I sindikat visokog obrazovanja traži veće plaće u svom sektoru
Štromar ne isključuje mogućnost prijevremenih izbora, ali vjeruje i u dogovor Vlade i sindikata
Mediji i mentalno zdravlje: Trivijalizacija dovodi do click-baitova na uznemirujuće sadržaje
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sinčić: Hrvatsku očekuje kolaps svih sustava
U osnovnim školama štrajka 89, a u srednjim 85 posto zaposlenih

Kazališna kritika Olge Vujović, predstava Victor l djeca na vlasti: Snaga unikuma


  Virkas           Olga Vujović           26.02.2019.         1678 pogleda
Kazališna kritika Olge Vujović, predstava  Victor l djeca na vlasti: Snaga unikuma

Gotovo sa sigurnošću tvrdim, da svatko tko je gledao Ionescovu „Ćelavu pjevačicu“, pamti završni dijalog u kojem na pitanje vatrogasnog kapetan : „Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?“ , gospođa Smith odgovara: „Još uvijek se češlja na isti način“. Taj dragulj kazališta apsurda čuvenog francuskog autora rumunjskog porijekla Eugena Ionesca (1909.-1994.) napisan je 1948. , doslovce dvadeset godina nakon teksta „Victor ili djeca na vlasti“(1928.) francuskog dramatičara Rogera Vitraca (1899.-1952.), teksta u kojem nalazimo rečenice koje neopravdano nazivamo „ioneskovskim“.

Vitrac je umjetnički stasao u ozračju nadrealizma , dadaizma i pod utjecajem Alfreda Jarrya (1873.-1907.), a onda je s kontroverznim piscem i redateljem Antoninom Artaudom (1896.-1948.) utemeljio Kazalište Alfreda Jarrya u kojem su od 1926.-1928. postavljali suvremene kazališne komade, među njima i njegovog „Victora“. To je djelo, čiji trajni kazališni život počinje tek produkcijom Jean Anouilh godine 1962., već tridesetih godina najavilo kazalište apsurda, koje od sredine dvadesetog stoljeća stasa u djelima Ionesca, Becketta, Pintera i drugih.

Razlog današnjeg kazališnog uprizorenja Vitracovog „Victora“ pretpostavlja drugačije čitanje ove priče u kojoj devetogodišnji dječak uočava licemjerje odraslih, ali istovremeno otkriva vlastite sposobnosti manipulacije. Najnovija inscenacija nastala je u koprodukciji Kazališta lutaka Zadar i Kazališta Virovitica u režiji i dramatizaciji Roberta Raponje, pa je nakon zadarske premijere (listopad 2018.) doživjela u sklopu 15. Virovitičkih kazališnih susreta i virovitičku premijeru (22.2.2019.).

Vizualne komponente su apsolutno očaravajuće: scenografija izrezana od čvrstog kartona u sivim nijansama, crno-bijeli pod i robustni namještaj (Leo Vukelić) sjajna su pozadina za maštovite, šarene, „otkačene“ papirnate haljine protagonista (Carmencita Brojboiu). Odjeća nadopunjena „šašavim“ kapama uz obilno šuštanje stvara posve nadrealnu sliku obične situacije poput rođendanskog okupljanja: slavljenik je devetogodišnji Victor (Dominik Karakašić), neuobičajeno visok dječak (180 cm) koji izvrsno prepoznaje razne zastrane odraslih u svojoj okolini, pa budno prati njihove bojazni i pokušaje da ih prikriju. Upravo mu ta „star-mala“ pronicljivost omogućuje da ih razotkriva, ucjenjuje i ponižava.

Njegova uzdanica je sedmogodišnja Esther (Monika Lanšćak), dok su svi ostali odrasli, pa tako automatski na suprotnoj strani: otac i majka (Juraj Aras , Anđela Ćurković Petković), Estherini roditelji (Sanja Grgina, Nenad Pavlović), sluškinja (Irena Bausović Tomljanović ), general u gostima (Dragan Veselić) i napokon liječnik (Tamara Šoletić), dok je izvan konteksta pojava gospođe Ide (Vjera Vidov).

Usprkos neobične odjeće, uključivanja lutaka u igru i „pomaknutog“ teksta, predstava se razvija dosta uobičajeno (očekivala sam neke redateljske pomake) sve do zadnjeg djela, gdje glumci umjesto govora počinju pjevati. To njihovo pjevanje je više-manje uspješno (odličan Juraj Aras), ali ono što u ovoj predstavi predstavlja izuzetno uspjelu komponentu jest glazba Igora Karlića. Iako se glazba od početka prepoznaje kao gradivi element predstave, odmicanjem predstave glazba postaje sve složenija, na tragu suvremenih koncertnih skladbi. Nakon ovakve glazbe, moje poimanje o „primijenjenoj“ scenskoj glazbi se prilično promijenilo, a nadam se da će i skladatelj Karlić ustrajati na ovakvom pristupu.

Gledajući predstavu „Victor l djeca na vlasti“ nastalu u zadarsko-virovitičkoj kazališnoj suradnji, pitala sam se što mi nudi: kazalište apsurda je pomalo povijest, istine koje iskazuju likovi stvarnost je nadmašila, a vizualna dopadljivost i odlična glazba možda nisu dovoljni…A onda sam neočekivano našla rečenicu Dicka Werthimera: „Smisao života je borba protiv odrastanja“, pa sam riječ „život“ zamijenila riječju „kazalište“ i sve se posložilo. Apsurdno, zar ne?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: