Plenković: Grbin kapitulirao, Milanović krši Ustav, Most politička sitnež
Udruga osoba s amputacijom poziva na uvođenje novog standarda proteza i kolica
Bulj: Koruptivnoj hobotnici i Plenkovićevoj vladi uskoro će doći kraj
HZJZ: Pojava hripavca u EU zemljama ne može se dovoditi u vezu s našom situacijom
Možemo: Zabranit ćemo prodaju dugova i uvesti zastaru za dugove do 3 prosječne plaće
WHO: Virus hepatitisa dnevno ubije 3500 ljudi
Zemlja ruši globalne toplinske rekorde deseti mjesec zaredom

  Aktualnosti

Kaki smo taki smo al više kakani neko cakani

  Damir Horvat Zacskai           03.01.2014.         1937 pogleda
Kaki smo taki smo al više kakani neko cakani

Mi stvarno nismo ni za ubit ni za živjet. Ako se potamanimo, a tlače nas i taslače iz dana u dan, nećemo nikakve koristi od toga imati. Imat će malo ćara naši sprovodnici k grobnici i ukopnici. Ali mi nemamo ništa ni od života, premda još mnogi među nama misle da će se nekako provući, ne kroz iglene uši u raj, nego kroz ovu omču besramnog i beskrajnog mrcvarenja svega onoga što bi trebalo imati kakve takve veze sa životom.

Mnogi pak vele: 'Pa to je hrvatska kravata. I neka je! Malo me steže, al podnijet ću. Olabavit će se vremenom ko što se nove cipele razgaze'. No najviše nas je uopće ni ne osjeća jer svojom svakodnevicom šetucka, šepucka pa i trčka kao kučad na povodcima i uživa prikladan osjećaj slobode. Tako da nismo spremni ni za dom ni za grob.

Za dom nikako nismo spremni jer nemamo energetske certifikate, dovršene fasade, stručna mišljenja i ovjere od sviju onih koji postoje samo zato da dobivaju sve ono što se na našim karminama nije pojelo i popilo. Šta će nama koji kurac kuće i domovi? Treba se svega toga odreć da nam se život isplati. Ne da nam se, pardon, naš život isplati, nego da nam isplate naše živote. Dakako, minimalcima kojih smo dostojni. Jedni nas zlostavljaju iz dana u dan, belje nam se, prave od nas zadnje jadnike i smiju nam se iza leđa, debelo zaštićeni našim kolebljivim tlapnjama, a drugi nas blagonaklono savjetuju da se ne zavedemo i uneredimo neredima, jer se to jedva čeka pa da dobijemo odmah taf po fanfulji. Igraju se s nama, dakako. A da bi ta igra bila što zabavnija, no ne za nas, mame nas kruhom. Nema više onih negdašnjih 'kruha i igara'. Ima tek nama sve manje kruha zbog sve više njihovih igara. Pitanje je doista, vrijedi li ljudski život toga da se sramoti samim svojim postojanjem. Nije to više ni ona biblijska, Jobova muka. Mi preživljavamo Tantalove muke: sve ono za čime smo ovih skoro četvrt stoljeća čeznuli, maštali, sanjarili, krvi prolili, rana zadobili, smrću zavjetovali, zavodnički nam se njiše nadomak pogleda, a znamo da o tome više ne možemo ni sanjati a kamoli svojim životima dosegnuti. I s dubokom zahvalnošću živjeti, uživati i štovati plodove. Zato mi žanjemo što smo sijali. Tjeskobu.

Pa tako iz dana u dan sami obezvrjeđujemo svoje živote nerješivim nedoumicama. Jel bolje grist govno u gnojnici do grla i hvatat zrak, ili je bolje jako zatalasat, sve oko sebe raskomešati i ipak se odlučiti za neko tvrđe tlo pod nogama, od kojega onda znamo da ne smijemo odustati ni po cijenu života?!? Jer ako smo stvoreni i na kakvu božju sliku i priliku, ako smo duboko cijelim našim bićem i žićem uvjereni da život vrijedi ipak onoga troška dostojanstva, koliko se god ponosa odrekli, koji je cijena ikakvog smisla duševnosti naše ljudskosti ili pak duhovnosti našeg poslanja na ovome svijetu ... da vrijedi i najmanjeg smiješka naše djece i njihove djece ... da se u ovoj kaljuži jada ne smijemo utopiti nego je prekročiti i uspeti se do pogleda koji nam otvaraju vidike i oplemenjuju pluća svježim, dragocjenim dahom samopoštovanja?!? Bil bi to nama uopće išta vrijedilo? Ta tko je tome svemu kriv? Čemu nam prst ispred nosa kad smo zaljubljenici u žute pjege, u mrtve kutove naših sudbina. Pogotovo, ako sam dovoljno samokritičan, ovako tašti ljudi poput mene. Koji misle da javno moraju iskazati kako cijene svoje nadahnuće, pa kud puklo da puklo? A dobro znaju da se počešće dogodi ono ... hoćeš baš gromko prdnut, pa se zasereš ko grlica?!? Naravno da sam i ja kriv. Zašto ja ovo pišem? Ne znam što bih od dosade ili jala? A znam da je glupo išta pisati jer je sve poodavno i napisano i rečeno, al ne možeš ti budalu pameti naučit?!?

Nadam se da će ovi moji retci poslužiti kao protuučinak poante kojoj težim? Alibi podoban svakom imalo podobnijem đavoljem advokatu ili njegovoj bratiji? Trabunjam koješta i samom sebi uvaljujem muda pod bubrege? Izdajem se za krivu osobu? A nemam pojma jesam li već izdao sve ono što je trebalo biti svetohranište moje duše i smisao mog života? Ma ne. Ja sam taj sam svoj majstor. Samoga sebe ispovijedam da bih si kupio indulgenciju, oprost od grijeha. Zemaljskih zasad. Ili možda ipak da što više svi malo dublje razmislimo o onim divnim stihovima Branka Miljkovića, koji nam zacijelo htjedoše kazati da sloboda neće tako umilno pjevati onima koji su pjevali o njoj. Ali s te druge strane mi bi, i kako god i ipak, morali, ako nam je sloboda od Boga dana, još za života spoznati zašto.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

siniša prpić
4.1.2014. 22:26
Učio nas "prokletnik" (B.Đ.Š.) žeđi za slobodom, i uspio.
Slušam neki dan jednog drugog umjetnika koji govori da je sloboda odigrana. Sad je potrebna hrabrost za izgovorenu riječ, kaže on. Dakle, autor teksta segnuo je cilja.
No, ima jedan dijalog između dva brata u filmu "Stoljeće ljubavi i mržnje"....., onaj stariji kori mlađeg brata da je bedast, pa kaže "Ljudi ne trebaju slobode. Ljudi trebaju sigurnosti".
Bojim se da je ovaj stariji ispao i pametniji.....

youtube.com/watch?v=Bro2eeLabyo&list=PL1E0B63A12A2E7BBE
Mikeš09
4.1.2014. 21:50
Sjedi...5...a toliko nedoumica...
Možda ipak, jednog dana...sloboda...
``Sloboda nije Božje sjeme pa da ti ga netko daje,
Sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom,
Sloboda nije krilatica reklamnog panoa,
Sloboda je žena...``


Još iz kategorije Aktualnosti