KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Kazalište Virovitica

Kazališna kritika Marine Mađarević: Nejasna jasnoća Kafkine kazališne „kolonije“

  Marina Mađarević           22.09.2020.
Kazališna kritika Marine Mađarević: Nejasna jasnoća Kafkine kazališne „kolonije“

Čudan je to aparat. Ovim riječima započinje pripovijetka „U kažnjeničkoj koloniji“ („In der Strafkolonie“) austrijsko-češkoga književnika Franza Kafke. Pripovijetka nastala 1914. godine, a objavljena 1919. godine u sebi sadržava arhetipskoga Kafku i njegova protagonista opterećena alijenacijom, samoćom, nemoći i krivnjom. Riječ je o kraćem proznom djelu u kojemu zapravo i ne postoji jasno objašnjenje grijeha/zločina koji vodi radnju; kao i uvijek, Kafka barata nejasnim pogreškama i proždirajućim osjećajem krivnje koji se, kako tvrdi Rajmund Kupareo u svom znanstvenom djelovanju, ne može pripisati „nekim moralno-teološkim uzrocima, a ni nekim psihopatološkim sklonostima“.

Usprkos potrebi poznavatelja književnosti da se Kafkino djelo poveže s društvenim i političkim previranjima njegova vremena (poratnom krizom, klasnom raslojenošću i buđenjem nacionalsocijalizma), nužno je, barem u slučaju introvertiranog Kafke, zaviriti u njegovu književnu i osobnu nutrinu dječaka načeta očevim autoritetom (jasno oslikanu u Pismu ocu/„Brief an den Vater“, 1919.) i društvenom pokorenošću kojoj podliježe, kako u vlastitoj obitelji, tako i u društvu koje ga okružuje. „U kažnjeničkoj koloniji“ priča je o proturječnosti ljudskoga postojanja, svijesti o posljedicama naših postupaka, strahu i težini življenja.

Ova sublimna pripovijetka postala je predmet suradnje mladih umjetnika (Kazalište Virovitica, Teatar Fort Forno, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku) koji su je u obliku dramsko-lutkarske poeme, pod redateljskom palicom Vjere Vidov i budnim okom producenata Jasminke Mesarić te Mirana Hajoša, prilagodili izvođenju na pozornici.

Složena alegorija (u središte postavljajući onaj „čudan aparat“ s početka ovoga teksta) promatrana je na nekoliko načina: kao ambivalencija svjesnoga (surovo društvo) i nesvjesnoga (unutarnja previranja u pojedincu koja hrle ka znanju, a završavaju u rukama straha, krivnje i duševne oštećenosti), proturječnost ljudskoga postojanja i shvaćanja sloboda koje su nam dane. Isprekidanost i nedovršenost originalnoga književnoga predloška, nadrealan diskurz prepun distopijskoga ugođaja i halucinatornih događaja na rubu pameti te nemogućnost žanrovske klasifikacije (groteska, eskpresionističko djelo, egzistencijalistička proza, filozofija, religija, magijski realizam ili nešto sasvim deseto?) uspješno je pretočen na kazališne daske.

Za to su ponajprije zaslužni dramaturzi Nina Peručić i Filip Jurjević koji su, osim autentično teškoga i povremeno zamornoga Kafkina teksta, dodali i sitan, ali primjetan dašak „lakonoga“ suvremenoga ćaskanja (pritom je osobito zanimljiv razgovor o ljevacima i dešnjacima i osobinama onih koji su nečija „ruka“).

Glumački kvartet koji je obogatio ovu predstavu sastoji se od četiri mušketira, trojice Virovitičana i jednoga Puljanina, koji su svoje akademske domove pronašli u slavonskoj ravnici Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. U cipele protagonista Putnika tako je uskočio svestrani umjetnik Davor Tarbuk koji je svojom pojavom sjajno dočarao nesigurnoga, fragilnoga i pedantnoga putopisca čija se uloga nasilno pokušava profilirati u ulogu sudca. Njegov najglasniji sugovornik biva Oficir (čuvar običaja koje je zasijao nemilosrdni Stari zapovjednik čije uskrsnuće fanatični zatočenici očekuju) kojega je utjelovio Nenad Pavlović, prodornim glasom i autoritativnom pojavom zavladavši scenom već u prvoj rečenici.

Likove Vojnika i Zatočenika odigrali su Silvijo Švast i Mihael Elijaš. Usprkos činjenici kako su njihove uloge bile većinom neverbalne i nešto marginaliziranije u odnosu na Tarbukovu i Pavlovićevu, obojica glumaca uspješno su opravdala svoj dio kazališnih svjetala, ali i dugoga završnoga pljeska. Svaki glumac u određenom trenutku preuzima ulogu lutkara, prebacujući vlastitu emociju na upravljanje minijaturnim verzijama svojih likova, čime se postiže začudnost i dinamika scenskoga pokreta.

Samoću, otuđenost, identitet koji se pretvara tek u puki broj, opću imenicu koja predstavlja zanimanje, ali ne i čovjeka prikazao je scenograf i oblikovatelj lutaka Krešimir Tomac koji je osmislio i zastrašujući trodijelni stroj u kojemu su se sabrali postelja, crtalo i drljača – simboli (nagađam) sna, životnih planova i kraja. Valja napomenuti da je scenografija u izravnom dijalogu s drugim kazališnim djelatnostima: kostimografijom (za koju je zadužena virovitička umjetnica Sanda Štrković), glazbom (Ervin Lustig) te vizualima (Leo Vukelić). Raskoš vizualnih elemenata sadržana je u koketiranju s lutkarstvom, poigravanju svjetlima, iskorištavanju rekvizita, ali i samoga tijela kao uvjerljiva aparata koji uvelike doprinosi izvedbi ovoga (naizgled fizički statičnoga, a jezično rasplamsanoga) kazališnoga komada.

Činjenica jest da su ovom predstavom kazalištarci ponovno zakoračili u relativno neistražen prostor suigre različitih umjetnosti, ali i u prostor morala, etike i psihe koja se zatječe u neargumentiranom nasilju, netoleranciji („Ti si stranac, budi miran.“), nejasnom žrtvovanju i krivnji – svemu onomu o čemu svakodnevno svjedočimo u bližoj i daljoj okolini.

Kako Kafka nije sklon kritičkom učenju i davanju završnih poruka, to nije učinila ni ova predstava. Završetak nije zaokružen i on je, uz Kafkin složeniji diskurz, jedan od „klimavijih“ dijelova ovoga komada. Ipak, svim optimistima, pacifistima i graditeljima pozitivnijega i boljega svijeta poruke su važne, didaktične su vodilje, vjera i nada u bolje sutra. U to ime, prihvatimo Oficirove posljednje riječi kao nešto važno, dajmo im snagu i vrijednost koje su im besmislenom smrću i besmislenijim zakonima kažnjeničke kolonije oduzete. Učimo iz njegovih nejasnih grešaka i živimo njegovu rečenicu kao moto: „Budi pravedan!“

Komentari




Još iz kategorije Kazalište Virovitica