Hoćemo raditi i od rada živjeti, Vlada ne smije dići ruke od nas, Treba nam balans, a ne rebalans, Politiku i političare u službu rada i radnika, Moja plaća za ožujak je 1630 kuna bruto.... i niz drugih poruka hrvatskih radnika, članova sindikata, ovoga prvoga svibnja nećemo gledati. Međunarodni praznik rada Hrvatska neće obilježiti zviždaljkama, transparentima, govorima sindikalnih čelnika i izvikivanjem parola protiv države i državne gospodarske politike. Ove godine, odlučili su sindikati, neće biti prvomajske sindikalne prosvjedne povorke.
Moguća objašnjenja su sljedeća. Prvo, praznik rada pada u nedjelju i tko će pobogu prosvjedovati vikendom. Nema smisla.Drugo moguće objašenjenje jest da u zemlji sve savršeno klapa i da radnici nemaju kome što prigovoriti. Radi se, pošteno se za taj rad prima pristojna naknada, Vladine mjere gospodarskog oporavka dovele su do procvata nacionalne ekonomije, tvornice niču kao gjive poslije kiše. Ma azijski bi nam tigrovi pozavidjeli na stopama rasta BDP-a, izvoza, proizvodnje, stranih ulaganja, a sve to uz visoke kamate na štednju i mizerne na kredite. Med i mlijeko, ukratko. Problem je jedino što, zadnji put kada sam provjeravala, to nije bilo istina.
Nema smisla ponavljati koliko se obrta dnevno ugasi, koliko je tvrtki već provelo ili namjerava provesti ‘restrukturiranje' zbog čega se prema najavama na burzi može pojaviti i 400 tisuća nezaposlenih, koliko radnika posla već duže vrijeme nema, a koliko ih za svoj rad novčanu naknadu ne prima. Sindikati, očito, ne smatraju sve to dovoljno važnim problemima da bi, barem folklora radi, uz grah na gradskim trgovima poslali neku poruku.Hrvatski je radnik, izgleda, zadovoljan situacijom. Sindikalne su središnjice zaključile da se nemaju oko čega buniti. Ne žele, kažu, narušiti socijalni dijalog s Vladom i poslodavcima jer, tvrde, postigli su velike uspjehe pošto su Vlada i poslodavci prihvatili važne prijedloge. Zanimljivo objašnjenje. Zanime me samo znači li to da kada su prošle i pretprošle godine naveliko prosvjedovali (i poručivali da će na ulicama pokazati svoje nezadovoljstvo Vladinim mjerama te tražili hitan obračun s kriminalnom i korupcijom) da je tada hrvatski radnik lošije živio? Misle li oni, kao i premijerka, da su domaći šljakeri relaksiraniji nego prošle godine u isto vrijeme?
Ako se misle koristiti isprikom da je riječ o predizbornom vremenu kada će političari prosvjede iskoristiti za samopromociju moram ih podsjetiti da ih to prošle godine, dva tjedna uoči lokalnih izbora, nije sprječilo da prosvjeduju, kako su tada rekli, protiv neodrživog gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji. Za slučaj da ne znaju, danas radniku nije ništa bolje. Čak mu je i gore, jer osim nezadovoljstva radnici se bore i s neizvjesnošću. Nitko više nije siguran u to da će i sutra i sljedeći tjedan i sljedeći mjesec posao imati i za njega primiti plaću. Ne mislim da se sindikalnim prosvjedima može puno postići. Ne mislim da će vlast radi njihovih parola promjeniti politiku koju tako uporno njeguje. Nisam baš tako naivna. No, kakva je to država u kojoj, ni predstave radi, nema više prvomajske povorke? Ako je to poruka sindikata zaposlenih u državnoj i javnoj službi da su se oni, uoči izbora, sve dogovorili s Vladom (možda i oni rade na tome da ih se ubaci u Ustav), pa nema smisla da sada rade probleme, onda već pripremam svoje, ne baš pristojne poruke, kada me sljedeći put pozovu na solidarnost.
