Priče iz šnajderaja

Nakon novogodišnjeg slavlja, i siječnja, koji je trajao i trajao, slijedio je oporavak u veljači i pripreme za proslavu 8. marta, poznatog i kao Dan žena. Manje je bilo bitno, zapravo, uopće nisu bila bitna osmomartovska događanja davne 1857.godine, tekstilne radnice i tamo neki New York.

Tata je bio pedantan čovjek. Nije mu bilo teško da sam opere poneki komad odjeće, najčešće košulje ili čarape nakon dolaska s posla, jer, kako je govorio, miris iz tvornice uvukao mu se i u kožu i odjeću. Često je koristio, nakon brijanja, tada poznatu toaletnu vodu Brut i govorio da postaje brutalan. Zbog Bruta, ili neugodnog suputnika u autobusu, jedan odlazak na svinjokolju u okolicu Osijeka, raspalio ga je da nam je danima prepričavao.

Računovodstvenog referent Milana, izbori, bilo koje vrste, odavno nisu zanimali. Uredno je odrađivao poslove u srednje uspješnom poduzeću, srijedom uplaćivao loto, nedjeljom gledao utakmice.

Bila je mršava i visoka. Koliko je imala godina, teško je bilo odgovoriti. Mogla je imati 30 ili 55, svejedno. Bila je odjevena u crninu, a na tijelu bez oblina, nije bilo naznaka je l' imala odjevenu haljinu, suknju, bluzu, komplet. Ništa!

Na riječ Dudek, Đurica se umirio, istog trena prestao plakati, suza ionako nije ni bilo, i gotovo dotrčao do dispanzera, U tišini čekaonice, koja je mirisala po injekcijama, parket - pasti, medicinskom alkoholu i strahu, Đurica je skakutao po škripavom parketu, sve naizust izgovarajuć' neku dječju brojalicu, i jedva čekao da ga pozovu u ordinaciju.

Mara je bila mamina školska kolegica iz nižih razreda osnovne, kad je i prekinula školovanje, a ni u završena dva - tri razreda nije briljirala znanjem. Dolazila je k nama povremeno, tek toliko da prepriča gradske novosti, a njih je uvijek bilo. Tko se ženi, udaje, razvodi, tko je u drugom stanju, ili gotovo statističke podatke o novim sugrađanima i onima koji su odselili, prepričavala nam je bez imalo sumnje u točnost navedenog

Bila je jedinica u roditelja. Zgodna crnka, kratko ošišana, divnih zelenih očiju. Odjeću je kupovala u Trstu, nama tada tako dalekom. Ponekad joj je moja mama nešto sašila, uglavnom tada jako moderne kratke suknje. Uzalud je bilo odgovarati ju od tako kratkih modela, pa nije to za školu, Duška je bila uporna. Mini suknje i ništa drugo.

Mađarski donekle razumijem. Ne puno, al ponešto, da. Uglavnom psovke. Tog sam dana, iako nisam riječ izgovorila, utvrdila gradivo.

Supružnici B., tada u sedmom desetljeću života, bili su, ako se to može tako nazvati, pretplatnici svih usluga što ih je pružala hitna medicinska služba.

Mama je bila majstor u spravljanju ručka od minimuma namirnica. Znala je, do posljednjeg grama, tko će od nas četvero koliko pojesti. Govorila je da je hrana Božji dar, i da se darovi ne bacaju, jer nas može kad - tad stići kazna. Sestra i ja nismo ništa skužile kako to da su pilići Božji dar, i kad nam je Bog donio pile, kako ga nismo vidjele, a danima smo ulazile u kokošinjac, uvlačile se, provlačile ispod letvica i iščekivale izlijeganje pilića.

Mali i Pele bili su sitni džeparoši. Odrastali su u siromaštvu, u nastambi sklepanoj od blata, tamo gdje je završavala ulica i kućni brojevi. Dvije sestre, bolesna majka i otac alkoholičar. Odjeću, koju bismo sestra i ja prerasle, mama je redovno odonosila k njima, ponekad smo im dali i nešto novaca, ili povrća i voća iz bašte.

Gospođa Katica dobila je pismo i poziv od sestre iz Amerike. Da joj dođe u posjet. Nisu se vidjele 30-ak godina. Sestra će snositi sve troškove, ne mora Katica ni o čemu brinuti. Danima je Katica dolazila, preznojavala se od muke, pa kako će do Amerike, kad je jedino njezino putovanje, busom, bilo putovanje drugoj sestri u Tovarnik.

U mojoj predškolskoj dobi, tata je odlučio da me poduči kako razlikovati što je selo, grad, država, pa pomalo i o rijekama, morima i jezerima. Moja susjeda, i buduća školska kolegica, Lidija, zatekla se na jednom satu kućne poduka. Nije namjeravala, niti pokazivala interes, al dok je čekala da joj mama dovrši haljinicu, koju će odjenuti za rođendan, htjela - ne htjela, nije imala izbor nego se uključiti u "nastavu".

Željko je povremeno navraćao po mene na putu do škole,ili me, poslije škole dopratio, pa nastavio, nekoliko kuća dalje. Bilo me je tada pomalo sram, jer kako ću do škole s dečkom iz ulice, dok druge djevojčice idu s drugim djevojčicama.

Bio je mjesec svibanj, ocjene u školi već pred zaključivanjem, kad se Mirkova mama pojavila u našem dvorištu, tiša nego inače, Donijela je hlače, i gotovo uplakana započela priču da će, izgleda, Mirko biti ponavljač.

Škodilak, kako je tata tepao embejki, bio nam je poput novog člana obitelji. Ponekad je boravak u garaži, neprestano i bespotrebno šarafanje bio bijeg od mame, sestre i mene. Nepogrešivo su se izgovarale prednosti naspram ostalih automobila.Mama je govorila neka ga, nek'se malo frajeriše, i da ne umišlja da će tako svaki dan.

Gradu smo često, zbog neznanja naziva nekih ulica, pribjegavali opisnom pojašnjavanju. Nerijetko se čulo da netko stanuje prekoputa Kombinata, ili desno iduć' Sajmištu, ili u ulici koja vodi do Groblja, nekoliko kuća prije ulaza u Bolnicu, ili 300 metara sjeverno od Crkve. Ukratko, snalaženje je bilo pomoću opisa neke poznate zgrade ili dijela Grada.

U ulicu mog djetinjstva fiksna je telefonska mreža uvedena sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Do tada je imati fiksni telefon - bila privilegija mojih sugrađana iz centra Grada, ili onih, nešto imućnijih, a mi, nit s periferije, nit iz Centra, obavljali smo telefonske razgovore na sasvim neobičan način. Telefonski poziv iz inozemstva imao je pomalo neobičan kružni tok.

Mama je kupila cvijeće i bombonjeru, kako je govorila, kao znak pažnje, a bebici će tata staviti novce ispod jastuka. Ali, to je bio moj tata, čovjek rođen zakomplicirati i nešto tako uobičajeno, kao što je vidjeti novorođenče.

Tamo možeš i brodom, i avionom. E,da, kad tamo dođeš, i ako vide i čuju da ti znaš reći ono što ti kažu, a kažu ti ajd poljubi se, sad hodaj, plači, kuhaj, pravi se bolestan ili da si kao mrtav, još ti plate!