Ako u restoranu za ručak naručite pršut, juhu od rajčica, biftek i zelenu salatu morate znati da ste uživali u autohtonoj hrvatskoj kuhinji. Naime, ta su se jela, ili bolje rečeno namirnice, našle na popisu petstotinjak hrvatskih jela koje je stručni tim Ministarstva turizma pripremao godinu i pol dana. Propisi koji se moraju poštovati kako bi se na ulaz restorana mogla postaviti ploča koja gostima garantira da će jesti kvalitetnu domaću spizu, objašnjeni su u kratkom Pravilniku o utvrđivanju posebnog standarda- Hrvatska autohtona kuhinja, nedavno objavljenog u Narodnim novinama.
Ugostitelji koji to žele iskoristiti kao način privlačenja gostiju, a ponajprije stranih turista koji ‘okidaju' na autohtonu kuhinju i dosta im je vineršnicli i čevapčića, morat će ugostiti Povjerenstvo za ocjenu jelovnika kako bi oni utvrdili je li 70 posto ponude restorana, hotela, kleti, gostionice, krčme ili konobe uistinu autohtono, odnosno nudi li jela s popisa koji će se konstantno revidirati i nadopunjavati.
Jasna mi je ideja uvođenja reda na tržište i obogaćivanja gastronomske ponude, odnosno brendiranja Hrvatske i na taj način, no zašto je juha od rajčica i zelena salata autohtono hrvatsko jelo? Kako u tu kategoriju spadaju artičoke u ulju ili svježi sir (koji se, naravno, od restorana do restorana može nevjerojatno mnogo razlikovati) također nije poznato. Nigdje drugdje u svijetu ne mogu se pojesti artičoke u ulju? Ili pršut? Ili zelena salata? Ili blitva lešo?
Naravno da na popisu postoji i niz jela za koje je jasno da su izvorno hrvatska, no mogu li svi restorani u zemlji napraviti skradinski rižot po recepturi koju koriste Skradinjani? Ili je logično da se Lički lonac jede u Lici, a Rapska torta na Rabu, pa onda takvim restoranim niti ne treba ploča na ulazu koja će to potvrditi.
Problem Pravilnika je i to što vrhunskim restoranima on nije potreban jer će chef u ponudu zasigurno prije staviti gel od škampa po vlastitom receptu nego li svježi sir, dok s druge strane velik broj prosječnih restorana ionako nudi pršut (jer nije pravilnikom naznačeno o kojem se i kakvom pršutu radi) i zelenu salatu, pa bi se s natpisom Hrvatska autohtona kuhinja mogli okititi i oni koji imaju sasvim prosječnu i nepretjerano uzbudljivu ponudu.
Na taj način, plate li ploču i troškove posjeta Povjerenstva za ocjenu jelovnika, turiste će privući marketinškim trikom, a ne domaćom ponudom jela koje su jeli naši stari. To kao fora jednom može proći, ali ne i drugi put, a usput će baciti sjenu i na sve one koji uistinu njeguju tradicionalnu kuhinju te to kroz svoje jelovnike pokazuju i bez ploče na ulaznim vratima.
