Banner
Obuljen Koržinek: Dužnost svakoga od nas promovirati tolerantan način komunikacije
Capak: Nije nam potreban novi lockdown, postoji niz drugih mogućnosti
Trut: Hrvatska zasad ima dovoljno bolničkih kapaciteta i zaštitne opreme
SDP: Vlada ničime nije olakšala položaj građana pod ovrhom
Sindikat traži ukidanje zabrane zapošljavanja u zdravstvu i socijalnoj skrbi
Udruge traže stimulaciju za sestre koje skrbe o Covid-19 pacijentima
Izbori u HDZ-u nastavljaju se u studenome

  biLJana

Kamen spoticanja

  Biljana Kovačević           07.10.2020.         375 pogleda
Kamen spoticanja

Koliko nam naša iskrivljena percepcija sebe iskrivljuje i našu percepciju ljudi oko nas? Znamo da limun ne može dati sok od naranče. Ono što nosimo u sebi, sva naša stečena i preuzeta uvjerenja, iskustva dobra i loša, naše ugušene i nikada ne prežvakane emocije, naše boli i neuspjesi, naše teško nošenje sa životom projicira ono što ćemo vidjeti u svijetu i u drugim ljudima. No pošto se to sve nalazi u našem podsvjesnom dijelu svijesti mi, i sama riječ kaže, nismo svjesni efekata koji proizlaze iznutra prema van.

Najtragičnije posljedice toga najviše dolaze do izražaja upravo u sferi partnerskih odnosa. Ljudi su skloni vjerovati samo u ono što vide. Nakon rastave dvoje supružnika ili partnera oni naivno povjeruju kako su raskrstili sa tom osobom za sva vremena. Samo zato što nisu fizički blizu. Njihov emocionalni i psihološki i duhovni odnos traje i dalje. Zašto? Zato što naprosto nisu u sebi prekinuli sve veze.

Ostali su emocionalni obrasci ponašanja koje smo ponijeli sa sobom u nove odnose. Pa projiciramo. U novom partneru prepoznajemo ono što smo podsvjesno sakrili od sebe i od svijeta. Pa se ljutimo na njih. Govorimo im ružne riječi. Opet njih stavljamo na prvo mjesto krivca zašto naš odnos ne funkcionira. A što se zapravo događa? Vi se u svojim mislima i emocijama i dalje svađate sa bivšim partnerom. Da biste spriječili nove povrede u novom odnosu, vi unaprijed skačete na svaki potez novog partnera jer u njemu prepoznajete potencijalnu mogućnost povrede. Branite sebe. Niste sebe očistili od starih obrazaca.

Vi ne vidite novu osobu sa kojom ste sada u vezi. Vi ste naprosto slijepi za sve što vam ona ima za pružiti jer gledate kroz prizmu starog odnosa. Bivšem partneru ili partnerici niste oprostili. Niti namjeravate. Čak štaviše, žudite za osvetom. Pa preko tog nekog novog partnera vi kao da odašiljete poruku starome. Eto ti na. Nećeš ti mene više.

Novi partner ionako nema veze s tim ni sa vašim starim povredama, osim što je došao da u vašem odnosu i sam iscijeli neke svoje rane. Tako se vi prepoznajete, mislite da gradite nešto novo, a zapravo se niste pomakli. U vašem krevetu i za vašim stolom ležat će ili sjediti stari partner sve dok mu ne oprostite, sve dok sebi ne oprostite i zahvalite se na svim iskustvima koje ste prošli s njim. Tek kada se tako očistite vi ćete doista biti spremni graditi nešto novo i nećete više u vaš život privlačiti isti tip ljudi. Često kažemo kako nas sudbina ne voli, uvijek nam pod noge baca slične muškarce ili žene, nesvjesni da taj odabir upravo vršimo samo mi iz našeg nesvjesnog.

BEZ ZADRŠKE

Kada smo nesretni, mi zapažamo nesretne ljude oko sebe. Suosjećamo s njima. Privučeni smo njima. Jer slično privlači slično. Reći ćete, moj muž ili žena, partner smo toliko različiti. Ali vi ne vidite po čemu ste isti. Iznutra, po količini svoje boli. Jednako tako i oni koji nemaju iskustvo sreće i radosti u sebi, ne mogu razumjeti sretnu i veselu osobu.

Taj način ophođenja i gledanja na svijet oko sebe iz unutarnje perspektive naprosto nas toliko blokira da se zatvorimo za sva nova iskustva. Vi ćete možda promijeniti mnogo partnera ili partnerica i činit će vam se kako stječete mnoga iskustva, različita, koja vas ispunjavaju. Makar malo zamaskiraju vašu potrebu za istinskim odnosom koji ne želite priznati ni sami sebi. Iskrenim, otvorenim, bez zadrške, tajni, manipuliranja. No jedino što radite u takvim odnosima jest da preuzimate karmičke odnose tih osoba i tako još više mrsite svoje ionako zamršeno emocionalno i psihičko stanje. Možda su osobe sa kojima ste bili lijepe, ružne, mršave, bucmaste, niske, visoke, ali vaše unutarnje ja znate da su te osobe sve iste. Iste kao i ono što nosite u sebi a ne želite iznijeti na svjetlo dana da se toga riješite. Suočavanja su uvijek teška. Posebno ona sa samim sobom. No dok ne saznate tko ste vi zaista u istini i čistoći vašega bića, vi nećete moći stvoriti niti ostvariti odnos koji bi vas trebao uzdizati i kakav bi trebao biti da ispunite svrhu vašega bića ovdje na zemlji.

Bojeći se boli koju ćemo neminovno osjetiti prolazeći kroz stara iskustva, mi zatvaramo krug u kojem ćemo se kretati i čudimo se zašto nam ne dolaze nove stvari i odnosi u život.

Jeste li se zapitali: Zašto oko mene nema ljudi koji nose istinsku radost života u sebi?

Pogađate li odgovor? Zato što ja nisam osoba koja nosi istinsku radost života u sebi. Točka. Nema dalje.

Kada biste samo malo odškrinuli vrata dvorca iz bajke shvatili biste da je on oduvijek ovdje, samo ste vi bili s krive strane ključanice.

Opravdavate svoje povlačenje iz razloga što su ljudi zli i nepravedni prema vama i što vam je život loš. Istina je da postoje zli ljudi. Istina je da nas život tuče. Pogotovo ljubavni odnosi i veze. Klofaraju nas kao stari iznošeni tepih. Zašto?

DIVLJA RIJEKA

Upravo zato da iz nas izađe sva prašina, blato, mrlje od kave i piva, stockova ispijenih na eks. Mi nismo sačinjeni da zadržavamo. Naša misija je da pustimo da teče.Tko je ikada vidio bistru, čistu, hladnu i divlju vodu rijeke omeđene branom? Ona se pretvara u stajačicu. Počinje se kvariti i smrdjeti. Postaje dom razno raznim bakterijama i algama koje mijenjaju njenu boju, miris i okus. Njenu prirodu. Priroda čovjeka je rijeka. Ona ne smije biti zatočena. Ni na koji način.

Ono što tako dosljedno i uporno radimo u životu jest upravo izgradnja brane. Mnogih. Od kojih jednoga dana više niti ne znamo što je rijeka. Izgubila se. Isparila. Istočila. Prestala biti izvorom nadahnuća.

Kad ste se rodili nitko vam nije rekao da život neće biti ravna linija. Niti staza bez prepreka. Da će biti i pustinja i pomahnitali ocean. I kiša koja umiruje i kiša koja poplavljuje. Suhi i gladni dani i oni puni obilja. Ako svima njima, ali baš SVIMA, dopustimo da teku kroz nas bez zadržavanja, imat ćemo predivan i smislen ispunjen život. Zadržavanje je STRAH. Strah od neimaštine, gladi. Vjerovanje da nećemo uvijek dobiti ono što nam treba. Poznavala sam jednu gospođu koja je kao dijete, nakon II sv. Rata gladovala u svojoj obitelji. Udala se za čovjeka koji je dobro zarađivao i cijeli ostatak života su materijalno dobro živjeli. Nakon njene smrti kada se kuća čistila, nalazilo se mnogo paketića punih sakupljenih stvari bez značaja, poput poklopaca od jogurta, poklopaca od pašteta.. dvije najbizarnije stvari u njenoj kolekciji. Njen UM nikada nije sišao sa pozicije neimaštine niti izašao u mogućnosti obilja. Obilje je bilo svuda oko nje, Od hrane, odjeća, novaca.. Ali ona je u životu vidjela i gledala samo prazninu koju je pokušavala začepiti skupljanjem besmislenih stvari koji su joj davali dojam zbrinutosti i zaštite da nikada više neće doživjeti iskustvo gladi.

Nesvjesna da nam život uvijek, baš uvijek da ono što trebamo i kada trebamo ako smo otvoreni za njega. I ako vjerujemo.

Kada je zemlja suha dobije kišu. Ako je naplavljena dolaze dani suše.

Samo u takvom kontekstu imamo stvarni, realni doživljaj sebe. I drugih. Života općenito.

Zašto ne znamo pustiti da teče?

Povrijede nas. Zaboli. Nekad slabije, nekada jako. Bol nije ugodna. Ali je vrlo korisna. Ona je znak kojim nam život govori da nešto nije u redu. Sa nama. Ne s drugima. I nije slučajno ženskoga roda. Jer bol je naša. A mi nismo pomireni sami sa sobom. Ne nosimo mir. Samo čovjek koji u miru hoda ovom zemljom otvoren je za sva iskustva. Pa i ona loša. Jer ta loša i teška ga grade. Ako je čovjek slab, da ojača. Ako je neodlučan da nauči donositi odluke. Ako mrzi sebe, da se nauči voljeti. Ako gazi druge da osjeti kako je biti gažen.Niti jedno iskustvo koje stječemo kroz život za nas nije kazna već blagoslov. I nije Bog taj koji nas kažnjava jer smo mu se nešto zamjerili. Ne! Ti koji kažnjavaju smo mi sami. Kada odbijamo teći sa rijekom i ne zadržavati.

U početku je bol slaba. Sjetite se malog karijesa na koji ste samo odmahnuli glavom. Ali, još nije za zubara. Lijen sam. Neda mi se. Bojim se boli. ... I mislimo da će proći.

U tišini tame naše usne šupljine ta mala rupica na našim prekrasnim bijelim zdravim zubima polako se povećava. Zanemarili smo ju. Zaboravili. Ali ona postaje veća. Jednoga dana dovoljan je mali zagriz da vrisnete.Boliiiii!!! Joj nee! U trenutku shvatite da ste reagirali sa zakašnjenjem. Ovaj puta boli malo jače.

Nekima čak ni to nije dovoljno. Čekaju sve dok zub potpuno ne struli. Žive danima sa smradom u ustima. Boje se boli. Zubara. Njegovih alata koji su izmišljeni da mu pomognu.

Morate malo otrpjeti, pa što?

Nagrada će biti iznova čista i mirna usna šupljina. I blistavi osmjeh. Nećete se sramiti svoga osmjeha. Ustuknuti pred nenadanim iskustvom nečijeg poljupca. Vi ćete teći sa trenutkom. Sposobni da mu se posve prepustite. Uživat ćete maksimalno. Podarit ćete nekome sreću i usrećit ćete i vas. Uvijek ćete biti SPREMNI za nadolazeći trenutak. To isto vrijedi i za emocionalnu bol. Iz dana u dan vaša iskustva će vas oslobađati starih nakupina. Više uopće nećete znati što je strah od života. Od povrede. Od promjene. Jer ta promjena ste vi. Vi se mijenjate. Život se mijenja. Vaše ruke spremno zagrle svaki vaš posrtaj, neuspjeh ili nezgodu. Ta one su normalne na putovanju. Često se ozlijede i tabani. Pogotovo ako hodate bosi. Ali nakon nekog vremena oni postaju tvrđi i ne osjete svaki sitan kamenčić na koji naiđete.

DODIRNI ME NJEŽNO

Ja jako volim hodati bosa. Volim biti u dodiru sa zemljom, travom, rosom, kišom. Nisam baš oduševljena da nagazim sluzavog puža. Gade mi se..ta njihova sluzavost. Ali oni su dio moga puta. Vremenom naučim kako da budem svjesnija svojih koraka pa ih zaobiđem. Ne hodam sa glavom u oblacima / milionima bespotrebnih misli o povredama koje su mi drugi učinili/ i vječitim unutarnjim svađama sa ljudima koji već odavno nisu dio moje svakodnevice. Ne povrjeđuju me ti ljudi više svojim postupcima. Povrjeđujem se sama razmišljajući o njima i neprestano izvlačeći stare povrede.

Poznam ljude koji izađu u šetnju da se relaksiraju. Prolaze tako među drvećem, pokraj jezera, zadivljujućih prizora koje ne primjećuju. Izveli su svoje tijelo van ali su oni i dalje ostali zatvoreni u svojoj glavi. Potpuno nesvjesno hodali su „slijepi“ i „gluhi“ za sve oko njih. Nisu primijetili na kojoj strani je mahovina na drvetu kraj kojega su prošli. Zgazili su cvijet pokraj puta. Nisu zapazili neobičan kamenčić.

Volim kamenčiće. Ne znam otkuda dolazi moj interes za njih. Svugdje ih slažem. Oko cvijeća koje sadim, među knjige, uz kuću. Imam prijatelja koji je vozio međunarodni prijevoz. Sa svakog putovanja donio mi je jedan kamenčić. Možete li zamisliti tu sreću? U mojoj zbirci koja je živa, ima svoju praktičnu ulogu – leži crni kamenčić s Vezuva. Jedan iz Engleske, Irske, Poljske... ne znam više od kuda sve. Postali su nova obitelj sa drugim kamenčićima. Svaki od njih nosi svoju vlastitu energiju i iskustvo.

Možete li zamisliti kako navečer sjedite u tišini svoje terase i slušate šaputanje među njima. Svaki priča svoju priču.

„Zamisli, mene je jedan čovjek odnio tako daleko od moje domovine. Odvojio me od obitelji, prijatelja. Od moje svrhe koju sam tamo imao. Dao me nekoj ženi a ona me čak nije stavila niti na posvećeno mjesto. Neko posebno gdje bih se mogao šepuriti pa da znam da nije bilo uzaludno. Samo me spustila među drugo kamenje i zaboravila na mene.“

Što biste u tom trenutku rekli tom kamenu? Biste li ga tješili, biste li tog čovjeka i ženu nazivali pogrdnim imenima, zlotvorima, zločincima, uništavačima kamenja?

Biste li ga dodirnuli nježno, sa svom ljubavlju koju nosite u sebi i samo ga pogladili? Biste li mu rekli da je život njemu dao novi smisao time što ga je iščupao iz sredine kakvu je poznavao? Da priča drugom kamenju o svome putovanju. Što je vidio, osjetio, doživio. Tko ga je sve doticao svojim rukama. I kako oni (to drugo kamenje) ništa ne bi znalo o svemu tome. Da ga je čovjek zapravo spasio nanoseći mu bol. Da mu je žena dala priliku da se iznova osjeti živim. Da procvjeta. Da sve ono lijepo što nosi u sebi podijeli sa drugima. Da nađe svoj novi dom i mjesto pripadanja. Sa nekom novom svrhom. Da bude dio rijeke koja teče i ne zadržava!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.