Kako smo Dečaku kupili traktore

VIROVITICA, 19. travnja - Splitski tjednik Feral tribune" aktualizirao je poznatu aferru "Đurini traktori". Što je novo u slučaju i kako je završio doznao je Drago Hedl, kandidat za novinara godine. Članak "Kako smo Dečaku kupili traktore" prenosimo u cjelosti.

U razdoblju od studenoga 2001. do siječnja ove godine, prema podacima koje je Feralu dostavilo Ministarstvo financija, hrvatska je država, ili točnije rečeno - njeni porezni obveznici – Kärntner Landes und Hypotheken Bank AG iz Klagenfurta isplatila ukupno 14.647.348,18 kuna na ime glavnice i 11.813.554,88 kuna kamata. No tih, nešto više od 26 milijuna kuna nije i konačna cifra jednog mutnog, krajnje netransparentnog posla u koji se 1997. upustio tadašnji virovitičko-podravski župan Đuro Dečak, a zbog kojega mu, unatoč niza nezakonitosti i ogromne učinjene štete, nije pala ni dlaka s glave. Kada 1. listopada ove godine Ministarstvo financija plati i posljednju ratu kredita od 65 milijuna nekadašnjih austrijskih šilinga (oko pet milijuna eura), bit će to točka na "i" kojekakvih mučki, samovolje, mešetarenja i katastrofalnih političkih poteza, a sve pod firmom nabave traktora za hrvatske branitelje.

Škegrino jamstvo

Od samog početka tog posla ništa nije bilo temeljeno na zakonu. Virovitičko-podravski župan Đuro Dečak 28. studenoga 1997., zajedno sa svojim tadašnjim dožupanom Krunoslavom Cukorom, potpisat će s Kärntner Landes und Hypotheken Bank AG ugovor o kreditu vrijednom 65 milijuna šilinga, s kamatnom stopom od 8,97 posto, na osam godina s jednom godinom počeka. Kredit je trebao biti isplaćen do 15. prosinca prošle godine, no temeljem dva aneksa ugovora, rok je produžen do 1. listopada ove godine, a kamatna je stopa smanjena na 7,5 posto. Virovitičko-podravska županija nije se međutim mogla zadužiti bez odluke Skupštine, no župan Dečak nije se obazirao na takve sitnice. Nadalje, zaduženje Županije, temeljem zakona, moglo je iznositi samo do četvrtine njenih izvornih prihoda, koji su u to vrijeme bili oko 10 milijuna kuna godišnje. Dečak dakle ne samo što je odluku o zaduženju donio na svoju ruku, bez znanja i odluke županijske Skupštine, već je ponovno i svjesno prekršio zakon zaduživši se za više od 35 milijuna kuna, mada je po zakonu mogao samo do 2,5 milijuna. Dakle, 14 puta više nego što je bilo dopušteno!

Kredit je, kao što smo rekli, trebao biti namijenjen za kupnju traktora i to ne bilo kakvih već od tvrtke Torpedo iz Rijeke koja je u to vrijeme već grcala u problemima. Zašto se i kako išlo baš na kupnju tih traktora posve je nejasno, jer tvornica tom kupnjom nije spašena, nego je, kao što je poznato, završila u stečaju. No, očito je prste u tome imao i tadašnji politički vrh, prije svega ministar financija Borislav Škegro, koji je Virovitičko-podravskoj županiji 4. ožujka 1998. glatko izdao državno jamstvo pod rizničnim brojem K-040-JAA-IH. Dečak je dakle mogao mirno spavati: ne bude li županija na čijem je čelu bio mogla vraćati kredit – a i slijepcu je bilo jasno da to neće biti moguće – vraćanje će preuzeti država, odnosno hrvatski porezni obveznici. Kao što ćemo vidjeti, to se ubrzo i dogodilo.

Kad je dakle država dala jamstvo, kredit je realiziran. No trebalo je platiti još i 1,5 posto jednokratne naknade, te 0,25 posto troškova obrade kredita, ali i 1,5 posto "posredničke pristojbe" (u iznosu od 3.828.762 šilinga, ili oko 800.000 kuna). Ovaj posljednji iznos "posredničke pristojbe" trebalo je platiti tvrtci Hypo-Leasing Kaernten GmbH CO KG, koja je posredovala u dobivanju kredita i dakako naplatila svoju uslugu. Kad se dakle zbroje sve stavke, kredit od 65 milijuna šilinga postao je skuplji za još osam milijuna, što će, naravno, kao i glavnicu i kamate uredno vratiti hrvatski porezni obveznici.

Povlašteni Dečak

U međuvremenu, slijede daljnji zanimljivi događaji. Dečak će formirati Povjerenstvo na čijem se čelu dakako nalazio on, koje sačinjava popis od ukupno 196 korisnika kredita, zainteresiranih za kupnju Torpedovih traktora i poljoprivredne mehanizacije. Povjerenstvo se međutim nije sastajalo, pa je odluku o tome tko će dobiti kredit, uglavnom donosio sam Dečak. Tako su se na popisu našle 192 fizičke i četiri pravne osobe. Zanimljivo je da je među njima bio i Đuro Dečak, a još je zanimljivije da je upravo on dobio i najveći pojedinačni kredit. Iako se većina kredita kretala oko 100.000 kuna, Dečak je sam podigao kredit od 1.030.036,81 kunu – dakle deset puta više nego što je iznosio prosječni kredit.

Drugi po visini kredit, u iznosu od 790.035,40 kuna, dodijeljen je tadašnjem načelniku Općine Voćin Zdravku Volfu. No Volf je podigao još dva kredita za tvrtku Zelena dolina, čiji je suvlasnik bio, i to u iznosu od 628.120,41 kunu i 1.001.867,55 kuna. Ni jedan od tih kredita nije vraćen.

Kad je kredit austrijske Kärntner Landes und Hypotheken Bank AG odobren, a kako bi sve ostalo u vlastitom dvorištu, Dečak cijeli posao plasiranja i ugovaranja pojedinačnih kredita prema popisu od 192 fizičke i četiri pravne osobe, koji je on amenovao, povjerava Slatinskoj banci i svom tadašnjem partijskom drugu, većinskom vlasniku te banke, HDZ-ovcu Anti Šimari. Sa spomenutom bankom Dečakova će Županija sklopiti ugovor o komisionom poslu. Za banku je to bila vrlo lagodna situacija – uredno je zaračunala proviziju i svoje troškove, a za otplatu kredita nije morala mariti: ne bude li netko od onih koji su kredit dobili bio u stanju vraćati ga, postojalo je jamstvo Županije.

Posao Slatinske banke, dakle, sastojao se u tome da temeljem popisa koji je odobrilo Dečakovo Povjerenstvo, odnosno Dečak sam, pristupi realizaciji pojedinačnih kredita. Dakako, banka je morala voditi računa i o kreditnoj sposobnosti onih kojima kredit daje, no to je u ugovoru bila tek stilska figura. Postoje dokumenti iz kojih je vidljivo da je Dečak osobno intervenirao da se krediti isplate i onima za koje je bilo posve jasno da ih neće biti u stanju vraćati. Štoviše, Dečak je – iako posve svjestan njihove kreditne nesposobnosti – takvima izdavao i dodatno jamstvo Županije, kao primjerice već spomenutoj tvrtki Zelena dolina iz Voćina, ali i tvrtkama Rimes iz istog mjesta, tvrtki Titanik iz Slatine. A onda bi Slatinskoj banci slao odluku s izričitim nalogom da se kredit isplati.

Sukob interesa

Slatinska banka, posve svjesna činjenice da tvrtka Zelena dolina iz Voćina neće moći vraćati kredit, uputit će Županiji virovitičko-podravskoj zamolbu da povuče svoju odluku o dodjeli kredita toj tvrtki. U pisanom upozorenju Slatinske banke poslanom 19. studenoga 1999. godine jasno stoji da je "procjena Banke da društvo Zelena dolina d.o.o. ne bi moglo izmirivati obveze po potencijalnom aranžmanu" (kreditu od 2.004.336,39 austrijskih šilinga, op. a.). No, Dečak se nimalo nije obazirao na to i slična takva upozorenja. Četiri dana kasnije, on će, u ime Povjerenstva za kreditiranje traktora i poljomehanizacije, izdati jamstvo Županije za više od milijun kuna, a potom, istoga dana, Slatinskoj banci uputiti i odluku kojom nalaže da se taj kredit isplati.

U članku 1. tog ugovora posve je jasno da je Dečak bio više nego svjestan nepostojanja elementarnih uvjeta da tvrtka Zelena dolina ikada vrati kredit, no bez obzira na to inzistirao je da se kredit odobri. Članak 1. te odluke doslovce glasi: "Nalaže se Slatinskoj banci d.d. Slatina, da i pored činjenice da društvo Zelena dolina d.o.o. Voćin ne može dobiti garanciju HGA te da nema zadovoljavajući bonitet i prema procjeni Banke, na osnovu prezentiranih bilančnih pokazatelja, neće moći izmirivati obveze po odobrenom dugoročnom kreditu broj 55003332-9006131 da tome društvu plasira odobreni kredit u visini od =2.004.336,39 ATS." U članku 2. ugovora stoji pak kako "Županija Virovitičko-podravska se obvezuje snositi u cijelosti rizik po rečenom kreditnom poslu u slučaju nemogućnosti naplate rečenog kredita". Sve to potpisao je Đuro Dečak i ostao živ, no živa nije ostala tvrtka Zelena dolina koja je završila u stečaju i nikada nije vratila kredit!

No pravi biser predstavlja jamstvo koje je Virovitičko-podravska županija izdala svom županu Đuri Dečaku. Ovaj klasični sukob interesa da Županija jednoj privatnoj osobi, koja je uz to sama sebi odobrila milijunski kredit, daje i jamstvo za njegovu otplatu, zaista je antologijski. Dožupan Krunoslav Cukor – valjda zbog toga da to sam sebi ne bi morao učiniti Dečak - u ime Virovitičko-podravske županije 29. studenoga 1999. sve uredno zavedeno pod brojem 2189/1-99-1 i uvršteno u klasu 403-01/99-01/35, donijet će odluku kojom se "nalaže Slatinskoj banci da Đuri Dečaku, Virovitica, plasira kredit za kupnju traktora i poljoprivredne mehanizacije u iznosu od 1.700.000 ATS". Instrumenti osiguranja su, stoji dalje u odluci, "dva jamca i zalog na pokretnine koje će se kupiti iz kredita"!

U članku 2., spomenute odluke jasno međutim piše da će Županija virovitičko-podravska "snositi u cijelosti rizik po rečenom kreditnom poslu u slučaju nemogućnosti naplate rečenog kredita"! No, Dečak će ubrzo, samo dva tjedna kasnije, dobiti županijsko jamstvo za još jedan kredit, ovaj put u iznosu od 1.849.195,11 šilinga. On je tako bio jedini među 192 osobe koje su dobile kredite, a koji je dobio i jamstvo Županije, pa nije morao razbijati glavu što će se dogoditi ne bude li bio u stanju vraćati dug.

Prezaduženi Torpedo

U međuvremenu, slijedeći logiku da sve ostane u vlastitom dvorištu, Dečakova će županija s Autokućom Veličan iz obližnjeg sela Kladare, sklopiti ugovor kojim će ta tvrtka postati dobavljač i diler Torpedovih traktora. Ukupno je trebalo isporučiti 200 komada traktora različitih tipova, čija se cijena kretala od 75 do 183 tisuće kuna. Cijeli taj posao, dakako, dogovoren je bez ikakvog natječaja, a Županija će, po nalogu Đure Dečaka, avansno plaćati Autokući Veličan sredstva za kupnju traktora. Spomenuta bi kuća, potom, opet avansno, plaćala traktore Torpedu, pa je samo u jednom navratu riječkoj tvrtki koja se nalazila u ogromnim problemima, doznačeno 11,5 milijuna kuna. No, taj se novac utopio u prezaduženom računu Torpeda, pa je uskoro uslijedila obustava isporuke traktora, a Autokuća Veličan ostala kratka za oko sedam milijuna kuna. Toliko je naime pretplatila avans, a traktore nije dobila. Sudbina tih milijun eura, dakle petina ukupnog kredita, koje je Dečakova Županija podigla za nabavu traktora braniteljima, do danas je ostala nepoznata.

Kako u otplati kredita koje je temeljem Dečakovog popisa izdavala Slatinska banka nastaje opća anarhija, Županija ubrzo dolazi u velike teškoće oko vraćanja anuiteta. Sve je bilo dobro dok je trajao jednogodišnji poček, no kad je istekao, nastali su problemi. Slatinska banka 31. kolovoza 2001. podnijet će tužbe protiv neurednih korisnika kredita u ukupnom iznosu od 2,3 milijuna kuna. Naravno, taj je novac manjkao Županiji, pa je anuitet koji je došao na naplatu 1. listopada 2000. godine, uplaćen tek 22. siječnja 2001., a anuitet koji je dospijevao 1. siječnja 2001., nije podmiren u cijelosti. U međuvremenu stizali su i novi anuiteti – 1. travnja, 1. srpnja i 1. listopada 2001. – svaki u iznosu od 3.480.000 šilinga – koje Županija nije imala odakle platiti. Tome valja pridodati i četiri anuiteta u ukupnom iznosu od 546.966 šilinga za posredničku proviziju, što je također ostalo neplaćeno. Zbog svega toga, krajem rujna 2001. Kärntner Landes und Hypotheken Bank AG aktivirat će ono Škegrino jamstvo, pa će hrvatska država početi s otplatom kredita i tako to traje sve do danas.

Kad su stvari počele smrdjeti uvidjelo se da kredit nisu dobivali samo branitelji, već i druge osobe, a jednako tako da u pitanju nisu bili samo stanovnici Virovitičko-podravske županije, već i iz mnogih drugih krajeva Hrvatske. Među njima našao se i Damir Špančić, gradonačelnik Pakraca, a danas državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka. Smjenom lokalnih vlasti 2001. na svjetlo dana počele su isplivavati i druge nepravilnosti, pa se Dečak počeo jadno braniti kako je bio doveden pred "svršeni čin". Sve je pokušao prebaciti na svog dožupana Krunoslava Cukora i direktora i većinskog vlasnika Slatinske banke Antu Šimaru, koji su, tvrdio je, otišli kod Škegre i isposlovali državno jamstvo za kredit. "Doveden sam pred svršen čin. Rečeno mi je da Ministarstvo nema nikakvih primjedaba na proceduru donošenja kredita", rekao je Dečak za Novi list u siječnju 2002. kada je cijela afera pukla.

Obmanjivanje javnosti

No, Feral je u posjedu dokumenata koji govore kako je Dečak tada obmanuo javnost. Naime, spomenuti kredit od 65 milijuna austrijskih šilinga potpisao je upravo on i to puna tri mjeseca prije nego što je isposlovana garancija države. Dakle, Dečak nikako nije mogao biti stavljen, kako on to tvrdi, "pred gotov čin", jer je ugovor o kreditu potpisao on, a tek potom je uslijedilo Škegrino jamstvo, koje su navodno, njemu iza leđa, dogovorili Cukor i Šimara! Nije dakle nitko donio jamstvo Dečaku pa ga natjerao da ugovori i potpiše kredit, već je bilo posve obrnuto.

Dečakovi bliski suradnici iz tog vremena kažu kako se Dečak iz svega pokušao izvući prebacujući odgovornost na druge, mada je on bio alfa i omega u cijelom tom više nego problematičnom poslu. Oni iznose zanimljiv detalj: kada je izaslanstvo Virovitičko-podravske županije otišlo u Klagenfurt, samo je Dečak ulazio u prostorije Kärntner Landes und Hypotheken Bank AG, dok su ga ostali čekali na parkiralištu ispred banke.

Cijela afera oko spomenutog kredita od 65 milijuna šilinga, ili oko pet milijuna eura, trebala je dobiti i svoj sudski epilog, jer je 5. siječnja 2001. Županijsko državno odvjetništvo u Virovitici podnijelo kaznenu prijavu protiv Dečaka, Cukora i Franje Veličana, vlasnika Autokuće Veličan, a predmet je kasnije proslijeđen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru. No, 2004. nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja postupak na virovitičkom sudu je obustavljen i nikome nije pala ni dlaka s glave. Hrvatsko pravosuđe i tim je povodom imalo jedan od svojih blistavih trenutaka.

Iako se o traktorskoj aferi Đure Dečaka ponešto pisalo i u vrijeme kad je cijela priča pukla, tek su sada svi dokumenti o tom slučaju isplivali na površinu. No, to naravno ne znači da će – unatoč svježem antikorupcijskom planu Sanaderove Vlade - itko od njezinih aktera i danas zbog toga snositi bilo kakve posljedice.

Blokada zbog Đure

Bivši virovitičko-podravski župan Ivan Begović koji je na tu funkciju došao nakon Đure Dečaka kaže kako se Županija zbog olakog zaduživanja našla u ogromnim problemima. "Već od početka preuzimanja vlasti u lipnju 2001. pitanje "traktorske afere" stalno se vuklo po sjednicama županijske skupštine i poglavarstva. Ubrzo smo saznali da akteri te afere nisu samo sudionici dojučerašnjih vlasti u Županiji već i nositelji najodgovornijih funkcija u pojedinim ministarstvima i Vladi. Kada je aktivirano državno jamstvo, naša je Županija, temeljem Zakona o izvršenju državnog proračuna za 2002. ušla u blokadu svih investicijskih i drugih aktivnosti, pa je bilo dovedeno u pitanje njeno funkcioniranje.

Nismo mogli više podizati nikakve kredite i sva obećanja koja smo dali u predizbornoj kampanji pala su u vodu. To se naravno odrazilo i na naš rezultat prilikom sljedećih lokalnih izbora. Imali smo vezane ruke i ništa nismo mogli raditi, a jedva smo izbjegli i kolaps zdravstva, školstva i socijalne skrbi u županiji. To smo uspjeli riješiti tek velikim naporima i dogovorom s novim ministrom financija Matom Crkvencem, koji je svjestan onoga što se dogodilo i činjenica da mi za takvu situaciju uopće nismo krivi, Virovitičko-podravsku županiju izuzeo od primjene Zakona o izvršenju državnog proračuna. Da se to nije dogodilo, u našoj županiji prestale bi raditi i škole i bolnice i sve javne službe."

"No pitanje na odgovor", nastavlja Begović, "zašto je ova županija koja je po svojoj fiskalnoj snazi i po ostalim pokazateljima svog gospodarskog stanja opterećenog stečajevima i visokom nezaposlenošću, pa se nalazi na pretposljednjem mjestu u državi, morala podnijeti teret ispravljanja grešaka koju su bivši županijski čelnici učinili u prošlosti – nikada nismo dobili."