Virovitičani su najdeblji u Hrvatskoj, ali rađaju najdužu novorođenčad. Nisu baš poduzetni, a ostatak Hrvatske smatra da nisu ni previše seksi, pa se možda se i zato rijetko spominju na televiziji. Je li to dobro ili loše?
Najmanje seksi Hrvati su Slavonci, a najseksi su Dalmatinci – jesu li takvi
rezultati koga iznenadili? Kada je «Globus» prije nekoliko tjedana objavio veliko
«seksološko» istraživanje želja i potreba diljem lijepe naše, proizašlo je
da su Slavonci najmanje poželjni. Čak je i Miljenko Jergović,
koji nam je svojim podužim člankom protumačio rezultate istraživanja, s dozom
skepse zaključio da je sigurno tako jer u Slavoniji živi «sve neki najeden svijet».
Kao da je istraživanje provedeno u vrijeme Đuke Begovića!
Ni dva tjedna kasnije, opet rezultati istraživanja, ovaj put antropološkog:
prof. dr. Darko Ujević sa zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog
fakulteta izmjerio je 57.000 Hrvata kako bi se, umjesto bivšeg JUS-a, odredio
hrvatski konfekcijski broj. A tu sama iznenađenja: Slavonci nisu više debeli
i niski, već su se po tjelesnim mjerama približili Dalmatincima. Muškarci su
narasli tri centimetra, a Slavonke su čak mršavije od Dalmatinki. Ali gola je
znanstvena istina i da "najdeblji muškarci žive u Virovitičko-podravskoj i Krapinsko
zagorskoj županiji". Ali ne spominju nas samo po tome - najteža novorođenčad
(oko 4 kg) rađa se u Šibensko-kninskoj, a najduža (oko 57 cm) u Virovitičko-podravskoj
županiji! Bilo bi sad nezahvalno pokušati dovesti u vezu jedne i druge rezultate
– prije svega trebalo bi razlučiti žive li u Virovitičko-podravskoj županiji
Slavonci ili Podravci, a onda pokušati razmrsiti zašto visoki i vitki Šibenčani
rađaju najtežu, a bucmasti Virovitičani najdužu djecu!
Ali ono što ovdje nitko ne može osporiti je da o nama, Virovitičanima, ostatak
Hrvatske razmišlja samo kad je riječ o statistikama, istraživanjima i pobrojavanju.
Iz zagrebačke perspektive, Virovitica je samo činjenica. Mali grad između Zagreba
i Osijeka u kojem nema afera, slučajeva, poznatih, velikih šminkera, ni prevelikih
bogataša. A tko zauzima najviše medijskog prostora?! Dakako, najseksi Hrvati,
Dalmatinci. Njihove divlje gradnje svako malo su u novinskim naslovima, njihove
face na televiziji, Dalmatinci u politici, filmu, estradi... Probojni, poduzetni,
zarađuju, prodaju, iznajmljuju, potrgali se od silnog posla.
Sve je to marketing – demistificirao je tu dalmatinsku famu moj prijatelj Dalmatinac
u trenutku iskrenosti. Kad bi se neki Slavonac usudio to reći, navalili bi na
njega rafalima svoje dalmatinske brbljavosti, ali kad to prizna Dalmatinac,
onda tu sigurno nešto ima. Doista, mućnula i ja glavom, zbog tog marketinga,
Olivera, sunca i mora, dan-danas s Dalmatincem dijelim dobro i zlo. A nije da
mi stariji i pametniji pravodobno nisu rekli – najbolji muževi u Hrvatskoj su
Podravci, a najbolje žene Slavonke. Tako da mi dalje od Virovitice nije ni trebalo
ići.
Ali osim u statistikama i prebrojavanjima, naš se grad, doista, u "velikim"
novinama pojavi tek ponekad i to najradije tamo gdje ga najradije ne bismo viđali
- u crnim kronikama. Ovo ljeto pisalo se o nerazjašnjenom požaru u butiku Miss
ili pak (strava!!!) o pedofilu u Gornjem Bazju. Spominjala se, dakako, Virovitica
i kad je gradonačelnik Kirin otišao za šefa MUP-a i to – kako je to rekla Sanja
Modrić u "Jutarnjem listu" - kao "grad od 20.000 stanovnika
u kojem je najveći kriminal krađa bicikla" (kad bi barem tako bilo, zar
ne?!). Spomenu nas ponekad i zbog još nekih naših poznatih (ne samo) političara,
a ni njih nema puno. Tako se Đuro Dečak nedavno slikao za Nacional
u svojoj lovačkoj odori. Da je Virovitica rodno mjesto Željke Antunović
već je zaboravljeno. Češće nego bilo koje druge Virovitičane, na tv-u viđamo
Mikeša i Prcu, a lani su nastupili i na dodjeli glumačkih nagrada, pa neke od
njih i donijeli kući. Ali virovitičko je kazalište ionako posebna priča i o
njemu prvom sljedećom prilikom. Čak i nedavnu proslavu Dana Virovitice - zbog
koje su se okretali volovi na ražnju i zatvarao promet kroz centar grada, pa
je na cesti bilo toliko ljudi da smo se svi čudili koliko ima nas Virovitičana
– «velike» novine tek su popratile vijesticom.
To je dobro, odlučno je odrezao jedan ugledni Virovitičan kad sam mu počela
da se mi, Virovitičani nigdje ne pojavljujemo. Zašutjela ja da čujem njegove
argumente, zanima me što će reći, znam da je od onih koji misle svojom glavom.
On je, naime, poduzetnik. Jedan od rijetkih u Virovitici, jer opet prema statistikama,
u našoj je Virovitičko-podravskoj manje poduzetnika i poduzeća nego u bilo kojoj
županiji u Hrvatskoj. Poduzetniji je, dakle, od prosjeka, od onih je koji polako
razvijaju posao, razmišljaju o perspektivama, procjenjuju mogućnosti, odmjeravaju
ulaganja i osiguravaju budućnost za podmladak, u njegovom slučaju dvije vesele
odlikašice. Prometna povezanost važna mu je, kako za biznis, tako i za rekreaciju,
jer zna strpati obitelj u auto i odvesti ih u kino u metropolu. Pa ako on kaže
da je to dobro, sigurno zna zašto. A sad znam i ja: Svako pojavljivanje u novinama,
naime, nedajbože u velikim naslovima, znači da se dogodilo nešto što remeti
virovitička mirna popodneva. Samo miran, mali grad u kojem se naizgled ništa
ne događa može biti sigurno utočište u kojem će djeca bezbrižno ići u školu
i iz škole, skupljati petice, učiti igrati tenis i plivati i pripremati se za
teže, životne škole. Pa kad jednog dana budu imale svoju djecu, kojoj će isto
tako trebati sigurnost, i kad vide da Virovitice nigdje nema, ni u novinama
ni na televiziji, mogu se kladiti da će, kao i njihov otac, s olakšanjem ocijeniti
– to je dobro!
