Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Putujem i pišem

Kilimandžaro i moja malenkost

  Martina Feketić Sučić           04.07.2020.         3148 pogleda
Kilimandžaro i moja malenkost

Za početak, kratki osvrt na prethodni članak Ono kad ti sin kaže da ne znaš voziti bicikl. Znam da ste ga svi pročitali po nekoliko puta :-). Prvo, Franko zapravo ima 8 godina, a Vigo 6. Nije da ne znam koliko mi djeca imaju godina no skužih da će za mjesec-dva oboje imati godinu više nego što sam napisala. Tako da u prvom redu teksta mijenjam broj 7 u 8 a broj 5 u 6. Imena ostaju ista.

Kažu mi neki da je članak predugačak. To sam i ja shvatila kad mi je zagorjela blitva (sad i ako netko slučajno nije, prisiljen je pročitati moj prethodni članak. Iskreno ga ne preporučam nikome. No ako baš morate…

Najviše se pak uzrujala moja mama. „Pa zar si pila čaj od koke??“. Kažem ja: „Da, navodno od pijetla nije tako ukusan“.

Eh da, muž ipak čita moje tekstove. Tako da sada moram pažljivo i diskretno da ne skuži napisati da sam, da ga malo oraspoložim, izgubila od njega u stolnom tenisu. Teškom mukom doduše.

No dobro, idemo sada u Afriku.

Bez nepotrebne tajanstvenosti, odmah ću u glavu. Pitanje ovog teksta je: Može li postojati posebna energija između čovjeka i, kao u ovom slučaju, planine? Odgovor naravno nećete dobiti. Sve odgovore na sva pitanja ionako u životu kreirate sami. Jer, na vašu sreću, nema tog suca koji će vam reći da li ste dobili spor sami protiv sebe, osim vas samih. Ili na vašu nesreću.

Dakle, Kilimandžaro… Najviše samostojeće uzdignuće na planeti. Ništa vam na svijetu ne može više zakloniti svjetlost nego Kilimandžaro. I ništa ne možete vidjeti bliže nebu stojeći na tlu. Jer on je sam. Nijedna druga planina mu nije htjela biti blizu zbog njegove ljepote. Tako da ništa ne zaklanja pogled na tog divnog divovskog diva. Prekrasna ogromna nakupina koječega za koju kažu da je trenutno (po procjeni samo između 150 000 i 200 000 godina) spavajući neaktivni vulkan. I kao bonus, na vrhu vječni led, usred vruće Afrike. Još uvijek, po mišljenju lokalnog stanovništva, vremenski uvjeti povezani su s raspoloženjem zlih duhova koji žive na planini. A po mom mišljenju, najfascinantnija kreacija na kugli zemaljskoj.

I ništa vas ne može spriječiti da vidite tu gromadu. Eh….

Godina 2017.

Kolovoz. Muž i ja se suglasno dogovorili (a nego kako) da odemo na putovanje u Keniju. Genijalno. Kilimandžaro je najljepši sa strane prema Keniji. Iako nije zapravo u Keniji već u Tanzaniji.

Stigli mi u Keniju, odmah nas utrpali u kombije za safari i voze nas po nacionalnim parkovima. I već drugi dan idemo u nacionalni park Amboseli, tamo gdje je On. Putem do Amboselija svi spavaju. Jedino ja buljim prema naprijed, ni ne trepćem, čekajući da vidim tu gromadu. Ne vidim ništa. Samo sivilo. Najtamnije prema Tanzaniji. Hm…. No možda se još ionako ne bi vidio, još smo čak 40 km udaljeni.

Na recepciji u Amboseliju odmah bacim kofer, potrgam usput kotačiće na njemu i pojurim prema vodiču. Pitam ushićeno gdje je Kilimandžaro. On mi pokaže prstom kao da će mi pokazati komarca. Na potpuno sivilo. Pitam ja: „A zašto se ne vidi?“. Kaže on: „Pa oblačno je.“ Ja: „Ali on je iznad oblaka, mora se vidjeti barem vrh. Tako je na slikama!“ Vodič: „ Pa ne ako je skroz oblačno.“ Aha. Da, logično…. „ No tu je stalno promjenjivo, bude se sigurno pokazao, bar malo“, kaže on… „ A sutra rano ujutro sigurno“, nadoda. Ajde. Pomislih i odnesem kofer od 25 kg vijugavim beskonačnim stepenicama a potom i kilometarskom stazom u sobu.

Vozimo se predvečer kroz park, svi slikaju slonove, žirafe, zebre, no ja samo buljim u proklete oblake. Znam već napamet gdje je gromada. Tamo gdje je najsivije.

No u predvečerje nebo se nekako počelo razvedravati. I čekam… čekam. Sve se razvredrilo. Nema ni oblačka. Osim tamo. Tamo gdje je On. Potpuno sivilo. I to u obliku Njega. Totalna provokacija. No nema ni njegovih bora ni leda, ni snijega, samo prokleti oblaci. No vidjet ću ga sutra ujutro sigurno, kako kaže vodič, on je već najmanje 50 puta bio u Keniji.

U rano jutro još u krevetu smješkam se i čekam taj trenutak. No čujem izvana glas vodiča: „ Ah, baš nemamo sreće, oblačno je skroz, nećemo očito vidjeti Kilimandžaro, ovo se još nikada nije dogodilo…“ Dakako.

Godina 2018.

Kolovoz. Frendica i ja toga jutra sjedamo u avion i polijećemo. Za Keniju. Dakako, prvo za Istanbul.

Već sam ranije bila posebno oprezno obavještena od vodiča kako se ove godine ne ide u Amboseli tako da ga nikako neću vidjeti, no smislih genijalan plan: frendica i ja jedan dan tijekom boravka u Mombasi idemo avionom iz Mombase na izlet u Nairobi. A ruta kojom ide taj avion prolazi tik do Kilimandžara. Kada putujemo u Nairobi, sjedim skroz lijevo do prozora, redovi sjedala od 1-12 ili 20-32. Ne želim sjediti na krilu. Kada se vraćamo sjedim skroz desno, redovi isti. Jer ću ga sigurno vidjeti. Avion leti iznad oblaka na visini od cca 8-9 000 m. Vrh Kilimandžara je 5895 m. Oblaci su najčešće na 4 000 m. Dakle, vidjet ću sigurno barem vrh! I to dvaput! Frendica se složi.

Saopćim svoj plan vodiču. „ Izlet u Nairobi? Jel ste vi lude?? Tamo se ne ide na izlet. Hoćete da vas opljačkaju na cesti?“ Hm… Odlučimo dugo ručati na aerodromu. Svejedno ga usput moljakam možemo li malo ići drugim putem (onim bliže Njemu) u nacionalni park Tsavo West. Nitko neće skužiti. Ajde, može.

I krenemo prema Njemu. Vozimo se. Pitam vodiča gdje je. On pokaže na sivilo. Sparkiramo se negdje i čekamo. Potpuno je vedro. No on je opet siv. Cijeli. Kad su ljudi već par puta pitali što točno tu radimo, shvatimo da bi bilo u redu da krenemo prema Tsavu.

Putem se više ni ne okrenem i službeno izbacim tu planinu iz glave. To je to. Više ga od nikuda ne mogu vidjeti i mogu se opustiti. I zaboraviti ga. A i očito me ta planina mrzi. I ja nju pomalo.

Za dva dana stigosmo u park Taita Hills. Najudaljeniji što može biti od Kilimandžara. No ne razmišljam više o njemu. Nije mi više drag. Predvečer odosmo na neku uzvisinu promatrati prekrasni afrički zalazak sunca. Kao i lani. Sve isto. Ja se opet slikam na nekom termitnjaku. Briga me za sunce. No vodič odjednom traži nekoga dalekozor. I gleda negdje u daljinu. I vikne: Vidim ga! Gura mi dalekozor i pokaže smjer. Ja pitam šta trebam gledati. Kaže on: „Pa Kilimandžaro!“. Skoro zdrobih dalekozor rukama i nos dalekozorom. I ne vjerujem što vidim. Vrh Kilimandžara se probija kroz oblake. Strši kao da će probiti nebo iznad njega. Dalekozor mi se prilijepio za lice. Ne dam ga nikome.

Otkriva se sve više i više, oblake kao da otpuhuje od sebe u svim smjerovima. Samo da mi se što prije pokaže. Ali na sigurnoj udaljenosti. I sunce lagano počne zalaziti i tada se krene ukazivati u svom potpunom obliku. Bez ijednog oblaka. Odlijepim nekako dalekozor. Vidim ga i ovako. Malo je čudnog oblika (ne kužim da ga zapravo više gledam sa tanzanijske strane), no to ne može biti ništa drugo. Ništa ne može biti toliko daleko a toliko ogromno.

Eh da… Uspio je izgledati veličanstveno i na oko 140 km udaljenosti. Za one koji će krenuti sada računati može li se uopće vidjeti nešto na takvoj udaljenosti jer se iz Splita ponekad s ponistre ne vidi Šolta, odgovor je može. Naime, da je Zemlja ravna, mogao bi se vidjeti, s obzirom na afrički nezagađeni zrak, i sa više od 300 km udaljenosti. Oni koji vjeruju da je Zemlja ravna, sigurno ga mogu vidjeti i sa 300.

Slikam se s Njim u svim pozama, bacam se po travi, skačem, slušam vodiča kako viče da tu ima zmija, smijem se ko blesava od sreće.

Nakon toga mi vodič objasni da se sa ovog mjesta tako jasno može vidjeti samo kada se poklope gotovo nevjerojatno povoljni atmosferski uvjeti te da se to dogodi možda jednom u 100 godina.

Nevjerojatno. Ipak sam draga toj planini. I moja taktika ignoriranja je urodila plodom. Jer to se sve naravno dogodilo radi mene. Ne može ništa drugo biti. Kako je moguće da je to bio baš taj dan u tih 100 godina. A to je sigurno zato jer je osjetio da sam ga pustila na miru. Nisam više grčevito gledala prema sivilu. I tek tada je sam došao. Kada ga nitko nije zvao.

Vodič usput prokomentira kako se to još nikada nije dogodilo…

Upitah vodiča nešto kasnije hoću li ga vidjeti i sutra ujutro. „ E to nećeš. Naprosto nije moguće.“ Jer nešto sunce, nešto difuzijska svjetlost…i svačega još nešto čega se ne sjećam jer sam ga prestala slušati kod difuzijske svjetlosti.

Odoh na spavanje. U ranu zoru otvorim vrata i izađem na balkon. I prvo što vidim su snjegovi Kilimandžara. Svaku njegovu boru obasjavalo je sunce i valjda ta difuzijska svjetlost. Iako znaš da je udaljen od tebe 140 km i nije ni približno velik kao izbliza, smatraš ga još moćnijim. Jer tek tada shvatiš da nešto što tako izgleda sa te udaljenosti mora biti nešto nadveličanstveno.

Usput spomenem na doručku sada već poluvodiču što sam vidjela sa popratnom foto-dokumentacijom na što poluvodič začudo i začuđeno kaže: „ Ovo se još nikada nije dogodilo…“ Na to usput napomenem da je jasno da se to nikada nije dogodilo i da ne mora više to govoriti. I da su to moja i Njegova posla.

Iako sretna što smo uspostavili neki čudni odnos na daljinu, zašto mi se ta planina ne želi pokazati u svom najmoćnijem izdanju? Onako da ništa drugo ne vidim. Ni nebo, ni sunce, ništa… Samo Njega.

Godina 2019.

Kolovoz. Ista frendica od prošle godine i ista ja toga jutra sjedamo u vjerojatno isti avion (jer ni taj mi ne doveze prtljagu kao ni prošle godine, a kupih još lani novi kofer sa kotačićima) i polijećemo. Za Keniju.

No ovoga puta me poluvodič posebno prije puta izvijestio da ovaj put idemo u Amboseli. Pa ću ga možda vidjeti izbliza. Ajde da vidimo. Već u avionu skužim da ruta aviona ne ide iznad Kenije skroz uz istočnu obalu Afrike nego više iznad kopna. Gledam onaj prikaz kretanja aviona na ekranu i vidim da se približava jednoj ogromnoj tamno smeđoj mrlji na zeleno-žutoj karti Afrike. I pogledam kroz prozor. Letjeli smo pored Njega. Tako blizu. Nevjerojatan je osjećaj da avionom letiš pored nečega što ti se čini da je u ravnini aviona. Letjeli smo pored Njega čak 15-ak minuta. Poluvodič kaže da još nikada nisu letjeli tom rutom i očito ono neizbježno: „ Ovo se još nikada nije dogodilo….“

Ja već zadovoljna. Obavila već a nisam ni stigla. No opet, to nije onaj Kilimandžaro kakvog ga želim vidjeti. Ja na zemlji. On na nebu.

Odmah se raspitujem o vremenu. Nije dobro. Već tri tjedna je neprestano obučen u svoj uobičajeni sivi ogrtač. No na kraju dana pogledam prema nebu (kao i cijelog dana). I ugledam čudan bijeli oblak među drugim bijelim oblacima. No ovaj se ne miče. Znam već što to znači. Usta se lagano razvlače u tajanstveni osmijeh. Ostali oblaci kao i prošle godine se razbježe u par minuta, ostavši njih par maglovitih tek radi dekoracije na visini od cca 2/3 Njega. Nevjerojatan prizor. Pokazao mi je svoju ljepotu i veličinu no i dalje je dio sramežljivo skrivao iza niskih maglovitih oblaka. Jer i dalje mi se nije htio skroz pokazati. Znao je da ćemo se vidjeti opet. No da opet On, onako nepokretan i nezgrapan, mora doći k meni.

Ujutro niti jednog oblaka, izgledao je gotovo zlatne boje kada ga je obasjalo sunce. Opet se slikam ko blesava sa Njim u pozadini, jedva me hvataju u kadar sa mobitelom koliko skačem. To je to. To je pravi Kilimandžaro. I cijeli.

Dan smo proveli u Njegovoj okolini, posjetili selo Masaia iz kojeg puca prekrasan pogled na Njega. Potpuno otvorenog, i dalje bez ijednog oblaka. Obišli njihove kućice od blata ili koje čega u kojima nema gotovo ničega. No u jednom trenutku pomislih kako je potpuno nebitno u čemu živiš kada živiš pored Njega. I to prvi red do. I pomislih, nevjerojatno bogatstvo…No ipak te traže par kenijskih šilinga da imaju za preživjeti. Primaju i dolare.

I kako smo odmicali prema Mombasi, nevjerojatno se dugo vozeći uz Njega, polako je počeo navlačiti na sebe svoje sivo ruho, sve tamnije i sve veće. I baš kad smo ga posljednji put mogli vidjeti, bio je potpuno siv.

I kažu da nakon toga nije viđen tjednima...

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.