Priče iz šnajderaja

Gospođa Katica dobila je pismo i poziv od sestre iz Amerike. Da joj dođe u posjet. Nisu se vidjele 30-ak godina. Sestra će snositi sve troškove, ne mora Katica ni o čemu brinuti. Danima je Katica dolazila, preznojavala se od muke, pa kako će do Amerike, kad je jedino njezino putovanje, busom, bilo putovanje drugoj sestri u Tovarnik.

U mojoj predškolskoj dobi, tata je odlučio da me poduči kako razlikovati što je selo, grad, država, pa pomalo i o rijekama, morima i jezerima. Moja susjeda, i buduća školska kolegica, Lidija, zatekla se na jednom satu kućne poduka. Nije namjeravala, niti pokazivala interes, al dok je čekala da joj mama dovrši haljinicu, koju će odjenuti za rođendan, htjela - ne htjela, nije imala izbor nego se uključiti u "nastavu".

Željko je povremeno navraćao po mene na putu do škole,ili me, poslije škole dopratio, pa nastavio, nekoliko kuća dalje. Bilo me je tada pomalo sram, jer kako ću do škole s dečkom iz ulice, dok druge djevojčice idu s drugim djevojčicama.

Bio je mjesec svibanj, ocjene u školi već pred zaključivanjem, kad se Mirkova mama pojavila u našem dvorištu, tiša nego inače, Donijela je hlače, i gotovo uplakana započela priču da će, izgleda, Mirko biti ponavljač.

Škodilak, kako je tata tepao embejki, bio nam je poput novog člana obitelji. Ponekad je boravak u garaži, neprestano i bespotrebno šarafanje bio bijeg od mame, sestre i mene. Nepogrešivo su se izgovarale prednosti naspram ostalih automobila.Mama je govorila neka ga, nek'se malo frajeriše, i da ne umišlja da će tako svaki dan.

Gradu smo često, zbog neznanja naziva nekih ulica, pribjegavali opisnom pojašnjavanju. Nerijetko se čulo da netko stanuje prekoputa Kombinata, ili desno iduć' Sajmištu, ili u ulici koja vodi do Groblja, nekoliko kuća prije ulaza u Bolnicu, ili 300 metara sjeverno od Crkve. Ukratko, snalaženje je bilo pomoću opisa neke poznate zgrade ili dijela Grada.

U ulicu mog djetinjstva fiksna je telefonska mreža uvedena sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Do tada je imati fiksni telefon - bila privilegija mojih sugrađana iz centra Grada, ili onih, nešto imućnijih, a mi, nit s periferije, nit iz Centra, obavljali smo telefonske razgovore na sasvim neobičan način. Telefonski poziv iz inozemstva imao je pomalo neobičan kružni tok.

Mama je kupila cvijeće i bombonjeru, kako je govorila, kao znak pažnje, a bebici će tata staviti novce ispod jastuka. Ali, to je bio moj tata, čovjek rođen zakomplicirati i nešto tako uobičajeno, kao što je vidjeti novorođenče.

Tamo možeš i brodom, i avionom. E,da, kad tamo dođeš, i ako vide i čuju da ti znaš reći ono što ti kažu, a kažu ti ajd poljubi se, sad hodaj, plači, kuhaj, pravi se bolestan ili da si kao mrtav, još ti plate!

Tata je radio noćnu, a nama je srce kucalo i tamo gdje treba, i tamo gdje ne treba. U ušima, očima, vratnim žilama, ruke drhte, pa sve i da smo se usudile pogledati kroz rolete, nije bilo šanse da se pomaknemo, koljena klecaju, noge ne slušaju, otkazuju.

Svašta su mi govorili za maloga, al da je sladak, to još nisam čuo!

Rekla mi je apotekarica, neka mlađa vragolanka, nek' mi, ubuduće, žena servira picu bez ičega, a ja nek dodajem, po želji.

Mama i gospođa Vikica upoznale su se na groblju. Iste su godine imale smrtni slučaj u obitelji. Nama je umrla baka, mamina mama, a gospođi Vikici, suprug. Sahranjeni su istog dana, a njih dvije istovremeno su obilazile grobove, zalijevale posađeno cvijeće, i prepričavale dotadašnje živote.

Vesna, Jasna, Gordana, Dubravka, Biljana, Svjetlana, Snježana, Maja i još niz ženskih imena, 70-ih i 80-ih su godina pomalo silazila s liste popularnosti, a počele su stizati Mia, Lana, Laura, Dora, Sara, Karla. Barem je tako bilo kod nas, i u obiteljima naših prijatelja i kumova.

Tata je danima obilazio trgovinu Borovo, u centru Grada. Svidjele mu se divne, smeđe, kožne cipele, al' iste su bile dosta skupe. Imao je cipela da ni sam nije znao koliko, al' ovakve, ne.

Na Gradskoj pijaci, osamdesetih godina, moglo se kupiti svašta, pa i ono što se, puno godina kasnije, prodavalo, i još uvijek prodaje, u trgovinama poznatijim kao second hand, ili na buvljaku.

Sestra i ja bile smo, ponekad, ljubomorne zbog njezina savršenstva, gotovo u svemu. Odlikašica, sportašica, druželjubiva, i još k tomu, izuzetno lijepa i zgodna. Sve što je odjenula, bez greške je pratilo građu tijela. Činilo mi se da bi i vreća za krumpir na njoj izgledala poput najnovije modne kreacije.

Imala je nastup u obližnjem gradu, došla je posjetiti sestru, i dok joj je pokazivala haljinu, nabavljenu u nekoj od svjetskih metropola, strgala je patent, rajsfešlus, ili ciferšlus. Kako god ga nazvali, bez pomoći šnajderice, haljina je bila potpuno bezvrijedna.

Slavonija je bila privlačna brojnim doseljenicima. Dolazili su gotovo iz svih krajeva bivše države, organizirano, vlakovima bez voznog reda, ili pojedinačno, a tvornice i plodna zemlja, pružali su siguran posao, uspješnu žetvu, i sasvim solidan život svima koji su htjeli i mogli raditi.

Pomalo krive noge, skrivala je vrlo vješto hodajući u cipelama s visokom potpeticom. Tada, htjela ne htjela, morala je sitno koračati, pri čemu je bokove njihala zanosno i ženstveno. Maje, pripijene uz savršeno građeno tijelo, i uske suknje, par centimetara iznad koljena, bile su njezin zaštitni znak.