Počasni građanin svoje rodne Slatine Milko Kelemen (84), skladatelj i pedagog, dobitnik mnogih nagrada, među kojima i europske nagrade za kulturu i nagrade „Vladimir Nazor" za životno djelo, najizrazitiji je predstavnik suvremene glazbe, ne samo hrvatske, nego i njemačke i europske. Svojim jedinstvenim stvaralačkim opusom, avangardnim operama, oratorijima, koncertima, ali i manje opsežnim glazbenim djelima, on za povijest ne ostavlja tek jedva zamjetni trag, nego je zaorao duboku brazdu suvremenosti u tradicionalnom shvaćanju glazbe. Zbog njegova povezivanja glazbe s filozofijom, različitim kulturama koje je upoznao „na licu mjesta", načinima izričaja u glazbenom i svakom drugom smislu, zbog rijetko bogatoga skladateljskog, pedagoškog i psihološkog iskustva, svaki je razgovor s tim svjetskim putnikom i kozmopolitom poseban doživljaj i osobito obogaćenje.
Prošle godine dobili ste Europsku nagradu za kulturu. Kakva je to nagrada i što ona za vas znači?
Bio sam vrlo iznenađen kad sam dobio tu nagradu, jer to nije nagrada grada Zagreba, ili Beča, ili Londona, jer je to nagrada svih gradova Europe. Kultura ne dolazi sama od sebe, za kulturu se mora boriti, žrtvovati, jer ona nas odvlači od naših primitivnih početaka života. Strašno je važno u kulturi da se ljudi međusobno razumiju, da se pripadnici različitih rasa, narodnosti, religija poštuju i da svi surađuju. Budući da sam ja 1961., u doba žestokog komunizma, radio nešto što je bilo zabranjeno na području između istočnih i zapadnih zemalja, da sam doveo glazbene umjetnike i velike ansamble u Zagreb, mogu mirne duše reći da sam bio preteča ideje Europske unije. Zagrebački biennale je tada već bio svojevrsna velika međunarodna ustanova i značila je klicu ideja europske zajednice.
Kako je došlo do osnivanja Zagrebačkog biennala, posebno jer je to bilo 1961. godine, u vrijeme kad je tadašnja Jugolsavija pripadala nesvrstanom pokretu, a između tadašnjeg SSSR-a i SAD-a vladali su zategnuti, hladnoratovski odnosi?
Iz današnje perspektive teško je uopće shvatiti tadašnju „slobodu", jer danas možemo raditi sve ono što smatramo da je potrebno i što želimo, a u ono doba to je bilo nevjerojatno. U takvoj situaciji blokovske podijeljenosti ja nisam mogao dozvoliti da hrvatska glazba zaostaje za svjetskom. Zato sam odlučio utemeljiti međunarodni festival. Pripreme su bile dugotrajne. Jednoga dana došao sam gradnoačelniku Zagreba Većeslavu Holjevcu i rekao mu da želim osnovati međunarodni festival moderne glazbe, a da mu bude jasno što ja to želim, rekao sam da je to nešto kao velesajam. „Vi pravite velesajam, tako bih ja pravio velesajam muzike." Ali on uopće nije reagirao, samo je sjedio i nešto pisao. Kad sam sve to ponovio, a on i dalje samo sjedi i piše, razljutim se i kažem: „Ako vi nećete da mi napravimo festival u Zagrebu, ja ću to napraviti u Beogradu!" Holjevac se digao kao da ga je netko ubo iglom. Tražio je da mu podrobnije rastumačim zamisao, a onda rekao da mi može dati punu sobu dinara, koliko hoću, ali da mi ne može dati niti jedan dolar, jer nema. Odlučio sam otići u Rusiju, gdje sam tražio ministricu kulture Ekaterinu Alekseyevnu Furtsevu. Kad sam joj rekao da jugoslavenski narodi očekuju još više podrške od sovjetske kulture, obećala mi je bez ikakva plaćanja Boljšoj balet, što je značilo tri aviona Moskva-Zagreb, smještaj, probe. Tako sam dobio i Moskovsku filharmoniju,.pa Lenjingradsku filharmoniju, i to je bio najveći terenski poduhvat, jer sam počeo raditi sa svojim unutarnjim neprijateljem. Ali morao sam nekako sam sebe nadvladati da s njima surađujem, jer sam znao da samo na taj način ostvariti svoju zamisao.
A kako ste uspjeli dovesti Amerikance?
Bilo je to vrijeme hladnog rata, i to je bio „turning point". Nakon SSSR-a otišao sam u američki State Department u Washington. Tamo sam razgovarao s pukovnikom Mudom i ja njemu kažem da sam došao iz Rusije, da hoću takav festival raditi i da hoću pomoć Amerike, jer želimo pokazati sve što ima najbolje u Sovjetskom Savezu i sve što ima najbolje u Americi. Jugoslavenski poslanik, Srbin Marko Nikezić, mnogo mi je tada pomogao. On je pripremio veličanstvenu večeru u Washingtonu i pozvao američke kompozitore koji su se nalazili u gradu da čuju što se u Jugoslaviji radi. Jugoslavija je postala politički centar u tom natjecanju između Rusije i Amerike
U pripremi prvog biennala ni u Zagrebu nije sve išlo glatko.
Bilo je to 1959. godine. Vratio sam se u Zagreb i jednoga dana dođu dva udbaša i odvedu me u zatvor. Rekao sam im da radim jednu veliku stvar o kojoj oni nemaju pojma. - To je baš ono, mi bismo htjeli znati što vi to radite, govorili su. - Vi ste 22. prosinca bili u Moskvi kod Furtseve, a 10. februara bili ste u Washingtonu. Jeste li vi špijun, mi hoćemo znati što vi radite. Rekao sam da sam dogovorio s predsjednikom grada da ćemo napraviti velesajam muzike. Onda me glavni šef Udbe pitao radim li ja to za Zagreb. Rekao sam da ja to radim za Zagreb, ali još više za Hrvatsku, što je bilo teško tada reći. Pustili su me, ali morao sam dva dana spavati kod njih.
Tako su, znači, već 1963. godine u Zagrebu nastupili Simfonijski orkestar Moskovske državne filharmonije i Dancers Workshop Company iz San Francisca, Hamburška državna opera, Komorni orkestar Krakovske filharmonije, Francuski duhački kvintet. Tko su bili ljudi koji su vam tada u Hrvatskoj pomagali?
Imao sam dosta ljudi koji su mi pomagali, ali dvojica mojih možda najboljih suradnika bili su Ivo Vuljević i Josip Stojanović. U najcrnje doba komunizma, kad se niste mogli maknuti, Vuljeviću je uvijek na pameti bila Hrvatska, a to je bila velika stvar. Bio je šef odsjeka Udbe za umjetnike. Stojanović je bio nevjerojatno izdržljiv i po cijele dane je radio u uredu Biennala. Bez te dvojice nikad ne bih mogao uspjeti. Ja sam bio umjetnički direktor, a oni su bili izvršitelji. Zahvaljujući Beethovenovoj nagradi koju sam tada dobio u Bonnu za jednu kompoziciju, izvedenu na otvorenju Beethovenove dvorane u Bonnu. To je objavljeno u našim novinama pa mi je čestitku poslao i Vladimir Bakarić. Tako sam i njega imao na svojoj strani. Za vrijeme moga boravka u Njemačkoj, tamo je bio i veliki violinist Zlatko Baloković. On je išao u Valpovu u pučku školu s mojim ocem. Kao siromah je otišao u SAD, ali se bogato oženio i u II. svjetskom ratu pomagao je Tita šaljući mu stotine tisuća dolara. Baloković je bio netko kome sam se uvijek mogao obratiti ako sam u opasnosti, a imao je izravne veze s Titom. Tako je i Tito pokazivao nezainteresiranost za protivnike naših ideja. Poslije SSSR-a i SAD-a išao sam u Njemačku, gdje sam imao veze u Darmstadtu jer su tamo su bili moji kolege avangardisti Karlheinz Stockhausen, Luigi Nono, Pierre Boulez, Gyorgy Sandor Ligeti, Krzysztof Penderecki... Oni su tada bili potpuno nepoznati, ali su se razvili i postali veliki svjetski kompozitori. Oni su mene prozvali glazbenim političarem.
Kad se govori o vašoj karijeri, nagradama, malo ili nedovoljno se spominje pedagoški rad.
Kad me tata prvi puta vozio na koncert u Zagreb, u velikoj dvorani Tehničkog fakulteta, danas muzeja, svirala je Zagrebačka filharmonija i ja sam odlučio biti dirigent. Kad sam išao u gimnaziju u Virovitici, sjećam se da je tamo bio jedan vrlo dobar violinist, zvao se Josip Luc, i jedan čelist, Josip Mihelić iz Češkog kvarteta. U Virovitici sam počeo svirati u triju sa svojom bakom i crkvenim orguljašem Vincetićem, koji je svirao klarinet. Tada sam mislio da moram biti kompozitor i dirigent, a nisam ni razmišljao o pozivu pedagoga. Studirao sam dirigiranje kod Friedricha Zauna, jednog od najvećih njemačkih dirigenata. Kad sam počeo dirigirati, bio sam vrlo emotivan tip i počeo sam plakati. Pitao me zašto plačem i rekao da kod dirigenata postoje emotivna i intelektualna sfera. - One moraju doći zajedno i ti ne smiješ plakati, jer intelektualni moment mora biti jači, ali mora biti prisutan i emotivni element i oni se moraju zajedno razvijati. Na koncu mi je rekao neka budem kompozitor, da sam ja pravi kompozitor, jer kad komponiram uvijek mogu malo i plakati. Iskoristio sam sva znanja dostupna u ono vrijeme da bih se pripremio za pedagoga. Kao učenik Stjepana Šuleka, zaključio sam da njegova pedagogija nije dobra i da moram biti pedagog ako se hoću dalje baviti glazbom i skladati. Tada sam shvatio koliko je veliko značenje pedagoga. Dirigent maše, umre i nema ga, ostanu četiri ploče i zaboravi se. Ali Beethovenova 9. simfonija ostaje čovječanstvu kao jedna velika zgrada kulture. Onda mi je počelo imponirati da budem kompozitor i pedagog. Moja mama je bila Bečanka, a tata Mađar, ali on je bio i veliki Hrvat. I ja sam se osjećao kao član hrvatske zajednice, što je otac u meni i pojačao, i pomislio sam da ja moram osnovati novu hrvatsku glazbu. Hrvatska je oduvijek imala talentirane glazbenike, ali oni nisu imali onu veliku europsku viziju što je moderna glazba, nego su bili zatvoreni u malom malograđanskom krugu publike. Tada sam pomislio da je biti pedagog izuzetno velika stvar, ali pedagog mora mnogo toga naučiti. Ja sam vjerovao da je glavna stvar u tome mnogo putovati, upoznati različite kulture i povezati glazbu i filozofiju. Smatrao sam da su putovanja sastavni dio jedne ličnosti koja komponira i koja shvaća svijet. A svijet nije samo Zagreb.
Kakva je budućnost klasične i danas avangardne glazbe?
Avangardna glazba je glazba budućih pedeset ili sto godina. Kad je bila Brahmsova Prva simfonija izvedena, to je bila propast. A danas sviraju Brahmsa kao dar od Boga. Znači, ljudsko uho se razvija, s vremenom se ljudi približavaju problematici glazbe, i više glazba koja im je nekad bila vrlo strana, nije avangarda. A da bi se približilo narodu, od najosnovnije važnosti bilo je približiti avangardnu glazbu ne samo intelektiualcima, nego i radnicima i seljacima. Zahvaljujući direktorici festivala Dani Milka Kelemena u Slatini Jadranki Srdoč, ja sam u svom rodnom gradu doživio najveću sreću u svom radu, koju nisam doživio čak ni u Zagrebu. To je sudjelovanje mnogo stranih glazbenika na tom festivalu. To je jedan internacionalni festival, na koji dolaze ugledni glazbenici iz raznih država i zamjećuju da ljudi rado slušaju modernu, jednako kao i klasičnu glazbu. To je moj ključ uspjeha u pedagogiji, u koju isprva nisam vjerovao, a onda sam počeo sve više i više spoznavati da je pedagogija jedna od najosnovnijih stvari i da treba mlade ljude odgajati u liberalnom, naprednom duhu, za pripremanje naše glazbene budućnosti i budućnosti glazbe hrvatskog naroda.
