SLATINA - Dobra karikatura ne ostavlja ravnodušnim, no da bi to bila mora na nešto asocirati, poznate stvari učiniti drugačijim, zanimljivim, smiješnim, nečemu se i - narugati. Wikipedija za karikaturu kaže: karikatura je crtež ili tekstualni prikaz osobe, predmeta, teme ili događaja na pretjeran način kojim se postiže to da ta osoba, tema ili događaj postaje smiješna.
Upravo karikaturama, javnost kaže nadasve zanimljivim i duhovitim, slatinskoj se javnosti kroz Slatinski petak predstavio karikaturist Zoran Tkalec. Otkako je sa svojom suprugom Vesnom doselio iz Bjelovara negdje u ljeto 2008. godine i otvorio fotografsku radnju „Vesna", redovito u svakom broju ukazuje na različite pojave, događaje i osobe u Hrvatskoj te svijetu oko nas. Zoran je karikature objavljivao i u bjelovarskom „Čvoru" kao i na nekim web portalima pa mu suradnja s novinama i nije nešto novo, a Slatinčani su ga, reći će, prihvatili korektno i srdačno. U životu je nacrtao oko dvije tisuće karikatura.
- Grafikom sam se i crtanjem bavio od mladosti. Negdje od 1987. godine, pa i ranije, sam se bavio stripom i karikaturom. Crtao sam Tomy-a i Jerry-a za Vjesnik, objavljivao neke ilustracije u Čvoru, međutim zbog krize u izdavaštvu bilo je sve manje prostora gdje bi ljudi mogli objavljivati svoje radove. Naročito mladi autori. Onda je došao rati i nisam crtao ništa. Do 2003. godine. Tada sam pokrenuo „Kist" - svoju Internet stranicu koja se bavila karikaturom i stripom. Skraćenica je to od Karikatura i strip. Ta je stranica egzistirala pet ili šest godina i u tom je razdoblju, na Vidi-jevom natječaju, bila dva puta uvrštena među sto najboljih web stranica u Hrvatskoj. Tako sam se povezao s Hrvatskim društvom karikaturista, ili bolje rečeno s njihovim tadašnjim tajnikom Nik Titanikom. Pitao me bih li htio biti član Društva. U to vrijeme je u sklopu Vjesnika počeo izlaziti nekakav humoristični prilog u kojem sam objavljivao svoje radove.
Kako je nastala Vaša prva karikatura?
Ja sam, zapravo, želio biti strip crtač. To mi je bio životni san. Nekad je izlazio „Studio" i na njegovoj zadnjoj stranici izlazila je portret karikatura - rubrika „Galerija poznatih". Otac mi je bio pretplaćen na taj časopis i kad bi god stigao novi broj, uzeo bih zadnju stranicu promatrao ju i na prazan papir nacrtao isti portret. Bio sam tada star desetak godina i netko od mojih je uočio moje afinitete. To mi je bio dodatni poticaj. Nakon toga sam, sasvim slučajno, nabasao na neke novine (Yu strip). Tada sam shvatio da te crteže stvaraju ljudi a ne strojevi, da se to sve crta na papiru, da se koristi olovka, tuš... Potom sam tražio literaturu koja o tome više govori, upoznao neke ljude i počeo crtati po svom. Bilo je puno vježbe. Dok su drugi tulumarili ja sam kod kuće šarao. Isplatilo se. Negdje 1987. je Muzička omladina Hrvatske raspisala natječaj za prvu školu stripa na koju, sam, nakon što smo prošli audiciju, bio i stipendiran. Škola je održana u Grožnjanu. Bilo je to divno iskustvo te sam upoznao brojne poznate autore.
Što ste nakon te škole morali promijeniti u svom načinu rada?
Sve sam morao učiti ispočetka. Crtaš nekih pet, šest godina i svi ti govore kako si super a onda ti pravi majstori karikature kažu: „to sve buš moral ispočetka". Trebalo je primijeniti pravila crtanja kod anatomije, proporcija i svega što ide uz to. Treba reći da ima karikaturista kojima crtež i nije jača strana, ali zato imaju dobru onu drugu stranu - komentar. Moja je sreća da sam se prije bavio stripom pa sam mogao koristiti i jedno i drugo, crtež i komentar.
Koji je bio Vaš prvi strip?
Prvi moj objavljeni strip bio je Tom i Jerry. Došao sam sa svojim kumom u Vjesnik kod urednika Tahira Mujičića i ponudio svoj strip. Međutim, to nije prošlo. Tako sam crtao ono što su mi rekli. U početku je to bilo nekih sedam stranica tjedno te smo, uz to, progurali i jedan svoj strip od dvije stranice - Maxi super strip. Moj je kum, nakon toga, otišao u Ljubljanu, uspostavio kontakt s Nijemcima i danas radi licencne stripove za inozemstvo. Ja sam krenuo nekim drugim putem - u Hrvatskoj je počeo rat i moja je crtačka karijera stala.
Je li, s obzirom na drugačija pravila crteža, bilo teško prijeći sa stripa na karikaturu?
Meni je bilo lako jer je to, po meni, manje zahtjevno. Za karikaturu radiš jedan crtež, za strip puno njih. Za strip od deset ili četrdeset stranica moraš uložiti ogroman napor i sve to zahtijeva veliku pripremu. Od scenarija, razrade likova, ako se radi o povijesnom liku moraš naći i kostime, arhitekturu. Moraš uložiti ozbiljno vrijeme u proučavanju pozadine ako želiš imati pravi rezultat. Ali, slično je i danas: ne možeš prikazivati boeing 737 a nacrtati cesnu, naši ljudi nisu glupi. Za karikaturu, s druge strane, ipak trebaš jednu ideju, crtež, ali moraš biti i dosjetljiv, kreativan. Htio sam samo reći da sve što sam naučio u stripu u karikaturi mi samo koristi.
Kako u eri računala nastaje karikatura, ima li kakvih značajnih promjena u odnosu na nekada?
Ima i onih koji većinu svoga posla rade na računalu u za to predviđenim računalnim programima. Ja još uvijek radim olovkom, na papiru. Obradim je finim flomasterom, istuširam. Katkad je bojim računalom a katkad kistom. Većina je ipak u akvarelu. Sve to što napravim skeniram te objavim na web-u ili pošaljem novinama. Za jednu karikaturu utrošim prosječno tri do četiri sata, a nekad kad nisam zadovoljan, ponavljam i do nekoliko puta dok ne uspijem.
Karikature ste objavljivali i na nekim portalima?
Ponudio sam se i Indexu, Vjesniku, Večernjaku i VIP-u. Jedino je VIP bio zainteresiran te sam s njima surađivao tri, četiri godine. Svaki drugi dan sam objavljivao po jednu karikaturu.
O čemu ste najčešće progovarali?
O temama iz svakodnevnoga života, politici... Imam dosta karikatura o seksu, ali ne onih vulgarnih, nešto na tragu Štambuka. Baš se na tu, seksi karikaturu autori rijetko odlučuju. Ali, evo, i bračni je krevet sastavni dio našeg života.
Gdje crpite ideje za crteže?
Da bi ih čovjek imao mora intenzivno pratiti što se oko njega događa. Potrebno je puno čitati, pratiti dnevna zbivanja, aktualnosti iz područja koje obrađuješ. U masi tih događaja i različitih gafova uvijek se nađe nešto što možeš istaknuti. Karikatura, naglasimo i to, ne mora uvijek biti smiješna ali mora znati skrenuti pažnju na neke zanimljivosti događaja, osobe ili pojave. Istina je da čovjek katkad iscrpi ideje za nove crteže, ali vremenom razvije neke svoje metode kako doći do novih. Ponekad sjedneš za prazan papir i jednostavno počneš crtati. Ideja se i sama pojavi.
Je li bilo negativnih komentara objavljenih crteža?
Nikad. Zapravo, u tome i leži cijeli problem: karikaturist rijetko kad ima povratnu informaciju čitatelja. Koliko ja znam, nije bilo negativnih komentara na ono što sam objavio. Možda i zbog toga što moje karikature nisu nikad bile „ispod pojasa". Ne bavim se karikaturom koja vrijeđa imenom i prezimenom. Ako ima temelja za kritiku, tada je objavim, ako ne, ne. Primjerice, imam karikaturu koja prikazuje Mesića među brojnim loncima kao da je svakom loncu poklopac - što je i činjenica. On komentira i ono što ga se tiče i ono što ga se ne tiče. To je moje viđenje, tako ga doživljavam.
Ne mislite li katkad da bi ga to moglo povrijediti?
S obzirom da je šaljivđija, ne mislim. Znam da poštuje slobodu mišljenja i govora. Neki tvrde da je karikatura, zapravo, novinarstvo.
Zoran Tkalec je imao jednu samostalnu izložbu u Osijeku a u sklopu Hrvatskoga društva karikaturista čiji je član izlaže na zajedničkim izložbama tijekom godine. Slatinski petak trenutno je jedini list u kojem objavljuje karikature.
