Kada nešto volimo, volimo cijelim svojim bićem. Naš odnos prema voljenom ne može biti drugačiji nego cijelim svojim bićem bez obzira što radili i kamo se kretali, svijest o postojanju voljenog bića, stvari, vještine, što god. Nikada nas ne napušta. Sva naša djelovanja postoje kroz tu svijest i mi činimo sve kako bismo uživali u postojanju tog odnosa. Posvećujemo se. Ljubav je ono što svemu daje smisao. Kad ljubavi nema, ono što nije ljubav kolo vodi i nameće se kao važno.
Kada nešto volite nikada se nećete opravdavati nedostatkom vremena u kojem možete iskazivati svoju privrženost naprosto zato što vam isprike neće trebati er ćete uživati u vremenu provedenom s onim koga ili što volite. Ako doista volite nećete moći sakriti svoju pažnju jer će ona biti način na koji živite. Ako zaista volite briga oko ono što volite neće vam nikada biti teret. Ja volim čitati i pisati. Knjiga za mene nije teret. Ona je moje nadahnuće.
Djeca uče od svojih roditelja, uče iz njihovog ponašanja, ne iz njihovih riječi i prihvaćaju, dok ne iskuse druga, to iskustvo kao jedino ispravno činjenje. Djeca koja svoje roditelje nikada nisu vidjela u zagrljaju, u nekom ma i sitnom iskazu međusobne naklonosti, teško će kasnije znati i sami takvu naklonost iskazivati. Roditeljstvo lišeno ljubavi i topline šalje svoju djecu u svijet potpuno neorganizirane, zbunjene, nedisciplinirane i destruktivne.
Ljubav nije stihija. Ljubav je disciplinirano i opetovano ponavljanje iskaza naklonosti, pažnje i brižnosti. Roditelji koji nemaju vremena za svoju djecu pravdajući se zarađivanjem novaca za tu istu djecu, često ne shvaćaju kakvu poruku šalju djeci. Ne razumiju kako stvaraju od njih emocionalne invalide. Ne shvaćaju kako u djeci stvaraju osjećaj krivnje izazvan njihovim stalnim izostankom radi ostvarivanja egzistencije i ono što bi trebalo biti sigurnost doma, postaje težak teret na nejakim leđima.
Djeca, uostalom kao i odrasli traže pažnju. Fokusiranost. Ako ne možete biti usredotočeni na trenutak u kojem vas netko treba, nešto pita ili traži pomoć dok vaš pogled luta ili nestrpljivo gleda na sat, osjeti nervozu u vašem glasu, ljutnju, bijes ili što već. Teško ćete ga moći u nekom slijedećem trenutku uvjeriti kako ga volite . Ljudi koji posvećuju pažnju jedni drugima osjetit će one suptilne potrebe za njom u bilo kojem trenutku i reagirat će u skladu s njim. To čini moje Milo dijete. Ne mari jesmo li na ulici, gleda li tko ili smo doma u sobi. Svoju dozu ljubavi i poljubaca on dijeli u svakom trenutku. Vrijeme i kvaliteta vremena koju vam netko posvećuje ukazuje na to koliko vas poštuje.
Da, poštovanje! To je najmanje što ste zaslužili da vam druga osoba iskaže. Neki taj nedostatak pažnje nadomještaju riječima, s puno praznih riječi koje samo pogoršavaju situaciju. Neki ni to. Jednostavno od vas zahtijevaju da se ponašate kao da je sve u redu dok ništa nije u redu i da još imate razumijevanja za to. Ponekad se u toj čežnji da budemo voljeni ipak hvatamo za riječi, pa čak ne gledamo više ni od koga dolaze, ali ipak znamo da se one ne podudaraju s djelima. Djeca koja su ignorirana od svojih roditelja, koja su usput čak i kažnjavana zbog svoje potrebe za ljubavlju, duboko u sebe potisnu tu želju i kasnije se nikada više ne usude iskazati ju. Nikome. Kasnije se hvataju za površne odnose koji im samo prikrivaju pravo stanje stvari. Njihovu neutaživu žeđ za ljubavlju i golemi strah da prihvate ili daju tu ljubav u potpunosti. I tako hodaju zakinuti ovim svijetom proizvodeći dalje patnju.
Nijedan ljubavni odnos nije odnos ljubavi ako se zadržava samo na površini, na tjelesnom. Ako nikada ne dozvoli sebe ogoliti do najtamnijih svojih kutaka istovremeno ostajući spreman primiti isti takav odnos s druge strane. Voljena djeca znaju da su cijenjena i ona razvijaju u sebi osjećaj vrijednosti. Ja sam osoba koja vrijedi. Ta jedna jedina rečenica osnova je svih bolesti ili zdravlja. Jer, kad se čovjek osjeća vrijednim najprije će se dobro znati brinuti o sebi, a kasnije će taj odnos samo prenijeti na druge. Ako se osjećamo vrijednima tada i sve oko sebe doživljavamo kao vrijedno i to cijenimo. Svako ljudsko biće se boji napuštanja.
Kada nas napuste još od malih nogu, napuste svojim zanemarivanjem, mi nikada nećemo svijet doživjeti kao sigurno mjesto. I lutat ćemo od mjesta do mjesta, od žene do žene, od muškarca do muškarca vječito tražeći utočište, siguran dom ne shvaćajući da taj osjećaj moramo najprije ostvariti u sebi samima.
Sreća je ako bar nekad u životu sretnemo ljude koji će nam u tome pomoći dok sami ne budemo mogli stajati na nogama a onda, gdje god bili i s kim god odlučili biti, bit ćemo uvijek u toplom zagrljaju, zaštićeni i smireni. Nećemo više imati potrebu za traženjem.
