Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Kazalište Virovitica

Kazališna kritika Marine Mađarević: Šahovska igra kralja i kraljice

  Marina Mađarević           13.02.2022.         2418 pogleda
Kazališna kritika Marine Mađarević: Šahovska igra kralja i kraljice

U Kazalištu Virovitica 11. veljače otvoren je 18. Virkas (Virovitički kazališni susreti). Ovaj punoljetni kazališni festival započeo je svečanom premijerom predstave „Zima jednog lava“. Komad je originalno nastao 1966. godine i praizveden na daskama Broadwaya, dok je 1968. godine doživio i vrlo uspješnu filmsku ekranizaciju kojom su dominirali glumački divovi Hollywooda (Katherine Hepburn, Peter O'Toole, Anthony Hopkins, John Castle, Timothy Dalton, Nigel Terry) vođeni redateljskom palicom Anthonyja Harveyja i tekstom Jamesa Goldmana – isti je baštinila i druga ekranizacija iz 2003. godine čijim su ostvarenjem vladali Glenn Close i Patrick Stewart.

Osim u kamenu uklesanoga kultnog statusa ovoga Goldmanova komada, virovitičku publiku i njihove goste ugodno je iznenadio povratak tradicionalnih kazališnih komada (fikcionalno)povijesne tematike, tim više što je riječ o redateljskoj suradnji Roberta Raponje i Draška Zidara koji su tijekom posljednjih desetljeća svojim doprinosom (glumačkim, dramaturškim i/ili redateljskim) gradili malo virovitičko kazalište i jačali njegov status izvan gradskih granica. Redateljski duo stvara komad beskrajne intrige, želje za moći te obiteljske razjedinjenosti i bolesne povezanosti koji je dramskim tekstom nadopunila Dora Golub, kloneći se trivijalizma i jezičnih vulgarizama, stvarajući rafiniran jezični izričaj (dostojan engleskoga kraljevskoga dvora i Badnjaka 1183. godine u koju je radnja smještena).

Potrebno je spomenuti i uvjerljivu i temi primjerenu scenografiju, kostime i rekvizite za koje su zaduženi Jasminka Pacek, Sanda Štrković i Krešimir Tomac, kao i već poslovično poznatu vještinu „čarobnjaka za svjetlo“ Domagoja Garaja.

Stupove ove predstave čine nezamjenjivi Blanka Bart i Igor Golub koji igraju kralja Henryja II. i njegovu suprugu Eleanor od Akvitanije. Perverzni i nimalo uobičajen odnos pedesetogodišnjeg Henryja i njegove jedanaest godina starije supruge vrlo je teško shvatiti. Tkan između mržnje i ljubavi, između moralom i zakonom postavljene dužnosti te amoralnosti i gađenja, roditeljstva i neprijateljstva, ovaj kazališni komad gledatelju „baca klipove pod noge“ ne omogućujući mu da odredi tko je protagonist, a tko antagonist; suparništvo kralja i kraljice naglašeno je i snažno, usporedivo sa šahovskom pločom na kojoj su sve figurice, u skladu s vlastitim dušama, crne boje.

Kraljica je motivirana željom za moći. Osjećaje ne pokazuje iskreno čak ni vlastitoj djeci koja je smatraju zločinkom antičkih drama i mitova (Gorgonom, Medejom, Kirkom), a zapravo konstantno traga za pažnjom svog udaljenoga bračnoga partnera koji je želi zamijeniti mlađom ljubavnicom visokog podrijetla koju je, da apsurd bude veći, sama odgojila. Eleanor ne voli svog supruga, ali ga želi imati kao dokaz svoje hrabrosti, prevlasti i snage, uživajući pritom u igri mačke i miša te ne žaleći svoj status.

Kralj shvaća da njegovo vrijeme broji posljednje zime pa se hvata za posljednje tračke vlastite mladosti, tražeći utjehu u mladoj priležnici i upravljanju tuđim sudbinama (što dokazuje i time što je zakonitu ženu, sada zrelu i lišenu mladenačke svježine, udaljio iz svojega dvora i zatočio u nekoj dalekoj tamnici). Njihov odnos prepun je otrovnih strelica koje uživaju ispucavati jedno u drugo, a istovremeno itekako posesivan, nezdrav i ovisnički.

Čudan užitak gledanja i slušanja njihovih dijaloga uljepšavaju i sjajna dikcija te melodioznost glasova glumačkoga dua Bart – Golub, a ujedno i impresivna pojava ovih kazališnih doajena kojima je pozornica dvor kojim uspješno vladaju, a oduševljava i lakoća njihovih pokreta koji doista djeluju realno (karakterne osobine likova jako dobro usađene su u svijest glumaca koji ih igraju).

Ako bismo se zadržali u šahovskoj metaforici, mogli bismo pronaći pandan i ostalim likovima. Sinovi kraljevskoga para, prinčevi Richard Lavljeg Srca (zahvaljujući ovoj ulozi Goran Koši napokon uspijeva prikazati psihološku karakterizaciju dramskoga lika i druge boje svog dramskoga umijeća kojega mu ne manjka te odmiče od likova smutljivih šefova i bogataških sinova), Geoffrey (Goran Vučko u svojoj izvedbi podsjeća na Petyra Baelisha – Littlefingera, najpoznatijega televizijskog spletkara, i njegovu potrebu za kovanjem urota i pronalaženjem saveznika koji će ponuditi bolju cijenu) te John Bez Zemlje (Mihael Elijaš, čiji scenski lik dječjega glasa, usidren između potrebe da udovolji ocu, želje da postane kralj, stalne samokritike i nemira koji ga tjera na grebanje glave i tijela, ostaje lebdjeti u zraku i biva nadmašen snagom karaktera ostalih) mogli bi se usporediti s lovcem, konjem i pijunom/pješakom. Richard lovi prijestolje i prvenstvo, Geoffrey oportunistički skače na stranu koja je isplativija, a John biva upravljan i svjesno postavljen mamac bez jasne vlastite volje.

Drugi ženski lik, Henryjevu ljubavnicu, francusku princezu i prijestolonasljednikovu polusestru Alisu, čije djelovanje podsjeća na top koji pravocrtno prati postupke kralja Henryja i iz ljubavi mu udovoljava, igra Monika Lanšćak. Pjevne scene Lanšćak igra sigurno i opijajuće, ali na trenutke s naporom uspijeva uvjeriti gledatelja u svoj položaj, ponajviše zbog djetinjega glasa i nedostatka karakterne senzualnosti, šarma i prpošnosti kojima francuske dame uvelike barataju (može se tek pretpostaviti da Alisa nije mogla zadržati mnogo znanja o francuskim običajima, s obzirom na to da u predstavi njezin lik ima dvadeset tri godine, a u Englesku je stigla sa sedam godina).

Francuskog kralja Philippea mogli bismo poistovjetiti s figurom kralja protivnika u šahovskom setu. Igra ga Vedran Živolić, a – mada je riječ o sporednoj ulozi – Živolić svom liku uspješno udiše feminiziranost, beskrupuloznost i naoko bonvivanski karakter francuskoga nositelja krune.

Predstava nas na blag način pokušava sablazniti „barbarskim“ običajima: odnosom mlade žene i starijega muškarca koji ju je prvobitno namijenio za suprugu svome sinu, izopačenom ljubavlju (roditeljskom i partnerskom) koja se najbolje ogleda u činjenici da je većina dvorskih tračeva istina, kao i neprezanju ni od čega u osvajanju prijestolja (primjerice, Henry otima Eleanor s francuskoga prijestolja te ona od francuske postaje engleskom kraljicom, ostavljajući pritom i kćeri koje je rodila Louisu VII.).

Riječ je o govorno zahtjevnom komadu pa trajanje od dva sata povremeno djeluje otežavajuće (i za igranje i za praćenje), no treba naglasiti da ovakva predstava, nastala na povijesnim motivima i fiktivnoj radnji, a okupana i srednjovjekovnom prozom, možda i Shakespeareovim nasljeđem, u kazalište unosi tračak tradicije, poštivanja nekih starih načina dramatizacije i visokoga stila, svega onoga što modernim tekstovima često izmiče u želji da se jednostavnim ili žargonskim rječnikom dodvore gledatelju.

„Zima jednog lava“ uspjela je u svom naumu: odvela nas je nakratko u 12. stoljeće, prenijela nam osjećaj hladne božićne Engleske, govorila o starenju vladara, bremenu moći i vlasti koju treba proslijediti, govorila nam o ljubavi, spletkama i bodežima zabodenima u leđa, a ponajviše nas je podsjetila i na danas primjenjivo mišljenje – obitelji će uvijek imati svoje dobre i loše trenutke ili, riječima kraljice Eleanor: „Što, pa svaka obitelj ima svoje uspone i padove!“

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica