Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  biLJana

Kako smo izgubili kompas

  Biljana Kovačević           06.09.2020.         509 pogleda
Kako smo izgubili kompas

Vesela dječja graja. Cika. Meškoljenje, naguravanje. Svi su nestrpljivi da krenu put svojih razreda. Školska vrata se ponovo otvaraju. Čekaju zvono. Učiteljice marljivo broje svoje učenike. Gužva na sve strane. Uzbuđeni roditelji malih prvašića cupkaju s noge na nogu. Kako će se njihovo maleno snaći? Ozarena ili pomalo zabrinuta lica. Negdje pokoja suza. Krišom. Ponos. Nisu to „mačja posla“ krenuti u školu!

Tako je nekada bilo!

Danas, tajac. U tihim redovima, razmaknutim na propisanoj udaljenosti stoje usamljeni. Maske im prekrivaju lica i ne može se vidjeti izraz. Smješe li se ili ih je stisnuo grč. Oči pokazuju više straha nego sreće. Prskat će ih, razdvajati, upozoravati, dezinficirati. Nema odmora, nema trčanja kroz hodnike i niz stepeništa. Jurnjava do toaleta u zadnji čas. Kako će se sporazumijevati? Nema šaptanja. Ne vide se usne. Hoće li najprije učiti govor gluhonijemih?

Nietzsche je rekao da Boga nema. I počeo umirati. Kako je moguće da božja kreacija živi bez svoga stvaratelja? Dio ne može bez cjeline. Recimo da je Bog cjelina, a mi samo sićušni njegovi dijelovi koje je stvorio na svoju sliku i priliku, znači kao stvaratelje vlastitih života. Svi dijelovi rade za cjelinu. Cjelina ima smisao, a dijelovi stvaraju svoj smisao služeći cjelini. Kada se dio odvoji i počne raditi samo za sebe, nastaje bolest. Disfunkcija. Cjelina pati. Ostali dijelovi pate. Svi su izgubljeni. Kad jedan organ otkaže drugi slabe ili otkazuju jedan po jedan. Ako jedan organ zahvate tumorske stanice , šire se i na druge. Imunitet je oslabljen. Drugi organi preuzimaju u početku dio funkcija i time se opterećuju. Na kraju cijeli sistem pada. Nastupa smrt.

Vidi li današnji čovjek sebe kao odvojeni dio ili kao cjelinu?

Radi li samo za sebe ili za cjelinu? Razvija li tumorske stanice napadajući svoju vlastitu zaštitu?

Današnje društvo je bolesno. Kolabira. Hvata posljednje udisaje. I još nije svjesno da kao izdvojena jedinka ne može preživjeti.

Koji je smisao čovjekovog života odvojenog od cjeline? Besmisao. Očaj. Dezorjentacija. Pogubljenost. Otuđenost. Sam tapka u mraku. Izgubio je sve orijentire.

Dostojevski je napisao: „Boga nema, znači sve je dozvoljeno.“ Čovjek se u naletu naslućene „slobode“ od boga koji je bdio nad njim kao majka nad djetetom, osjetio snažnim. Većim od onoga koji ga je stvorio. Konačno nema granica. I krenuo sam sebi podmetati klipove. Jedan po jedan. Pomicao je granice „dozvoljenog“. Širio se. Bahatio. Rušio norme. Moralne. I one druge. Išao do krajnjih točki izdržljivosti. Izvrtao vrijednosti. Normalno ga više nije zadovoljavalo. Želio je više adrenalina. Zajašio je svoje nadbubrežne žlijezde kao divlje konje.

Nenormalno je postajalo sve „normalnije“. Muzika je postajala sve glasnija iako su znanja o našem slušnom aparatu govorila koliko buke on može podnijeti a da se ne pokvari. Osvjetljenja su bila sve jača premda naše oči nisu napravljene da neprestano budu bombardirane njima. Očima treba mrak. Ušima tišina. Duši odmor. Tijelu relaksacija. Obnova naših ćelija koje su dijelovi našeg organizma koji je cjelina.

Naša psiha odmak od svakodnevnog rada. Milijuni informacija koje naš mozak mora obraditi pod stalnom je opsadom. Da bi uspio, dobiva stimulanse. Oni se uzimaju redovno. Postaju dio života koji nečujno klizi iz nas. Najprije kao lagane tegobe, pa bolest. Upozorenja organizma koje nitko ne sluša. Jer ne čuje. Od buke. Od skretničara fokusa. Od brzog probavljanja hrane. Odnosa.

Nesanice. Svaki organ biva pomalo nagrižen. Gubi ritam i opterećuje cjelinu. Cjelina se raspada. Naše društvo se raspalo. Na pojedince dovoljne same sebi. Na pohlepne, okrutne, nesuosjećajne, bezdušne. Samodopadne i samodovoljne. Zgrabiti, oteti, uhvatiti šansu prije drugih postalo je imperativ. Moralne norme su se izgubile.

Novo „normalno“ je otvorilo vrata. Naša civilizacija gubi bitku. Otklizava zajedno sa brojnim klizištima diljem svijeta u nepovrat. U dubinu sebe. Da spozna što spoznati nije htjela na vrijeme. Ono što se mislilo da je skriveno u nama i nevidljivo drugima pojavilo se na površini. Da konačno progledamo. Da osvijestimo.

Da smo napravili toliki odmak jedni od drugih da ne možemo pružiti ruku jedni drugima. Izmislili smo distancu i zabranjeno rukovanje i grljenje ne bismo li dali legitimitet odvojenosti. Dezinficiramo ruke misleći da će dezinficijens oprati otrove u našim srcima. Neosjetljivost na drugoga. Uskraćivanje pomoći. Ako smo dovoljno udaljeni jedni od drugih nećemo osjećati krivicu. Jer ona postoji u nama. Kao osjećaj. Kao podsjetnik da nismo sami. Da trebamo misliti i na druge.

Stvaraju se nove regule ponašanja. Tko će odgovarati za bezumni strah djeteta kojem se netko želi približiti? Možda da mu pomogne, a dijete ga smatra neprijateljem. Svi su neprijatelji. Roditelji, susjedi, učiteljice, prijatelji. Svi su potencijalna opasnost. Najbolje ih je držati podalje od sebe. Možete li zamisliti očaj i usamljenost takvog bića koje bi trebalo samo stupati kroz život? Bez dodira. Nježnih riječi. Koje zaklanjaju maske na licu. Osmjeha. Pogleda podrške. Gnjev na usnama. Ali nitko ga ne vidi.

Sve teže dišemo. Ali si i dalje oduzimamo svjež zrak. Gušimo se u vlastitim isparavanjima. Rušimo stabla, ogoljujemo zemlju. Pravimo pustinju. Zašto? Zbog još malo informacija? Koje će još malo brže stići do nas. Koje ne možemo probaviti jer nismo stvoreni za to. Pa nam treba umjetni mozak. Ne trebaju nam osjećaji. Oni nas čine slabima. Osjetljivima.

Čovjek se pretvara u stroj. Mašinu za mljevenje samoga sebe. Do istrebljenja. Oni koji će preživjeti sličit će na svoje izmišljotine – robote. Služit će nekome ili nečemu. Efikasno. Samo ne samome sebi. Bogu. Cjelini. Kome zvona zvone?!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.