Nakon predstave „DNK“ kojom je završila prošla virovitička kazališna sezona, suradnja Kazališta Virovitica i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku nastavila se (3.11.2019.) predstavom „Dokaz“ nagrađivanog američkog dramatičara Davida Auburna (1969.) u režiji Roberta Raponje, kojom je uspješno okončan studij glume Mirne Ostrošić na spomenutoj osječkoj Akademiji (izvedba 2.11.2019., na koju se odnosi ovaj tekst).
Dramu „Dokaz“ može se pratiti na nekoliko podjednako važnih razina, od obiteljskih odnosa (posebice kada se djeca odriču vlastitog puta da bi se brinula za roditelje) preko mentalnih stanja gdje lucidnost, zapravo genijalnost prelazi na tamnu stranu do socijalnog položaja žena kojima se odriču sposobnosti za bilo kakva istraživanja, a kamoli vrhunske znanstvene rezultate.
Likovi u drami „Dokaz“ inspirirani su stvarnim osobama, pa je tako lik genijalnog matematičara Roberta, koji vremenom potone u ludilo, oblikovan prema Johnu Forbesu Nashu mlađem (1928.-2015.) čije su teorije utjecale na ekonomske znanosti, a biografiju je pod nazivom „Genijalni um“ napisala Sylvie Nasr (1947.). Za lik mlađe kćeri Catherine, darovite matematičarke (koja prekida studij, ali nikada se ne prestaje baviti matematikom), poslužili su matematičari koji su se bavili teorijom brojeva Andrew Wiles (1953.) i Sophie Germain (1776.-1831.), koja je zadivila i samog Gaussa (Karl Friedrich Gauss (1777.-1855.): „Matematika je kraljica znanosti, a teorija brojeva je kraljica matematike“).
Sve gore navedene podatke našla sam u doktorskoj disertaciji Nadire Puškar Mustafić „Katarzični efekti suvremene auto/biografske američke drame“, Sveučilište J.J. Strossmayer u Osijeku, Filozofski fakultet, 2017.
Ukratko, drama se bavi autentičnim sudbinama profiliranim na umjetničkim način, te od pojedinačnih prelazi na univerzalno primjenjive likove i odnose . Prvo kazališno uprizorenje drame „Dokaz“ bilo je 2000. u režiji Daniela J. Sullivana, 2005. John Madden snimio je film, a zagrebačko Kazalište Mala scena postavlja „Dokaz“ u režiji Ivice Šimića i prijevodu Lare Hoebling Matković godine 2004. (Nataša Janjić, Ivica zadro, Maja Petrin, Ozren Grabarić).
U funkcionalnoj scenografiji Maria Tomaševića pozornica je podijeljena na ulični dio prekriven lišćem i kućnu terasu na kojoj su stol, stolice i stolica za ljuljanje, dok je u pozadini naznaka kuće. Vremenom saznajemo da je kuća trošna, jer se otac i kćer bave „višim stvarima“, a i ne obiluju novcem. Priča počinje razgovorom oca (Igor Golub) i Catherine (Mirna Ostrošić), da bismo ubrzo spoznali da je otac preminuo i da se radi o prisjećanju. Cijelo vrijeme se isprepliću Catherinina sjećanja na oca sa stvarnim susretima uoči, za vrijeme i nakon očeva sprovoda, a to su susreti između Catherine i starije sestre Claire (Sara Lustig) koja dolazi zbog očevog pogreba i prodaje kuće, te suradnja i sukobi između Catherine i bivšeg očevog studenta Hala (Goran Vučko), koji pokušava u profesorovim bilježnicama (103 komada) prepoznati postoje li neka važna matematička otkrića ili su to samo zapisi nekada briljantnog, a potom potamnjelog uma.
Usporedno s netrpeljivošću sestara zbog različitih svjetonazora, jer se Catherine želi baviti matematikom, dok je Claire karijeristica, uspostavlja se simpatija između Cathy i Hala, te mu ona uručuje sakrivenu „važnu bilježnicu“. Hal je oduševljen profesorovom bilježnicom u kojoj je zapisan teorem o prostim brojevima, ali odbija povjerovati Cathy da to nije rad njezina oca, nego njezin . Glavni razlog njegova nepovjerenja jest da ona, prvenstveno jer je „ona“, ne može biti autorica genijalnih spoznaja (tek usput citiram Einsteinovu izreku: „Šteta što nisam bolje znao matematiku“ i time u skladu pretpostavku da je njegovom radu uvelike doprinijela njegova supruga, matematičarka Mileva Marić).
Catherine je mlada djevojka zaokupljena matematičkim istraživanjima uz genijalnog oca kojem nalikuje i spoznaje da otac,naglim potonućem u ludilo, treba njezinu pomoć. No, dok pazi na oca, ona se ipak bavi matematikom, što će postati smutnjom u odnosima sa sestrom odnosno potencijalnim partnerom. Krhka pojava Mirne Ostrošić u suprotnosti s krupnim, žestokim Igorom Golubom daje u prvi mah zastrašujući utisak, no ubrzo spoznajemo da je njezina krhkost privid.
Ne sjećam se kada sam tokom neke predstave uočila tako pomni, pametni i dosljedni razvoj nečijeg lika kao što je to Ostrošićkina Catherine: od prvog mrkog pogleda nepovjerenja i srdžbe, preko blagosti prema nesretnom ocu, do sukoba sa sestrom i borbe za vlastiti dignitet. U tu gradnju lika sjajno se uklapaju Sara Lustig kao samouvjerena sestra Claire i Goran Vučko kao zbunjeni i pomalo nedorasli Hal. Neki, naoko nevažni detalji, sjajno oblikuju cjelokupnu atmosferu, kao primjerice ,razlika u izgledima kovčega pri čemu je Clairin moderan i na kotačićima dok je Cathyn starinski (možda čak kartonski!). Ili ružna i nespretna Cathyna crna haljina (Mario Tomašević) koju ona neprestance nateže, da bismo saznali, da je sestrina i da joj uopće ne odgovara veličina! Ili pojava mamurne Claire umrljane šminkom jutro nakon karmina, koja za svoje stanje optužuje Cathy jer ju je „ostavila da pije s teorijskim fizičarima“!
Provjereno kvalitetan tekst, predana glumačka ekipa i nenasilna redateljska koncepcija ponudili su publici u predstavi „Dokaz“ izuzetno osjećajnu i prijemčivu predstavu.
