Sjedim na terasi i slušam koncert iz centra grada. Rođendanska proslava grada i njegova zaštitnika. Dok zvuk dopre do mene, taman poprimi jačinu zvuka slušljivu našem uhu. Tu i tamo vjetar zanese malo u stranu, pa imam i efekte tiho, tiše, najjače..
Načuh da je na pozornici jedna nova mlada zvijezda koja tek utire svoj glazbeni put. Jedna se diže, druga je pala. Kad umre zvijezda nebo prestane sjati. Ugasnu na tren i sve ostale svoje baklje. Čisto da se potsjete da su i one smrtne. Kad umire zvijezda ona ostavlja svoj trag u tisućama čestica od kojih je gradila svoj mali život velike zvijezde.
Mali, zato što je smrtan i dodirljiv kao i svi drugi mali životi. Samo, što je taj život znao sebe uzdići do zvijezda.Trnovitim putem. Bolnim. Ali ispunjavajući svoju misiju, svoju svrhu ne odustajući od nje. Zvijezda se ne postaje time što si bezgrešan, savršen i što nemaš padova u životu. Mana. Nedosljednosti. Krivudanja. I zabluda. Zvijezde tkaju svoje živo tkivo u porazu, patnji, saginjanju, trpljenju i izdizanju iznad svega toga. One čak i ne znaju trenutak kada su postale zvijezde, kada im je tijelo prosvijetlilo. Kad su poprimile neku novu frekvenciju vibracije na kojoj su titrale.
To vide svi oko njih, dok one i dalje lutaju tamom vlastite samospoznaje. Za razliku od onih koji također lutaju u tami, ali svoje besvjesnosti, gurajući svoj mali život u prve redove ne bi li nekako stekli dojam da su negdje stigli, da su nešto postigli.
