Nedavno sam pročitala informaciju kako velik broj predškolske djece teško ili gotovo nikako ne zna prepričati svoj dan prilikom testiranja za upis u prvi razred. Njihovo pripovijedanje u većini se slučajeva odvija u obliku odgovaranja na postavljena pitanja, i to jednostavnim rečenicama. Ovakvo saznanje pomalo me šokiralo jer pripovijedanje je, osim komunikacijskoga medija, i najstarija umjetnost koja je razvijala maštu, znanje i ljepotu osobnosti čovjeka.
Kao da su znali da sam posljednjih dana itekako zabrinuto razmišljala o šestogodišnjoj i sedmogodišnjoj djeci čije su govorne vještine, usred današnjeg digitalnog i dehumaniziranoga svijeta u kojemu je svaka vrsta zabave dostupna jednim klikom, vrlo oslabjele pa time narušavaju čak i razvoj motorike, grafomotorike, retorike i zaključivanja, glumci Kazališta Virovitica osmislili su pripovjedačku predstavu namijenjenu upravo predškolskoj djeci i mlađim osnovnoškolcima.
U predstavi „Pričanje priče: O čarobnim jabukama i živoj vodi“ (čija je premijera u Virovitici održana 4. svibnja 2024.) igraju Snježana Lančić, Sara Lustig, Goran Vučko, Monika Duvnjak i Silvijo Švast, koji su ujedno zaslužni i za režiju, adaptaciju i scenski pokret. Predstava se temelji na bajci, književnoj vrsti koju brojni teoretičari, od Proppa do Bettelheima, smatraju najplodnijim odgojno-obrazovnim sredstvom za djecu. Petero glumaca odjeveno je u jednaka crna odijela, a jedina scenografija (povremeno u službi rekvizita) su drveni stolci, dok je za ozračje kojim se prikazuju određena mjesta (poput, primjerice, podruma) zaslužan Domagoj Garaj sa svojim oblikovanjem svjetala.
Glumci se tijekom predstave služe uigranim scenskim pokretom (oduševljava kako igra rukama od njih stvara prozor zamka prekrasne djevojke ili pak postelju) i svojim glasovima (koji onomatopejski pridonose dinamici predstave), povremeno ubacujući i popularne pjesme. Vrlo vješto kazališna petorka izmjenjuje uloge, uskačući iz lika kraljevića Ivana, Vasilija ili Fjodora, cara, babe Jage, modrooke djevojke, pokvarenih začaranih djevojaka ili traču nastrojenih stanovnika carskoga dvora u centralni i univerzalni lik pripovjedača. Na ovaj način omogućuje se ne vezivanje uz glumce ili likove, već se oslobađa prostor za vrednovanje moralnosti njihova postupaka pa se mladi recipijent može usmjeriti na ono što je dobro i na ono što nije dobro.
Predstava ima smislen i dobro osmišljen smjer kretanja, iako su 33 minute možda premalo za ovako zanimljiv, edukativan i zabavan sadržaj. Jasno, namijenjena je mlađoj publici krhke koncentracije, no simpatičnost hrljenja ka kraju pripovijedanja proročki je naslutio mladi gledatelj iz publike već na samom početku praizvedbe predstave koja je započela ponavljanjem rečenice: „Vrijeme je…“ Domišljati predškolac nadopunio ju je jednom (gotovo pa gejmerskom) sintagmom – „Vrijeme je isteklo!“
Dakako da se prevario. Vrijeme za pripovijedanje nikad ne istekne, ono je itekako nužno u svim dobnim skupinama, a osobito je ključno za djecu koja slušanjem pripovijedanja i samostalnim pripovijedanjem uče, rastu i razvijaju se u svakom pogledu. Stoga, roditelji, bake i djedovi, tete i ujaci, kume i kumovi, pripovijedajte mudrim malim glavama što više i što češće jer će svaka nova priča znatiželjne mlade oči podići s ekrana i uprijeti ih u prekrasni, šareni svijet koji pripovijeda svoje priče oko njih.
