Na tribini Treća srijeda u mjesecu, koju je organiziralo Društvo Virovitičana, gostovala je Anika Rešetar Drvar, profesorica njemačkog jezika, germanistica, prevoditeljica i sveučilišna predavačica. Tema večeri bila je obitelj Schaumburg-Lippe i njezina uloga u gospodarskom usponu Virovitice u 19. i početkom 20. stoljeća. To važno poglavlje lokalne povijesti široj javnosti i danas je relativno slabo poznato.
Istraživanje obitelji Schaumburg-Lippe Anika Rešetar Drvar započela je sasvim slučajno. Pozornost joj je privukla spomen-ploča u Virovitici na kojoj je stajalo da je knez Georg Wilhelm 1841. godine od obitelji Pejačević kupio dvorac i vlastelinstvo, čime je započelo razdoblje snažnog gospodarskog razvoja toga kraja. Zaintrigirana tim podatkom, pronašla je doktorsku disertaciju Stefana Meyera iz 2005. godine te krenula istraživati jednu od najzanimljivijih i najznačajnijih priča iz virovitičke prošlosti.
Predavačica je najprije prikazala povijesni okvir razvoja Slavonije nakon oslobođenja od osmanske vlasti. Nakon odlaska Turaka krajem 17. stoljeća, Slavonija je bila opustošena i slabo naseljena. Upravljanje područjem preuzela je Carska komora u Beču, smatrajući ga dijelom carske imovine. Vlastelinstva su dodjeljivana zaslužnim vojnim zapovjednicima, no kako mnogi od njih nisu imali ni interesa ni znanja za gospodarenje velikim posjedima, vlasništvo nad imanjima često se mijenjalo. Među vlasnicima virovitičkog vlastelinstva bila je i obitelj Pejačević, koja ga je, opterećena visokim troškovima života u Beču i nedostatkom poduzetničkog interesa, na kraju odlučila prodati.
Knez Georg Wilhelm (1784. – 1860.) bio je suvereni vladar male njemačke kneževine Schaumburg-Lippe, površinom usporedive sa širim virovitičkim područjem. Njegov odgoj bio je neuobičajen za tadašnje plemićke prilike. Majka Julijana usmjeravala ga je prema prirodnim znanostima, računovodstvu i psihologiji, umjesto prema uobičajenim dvorskim vještinama. Od najranije dobi odgajan je u duhu skromnosti, rada i discipline, a već je s dvanaest godina stjecao prva poduzetnička iskustva kupnjom dionica u jednoj manufakturi.
Takav čovjek je 1841. godine kupio virovitičko vlastelinstvo za milijun carskih talira, odnosno približno 35 milijuna kruna. Kako je bio protestant, prema tadašnjim zakonima Habsburške Monarhije nije mogao biti formalni vlasnik posjeda. Stoga je vlastelinstvo službeno kupila jedna katolička grofica, koja se posebnim ugovorom odmah odrekla svih prava u njegovu korist. Posjed je obuhvaćao čak 748 četvornih kilometara, dva dvorca, ergelu te prostrana šumska bogatstva.
Najveći dio večeri bio je posvećen gospodarskoj preobrazbi koju je obitelj Schaumburg-Lippe pokrenula na virovitičkom vlastelinstvu. U poljoprivredi su uvedene brojne inovacije, među kojima rotacijski sustav obrade zemlje, melioracija močvarnih područja te uzgoj novih kultura poput uljane repice i njemačkih sorti krumpira. Iz Engleske su nabavljeni moderni parni strojevi lokomobili, a među najuspješnijim gospodarskim pothvatima isticali su se parni mlinovi u Virovitici i Antunovcu.
Velik zamah doživjela je i industrijska proizvodnja. U Virovitici i Slatini postojale su šećerane, među prvima u Slavoniji. U Slatini je pokrenuta tvornica i brusionica stakla, a upravo je ondje proizveden i prvi hrvatski pjenušac. Na vlastelinstvo su uvezene merino ovce radi unapređenja proizvodnje vune, dok su moderne gospodarske zgrade, građene po uzoru na sjevernonjemačku arhitekturu, podignute u Koriji i Višnjici te su dijelom sačuvane do danas. Značajno mjesto u gospodarstvu imali su i proizvodnja kvalitetne potaše te plansko gospodarenje šumama.
Knez Georg Wilhelm nije ulagao samo u gospodarstvo. Još za života dao je sagraditi gostionicu Lipova ruža, današnji Stari hotel, a svojim je donacijama podupirao razvoj školstva i kulturnih ustanova, među kojima i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.
Govoreći o načinu upravljanja vlastelinstvom, Anika Rešetar Drvar opisala je kneza kao prosvijećenog apsolutista koji je svoje suradnike i službenike birao isključivo prema stručnosti, sposobnostima i osobnom integritetu. Upravu su činili Nijemci, Mađari, Hrvati i Srbi, što je odražavalo multinacionalni karakter tadašnje Monarhije. Istodobno, na vlastelinstvo su sustavno prenošena znanja i gospodarska iskustva iz Njemačke, uz uvažavanje posebnosti lokalnog stanovništva i njegovih životnih navika.
Nakon smrti kneza Georga Wilhelma 1860. godine vlastelinstvo i stečeno bogatstvo ostali su sačuvani, no njegovi su nasljednici potkraj 19. stoljeća započeli parcelizaciju i postupnu rasprodaju posjeda. Taj je proces okončan 1911. godine, kada je knez Adolf preostali dio virovitičkog vlastelinstva prodao obitelji Drašković za 37 milijuna maraka.
Publika je predavanje pratila s velikim zanimanjem, a nakon izlaganja uslijedila je živahna rasprava. Posjetitelje su zanimali nekadašnji gospodarski objekti kojih danas više nema, sudbina vlastelinstva nakon nacionalizacije te mogućnosti daljnjeg istraživanja i predstavljanja ove baštine široj javnosti. Zaključujući predavanje, Anika Rešetar Drvar istaknula je kako je povijest obitelji Schaumburg-Lippe nezaobilazna za razumijevanje identiteta Virovitice. Založila se za snažnije vrednovanje njihove ostavštine, predloživši, među ostalim, da se njihov doprinos trajno obilježi imenovanjem jednog trga ili ulice u Virovitici po obitelji Schaumburg-Lippe.
Večer je osvijetlila jedno od rjeđe spominjanih, ali gospodarski i kulturno iznimno važnih poglavlja virovitičke povijesti. Obitelj Schaumburg-Lippe nije ostavila samo građevine, nego i model upravljanja, poduzetnički duh te infrastrukturu na kojoj se Virovitica razvijala desetljećima. Pitanje koliko je toga danas poznato, a koliko bi tek trebalo biti, pitanje je koje je tribina otvorila, a odgovor leži, između ostalog, u jednoj ploči, jednom trgu ili jednoj ulici koja još čeka ime.
