U drevnoj Grčkoj u 6. stoljeću prije Krista živio je talentirani čovjek koji je nosio teret ropstva i blagoslovljen jaram mudrosti. Svjedočanstvo ovih dvaju životnih okolnosti pronašlo se i u njegovim poučnim pričama o životinjama koje su pokorno nosile ljudske osobine; neke su bile mudre, neke pak tašte, ohole, a neke dobrodušne ili naivne.
Taj čovjek koji je sklapao mudre priče o životinjama nazivao se Aísōpos, Aesopus, nama je poznatiji kao Ezop, a njegove čarobne priče nazvane su basnama. Nekoliko stoljeća nakon Ezopove smrti rodio se i djelovao Jean de la Fontaine, francuski književnik, basnopisac čiji se rad zasnivao na antičkim uzorima, osobito na ostavštini slavnoga prethodnika, uz dodatak rafiniranoga poetskoga izraza, drame i satire. Dvojica pripovjedača svojim su tekstovima osigurala dovoljno prostora za promišljanje o međuljudskim odnosima, a basne su i dan-danas omiljena književna vrsta čitateljskoj publici (i velikoj i maloj).
Čaroliju didaktičnosti basne i njezinu umjetničku snagu u ovim su (za kulturu, ali i za ljudskost izazovnim) vremenima prepoznali i naši kazališni umjetnici Draško Zidar i Igor Golub koji su režirali predstavu „Basne“. Tekst je s posebnom pažnjom adaptirao Draško Zidar, poštujući pritom originalan ezopovski i fontaineovski diskurz, ali i dječju sklonost rimi i jezičnoj ritmičnosti. On dokazuje kako rima ne mora biti predvidiva, dosadna i manje uvjerljiva od prozne rečenice te donosi jezično bogat, stilski snažan i jasan izraz.
Ova ljupka predstava u sebi objedinjuje pet poznatih basni (Cvrčak i mrav, Lisica i gavran, Lisica i roda, Kornjača i zec, Miš i lav), a namijenjena je mlađoj publici, mada bi je s velikim zadovoljstvom mogli pogledati i odrasli. Predstavom dominira snažan duh tradicionalnoga dječjega kazališta u kojemu se istovremeno kombiniraju pjesma, pokret, govor i izuzetna prostorna svijest povezana sa samom naracijom.
Scenske likove na kazališnim daskama upriličile su iskusne snage našega maloga teatra. Lik pripovjedača basni (u maniri britanske serije „The Storyteller“iz kasnih osamdesetih), okupan svjetlom klasične zelene stolne svjetiljke, zaogrnut mistikom masivne knjige, pera te impresivna glasa, vješto je na scenu iznio Igor Golub.
Uzvišen karakter njegova lika svojim su lepršavim pristupom razvedrile vrhunske glumice Snježana Lančić i Vlasta Golub. Lančić je tako zaigrala lijenoga cvrčka, prepredenu lisicu, upornu kornjaču i poštenoga, ali nestašnoga miša, dok je Vlasta Golub vješto uskočila u cipele vrijednoga mrava, dosjetljive i modno osviještene rode, hitroga zeca rugalice te dobrostivoga lava.
Osim uspješnoga tandemskoga rada, naše glumice ponovno su potvrdile koliko dobro vladaju scenom i koliko se sjajno snalaze u fizički zahtjevnijim dijelovima kazališnoga komada. Izmjene scena su dinamične pa je bila važna i učinkovita iskoristivost scenografije i rekvizita, stoga je važno naglasiti njihovu kvalitetu (za koju su zaslužni redatelji te Krešimir Tomac i Dario Pšihistal), a treba pohvaliti i jednostavnost, praktičnost i multifunkcionalnost kostima koje je izradila Vanda Grba.
Možemo potvrditi kako je cilj Basni ostvaren: glumačka ekipa pripremila je pravu dječju predstavu u punom smislu tih riječi, unijela u nju čistoću nekadašnjih predstava, naglasila razliku između dobroga i lošega ponašanja te potvrdila važnost mudrosti i kritičkoga promišljanja riječima: „Slušajte, djeco, mudrosti basne i mnoge stvari bit će vam jasne. Slušajte basne mudru notu: mudrosti nam svima treba u životu.“
Na kraju treba spomenuti koliko je mudrosti tijekom premijere bilo prisutno i u redovima publike. Osobito raduje što su se u Kazalištu Virovitica strogo poštivale epidemiološke preporuke HZJZ-a, ali se sačuvao i kazališni optimizam predpandemijskog života pa tako nije izostao ni dug završni pljesak. Šećer na kraju bili su glasni uzvici „bravo, bravo“ kojima su mladi ljubitelji kazališta ocijenili predstavu čistom peticom.
