Šapice u ulici strahova (Mozaik knjiga, 2023.) četvrta je knjiga („Šapice“, „Šapice i tajna zelene loptice“, „Šapice i pas koji je trčao za srećom“) za djecu u kojoj se tekstopisac Slavko Sobin i ilustrator Patricio Alejandro Aguero Marino bave „velikim“ temama kroz događaje u kojima sudjeluje grupa pasa, kućni ljubimci koji se druže u gradskom parku. Došljak među njima je mali ulični pas Mrš (smatrao je to vlastitim imenom budući da su mu se svi tako obraćali), ali ga je njegova prijateljica Dona odvela „svojim ljudima“ pa je tako i on postao kućni pas. Iako udomljen, za razliku od ostalih pasa, Mrš ima iskustvo (uličnog) preživljavanja pa zato najčešće on rješava nastali problem.
Mada bih ove priče mogla (formalno) uvrstiti u basne, čini mi se da su po strukturi, dijalozima i sretnom kraju ipak bliže bajkama. Najnovija priča počinje potresom i panikom (iskustvo brojnih kućnih ljubimaca od Zagreba do Banije), ali i Doninim osjećajem krivice (opustila se i nije pazila na sve oko sebe i zato se to dogodilo) zbog čega se prestaje družiti s ostalim psima („Bojim se da nisam dobar uzor.(…) Bojim se da sve pogrešno radim (…) Bojim se da ćete me svi prestati voljeti (…) Bojim se same sebe. Nisam dobro.“
Mrš ne može dozvoliti da njegova prijateljica pati („Moja je obaveza, moja odgovornost, čuvati ovu obitelj“) pa je bodri riječima: „Svjetionik ne mora trčati po otoku da spasi brodove. Svjetionik samo stoji, sjaji i osvjetljava im put. Ti si moj svjetionik.“ Ta prijateljska, pametna „uputa“, vratila je Donu njoj samoj i svima onima koje voli i koji nju vole. Zbog svojeg se odbojnog ponašanja ispričala svojim prijateljima u parku, ali i oni njoj („Mi smo dobri psi koji griješe“) jer se problemi mogu riješiti tek ako se o njima razgovara.
A s kime se može razgovarati? Naravno, s prijateljima! Zato se Dona vraća u park i obećava okupljenim prijateljima: „(…) da vas više nikada neću gurati od sebe , nego ću na vrijeme zamoliti da pomognete.“ A Mrš rezimira: „ (…) jer hrabrost nije ne osjećati strah, hrabrost je bojati se, ali svejedno ići dalje:“
Mogu podijeliti Sobinovu bojazan da su neki njegovi čitatelji možda premladi da u potpunosti razumiju prikazanu temu, ali vrlo je vjerojatno da će pročitano negdje pohraniti i izvući u pravom trenutku.
