pet sati više vremena koje imam u Virovitici svakoga dana otkako smo ovdje, želim raditi veselu emisiju na radiju jer sam van etera pet godina, družiti se sa ljudima, slagati drva u šupu, raditi u poljoprivredi, penjati se po drveću i smijati se, smijati, smijati. Pa smo se pozdravili na mom odlasku taj Horvat i ja, a Kiki i ja se pozdravili na mom dolasku na Gradski radio na kojem ćemo uskoro pokrenuti i verbalnu verziju ove kolumne pa da me i slušate dok terkeljam i puno mi se, baš puno smijete. Jer tak se nas troje doma sa tri cucka smijemo furt, svaki dan, s tim da mi se ovdje njih dvoje smiju još intenzivnije. Nije mala stvar, naime, sa osam i trinajst godina promijeniti i grad i školu. A njih dvoje su to odlučili napraviti usred Zagreba, ne vidjevši još uopće školu. I osvojili su sve u njoj čim su došli. Ipak - prvo je škola osvojila nas. Zaboraviti neću dan kad nas je srdačna pedagoginja povela u obilazak škole koja nema grafite ni na fasadi ni nutra po zidovima, u kojoj klupe nisu izrezbarene a svi stolci su isti a ne k'o da ih se na Hreliću skupljalo, u kojoj dvorana nema rupe od nestalog parketa na podu i oguljenu boju koja visi sa zidova a cijela smrdi po vlagi i niste ziher da vam se krov neće srušiti tijekom sata tjelesnog. I malac i ja smo ostali zabezeknuti i u isti glas komentirali kako su zagrebačke škole obične šupe spram ove. Ubrzo, po početku školske godine, ostali smo zabezeknuti još nečime - tu nastava ne počinje u osam nego ranije! Tu sve, u stvari, počinje ranije delat' - i uredi i dućani i škola i sve. Ovo je, dakle, grad koji voli biti prvi i koji u svaki novi dan plovi u najljepše doba - u zoru.
CIBONAŠ RASTURA
A gledati njih dvoje sretnih kako se bez ikakve muke jutrima ustaju ranije, motivirani i sretni kreću i pola sata ranije u školu (koja im je na dve minute od doma) jer im je tamo prekrasno - to u Zagrebu ne postoji, toga tamo nema. Ona je, kao ljevoruka slikarica, muku mučila sa tom matematikom a i čitanjem, no ovdje bilježi uspjeh za uspjehom i uživa u svakom trenutku druženja sa obožavanim joj konjima isto kao i u klaviru kojeg je počela učiti svirati jer ju je zaobišla lista čekanja za upis koju bi garant imala u Zagrebu skup' sa frustracijom kak' nije dovoljno dobra. On, pak, kao bivši Cibonaš rastura na treninzima i ima prvu ljubav, svira si gitaru, oduševio se berbom lješnjaka i prvim zarađenim džeparcem i jedva čeka raditi opet u polju, prvi je puta kosio travu i čudi se kak' raste brže nego u Zagrebu, landra na biciklu s dečkima svojim koji svi od reda rade sve poslove doma ili se druži sa ekipom na školskom i znaju ga svi kao "onog Purgera koji je doselio". Cijeli razred je neprimjetno promijenio na način da je, naviknut komunicirat' sa nastavnicima tijekom sata, motivirao ostale učenike da se oslobode i uključe se u rasprave pa su sada satovi dinamičniji, opušteniji i zabavniji. Znam, rekli mi nastavnici. To kaj su svi počeli pričat' kaj je samo neminovna posljedica druženja sa dotepencem sa zagrebačke Trešnjevke al' kaj sad.
I tako, kako Virovitica daje nama, mi njoj dajemo odma' sebe natrag - sve ono najbolje od sebe i vremena kojeg imamo zbilja kol'ko nam treba. Za ozbać. I do idućeg čitanja u petak, sve vas veselo i nasmijano pozdravlja
vaša zagrebačka novinarka.
Cmok!
