KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Aktualnosti

Kako završiti rat na našem poluotoku

  Davor Suhan/Moja Rijeka           07.08.2015.
Kako završiti rat na našem poluotoku

„Često se, čak i unutar istog naroda, događa da domovina jednih negira domovinu drugih. Iz toga se rodilo bezumlje koje je Europu danas pretvorilo u pepeo. Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini. (...) Jednoga će dana netko morati skupiti hrabrost da monopol nad domovinom otme tim varalicama i vrati je slobodnim ljudima, onima koji granice zacrtavaju idejama, a ne bodljikavom žicom.“

Da je Diego Morani koji slučajem zbog poslovnih razloga morao učiti hrvatski ili srpski, naslov njegova romana iz kojega je izvučen navedeni citat zvao bi se „Nova hrvatska/srpska gramatika“ – a ne finska (kako glasi).

„Slučajno sam zbog poslovnih razloga morao učiti finski jezik. Odmah sam bio fasciniran njegovom neobičnošću i jedinstvenošću finske kulture. Ali ono što me najviše iznenadilo jest činjenica da je nacionalistički osjećaj u Finskoj još uvijek jako snažan i živ među Fincima. To je bilo idealno kulturno okruženje za roman o identitetu.“ (nacional.hr)

No, ako je spomenuti pisac ovih dana, možda kao slučajni turist, prošao balkanskom kulturno povijesnom rutom, lako je za očekivatida je skupio dovoljno sličnih fascinirajućih motiva za neki novi nastavak u kojemu glavna uloga pripada „nama“ ili „njima“.  Dovoljno je bilo samo 4. i 5. kolovoza  obići mjesta u regiji na kojima se „slavi“ ili „tuguje“, pa da se  čovjek iznenadi: Rijetko bi se danas moglo naći idealnije kulturno okruženje u cijeloj Europi kojemu bolje (u riječi i slici) pristaje uvodni tekst.

I tako će trajati, sve do onoga dana kada milijuni slobodnih ljudi, jedan po jedan, ne počnu istupati iz svojeg šutljivog stroja, rušeći domoljubne mitove VLASTITIH huškača u njihovu korijenu. Pri tome obavezno treba paziti na ispravnost političke gramatike, koja zahtjeva punu koncentraciju svijesti na probleme stvorene u prvom licu jednine i množine.

Kao poticaj takvoj vrsti odgovornog građanskog otpora izabrao sam dva jedinstvena, i za naše prilike rijetko viđena primjera. Jedan je priopćen anonimno (u komentaru članka na portalu B92), a drugi sa potpisom (u javnoj objavi na facebooku). No oba su jednako vrijedna spomena jer svaki iz svojega kuta (Srbin i Hrvat) doprinosi promjeni ružne slike kulturnog okruženja opterećenog bliskom poviješću. Molim samo da ih sukladno „našoj“ i „vašoj“ strani pokušamo doživjeti u prvom licu jednine i množine (čisto zbog vježbe, da jedni i drugi steknemo naviku staloženijeg promatranja).

 

Komentar na B92:

„Srbin sam koji cijeli život (33) živi u Zagrebu i suzdržavao sam se od komentiranja ovih tema, no neke stvari su izmakle kontroli i moram reći kako stoje, jer u zadnje vrijeme se u srpskim medijima stvara slika kao da se u Hrvatskoj nad Srbima provodi holokaust, no to srećom nema veze s realnošću.

U HR je danas isto bili vi Srbin ili Hrvat, ekonomska situacija je loša i to je glavni problem. Ako izuzmemo relativno izolirane probleme poput ćirilice u Vukovaru koja se koristi za politikantske svrhe i promociju HDZ-a među polu pismenom populacijom, odgovorno tvrdim da je potpuno isto Srbima u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Varaždinu itd. kao i Hrvatima.

Unatoč svim nedaćama 90ih, velika većina ljudi u HR kao i SRB je dobronamjerna i normalna. Volim Zagreb i Hrvatska je i moja zemlja i moram priznati da mi već prilično smeta ovakva atmosfera koja se u zadnje vrijeme stvara u Srbiji, kao da nas HR aktivno progoni i da su Hrvati generalno povampireni ustaše, to naprosto nije istina i nije mi jasno kome je u interesu širiti takvu sliku. Ipak nas u HR živi preko 200.000, zar mislite da bi bili tihi da se doista provodi neki progon?

Ono što postoji su stalni politički problemi prošlosti između HR i SRB koji nikako da se krenu konstruktivno rješavati, a bojim se da ni neće dok su na političkoj sceni i dalje jaki akteri 90ih. Među normalnim ljudima nema problema i to je ono što je najvažnije, ne dajte se uplitati u spinove političkih manipulatora bilo s HR bilo sa SRB strane!“ 
(Aleksandar ZG, 5. avgust 2015 15:43 )

 


Objava na Facebooku:

Zagorci u ratu - Dan domovinskog zaborava

Prosječan hrvatski branitelj nije krezubi obožavatelj Thompsona s privilegijama nego običan čovjek koji je imao dovoljno hrabrosti i ljubavi da za svoju zemlju založi i vlastiti život.

Kad je prije dvadeset godina na današnji dan počela akcija Oluja, a 05. kolovoza, uz brojna druga mjesta oslobođen i Knin, probudio se domoljubni naboj u čitavoj državi. Hrvati koji su već pomalo gubili simpatije prema vlastitoj vojsci ovaj put su ponovno vojsku doživljavali kao heroje. Bio je to znak da Hrvatska konačno završava pet godina dugu ratnu agoniju i da bi se uskoro mogli posvetiti razvoju, obnovi i polako priključiti razvijenoj Europi.

Taj dan, dakle, nije samo dan oslobođenja Knina nego simbolično označava kraj rata koji je Hrvatska vodila za svoju samostalnost.

Za očekivati je bilo da će i za vojsku koja je pobijedila u ratu narod uvijek imati simpatije i osjećati zahvalnost. No, da kod nas ne bi bilo onako kako bi trebalo biti pobrinuli su se oni koji su i druge stvari okrenuli naopako.

U ratu koji je završio akcijom Oluja, na žalost, bilo je i stvari koje, najblaže rečeno, ne služe na čast vojsci jedne civilizirane države. U tom ratu i u toj vojsci neki su od običnoga vojnika za čas došli, ne samo do generala, nego i do bogatstva. Kako? Zna se.

Na žalost zbog takve sprege vlasti i pojedinaca iz redova Hrvatske vojske kompromitirana je velika zasluga brojnih rodoljuba, običnih malih ljudi koji su za ovu državu u tom trenutku bili spremni položiti vlastiti život.

Zbog šake lopova pod pokroviteljstvom tadašnje vlasti, svojim ugledom ceh plaća najiskrenija i najmoralnija skupina ljudi koji su u vrijeme rata bili u sastavu Hrvatske vojske.

Često čujem kako ljudi spominju branitelje kao nekakvu privilegiranu skupinu koja uživa povlastice na račun ostalih. Na žalost, povlastice su dobili mnogi koji ih nisu zaslužili i takvi u očima naših građana predstavljaju branitelje!

Branitelja je s područja Hrvatskog zagorja u pet godina rata na ratištima bilo gotovo 10.000.

Najveći broj u sastavu 103. zagorske brigade, a bilo ih je puno i u profesionalnim brigadama HV, dobrovoljačkim postrojbama i jedinicama MUP-a. Koliko ih od toga broja uživa kakve povlastice?

Čista je laž da su branitelji privilegirana skupina ljudi. Branitelji su oštećeni. Oštećeni su za svoj miran san, za propale godine života, za svoj ugled. A trebali bi biti uzor po kojemu bi naša djeca pamtila godine kad se stvarala država Hrvatska.

Mediji kad spominju branitelje iznašaju primjere lopovluka, lažne invalide, instant generale.

Politika, pak, koristi branitelje da bi se međusobno obračunavali, a zapravo nisu za te ljude napravili ama baš ništa od onoga što bi jednom branitelju koristilo, što bi bar donekle smanjilo štetu koju je pretrpio kad je svoj život dao domovini na raspolaganje. Kojekakve marionetske skupine u službi dnevne politike pozivaju se na branitelje kad se treba obračunati s političkim protivnicima. Primjeri kao Čondić, Glogoški i slični, uz svu svoju osobnu tragediju, patetična su karikatura ponosnog ratnog invalida, daju krivu sliku o invalidima, iritiraju obične ljude, a braniteljskoj populaciji onemogućavaju rješavanje pravih problema.

Razvojačenim braniteljima ne trebaju povlastice jer se za njih nismo borili. Njima treba osigurati da se ravnopravno uključe u život ove države i ulove korak s onima koje rat nije ometao u svakodnevnom životu. Treba im posao, stan, obrazovanje, a prije svega treba im vratiti dostojanstvo.

Prosječan hrvatski branitelj nije buntovnik s privilegijama, nego samozatajan čovjek za kojega malo ljudi zna, koji se kao i svi ostali bori za svoju i egzistenciju svoje obitelji, a povlastice koje su braniteljima namijenjene za te su ljude potpuno promašena stvar.

Najveći dio branitelja ne javlja se i ne učestvuje u radu udruga od kojih su mnoge produžena ruka politike.

Izjave „predstavnika branitelja“ rijetko predstavljaju branitelje. Najčešće su dio njihovog osobnog interesa.

Činovnici MORH-a i MUP-a, čuvari skladišta, manekenke, pjevači i nogometaši koji imaju status branitelja degradiraju one koji su se ozbiljno žrtvovali na frontu.

Svoje sam ratne medalje pospremio u ladicu, jer me sramota pokazati ljudima nešto što su dobili i daktilografi po kancelarijama kojekakvih ureda bez dana proživljenog na ratištu.

Kao branitelju jedino mi je priznanje trenutak u društvu svojih suboraca i doživljaji koje nam nitko ne može uzeti.

Kad čovjek ima osjećaj da je riskirajući život napravio nešto korisno za svoju zajednicu i svoje kolege ne treba mu drugih priznanja.

Što se tiče Domovinskog rata Zagorci se nemaju čega sramiti. Obavili smo svoju vojnu zadaću čuvajući živote svojih kolega, ali imajući u vidu i to da na drugoj strani također žive ljudi koji su žrtve tog prokletog rata. Zagorci su jednostavno bili civilizirani i disciplinirani vojnici koji su znali cijeniti ljudski život, obaviti zadaću i zadržati dostojanstvo čovjeka. Ponašanje pojedinaca izvan tog okvira nismo tolerirali. Bilo nas je posvuda, obišli smo sve frontove, nismo stekli privilegije i bilo bi vrijeme da se obznani što smo sve napravili.

O Zagorcima se do sada malo čulo, a puno je toga bilo.

Naši ljudi nisu stekli bogatstva niti su tako napredovali, jer nisu imali rođake, kumove i zemljake, ali su zato napravili onaj dio posla zbog kojega je Domovinski rat najuspješnija hrvatska bitka.

Pom. zap. za IPD 2/103. br. HV

Krešimir Končevski“

 REZIME

„Tri četvrtine svih nesvetosti i nesporazuma nestat će sa ovoga svijeta kad se postavimo u položaj naših protivnika i shvatimo njihovo stanovište. Onda ćemo se ili odmah složiti sa njima ili ćemo o njima misliti sa više razumijevanja.“ Tako je govorio Mahatma Gandhi.

To je jedini način da jednoga dana („mi“ i „oni“) završimo rat na našem poluotoku.

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari


Perivoje
12.8.2015. 22:56
mirovnjak2
7.8.2015. 14:56


Još iz kategorije Aktualnosti