Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Mojom stranom ulice

Kad živi zašute

  Ivan Žada           04.06.2023.         5242 pogleda
Kad živi zašute

Danas sam u rodnom kraju. U Virovitici. Provozao sam se autom do kuće u kojoj sam proveo djetinjstvo. Skrenuo na početku Petrovca, jednog od gradskih kvartova, u tadašnju Novu ulicu. Lijevo je nekadašnja kasarna, desno Židovsko groblje. Stopedeset nadgrobnih spomenika, od kojih su neki vrlo vrijedni, ispisani na hebrejskom i hrvatskom jeziku. Na spomeniku kod ulaza na hebrejskom i njemačkom. O groblju se nije dobro brinulo ni prije devedesetih, a nakon još i manje. 

Danas je groblje zaraslo u travu, trnje, blato, zapušteno. Neznajući hodao sam preko grobova. Dok su mnogi gradovi, među njima i Zagreb, zarasli, Virovitica je čist i uredan grad. Sve je pokošeno, sve gredice cvjetaju. Za svaku pohvalu. No zašto onda sva kulturna baština nema bar istu razinu brige, primjerice kao za gradske gredice, rubnike ili parkirališta? „Ne očekujem“ toliko dobru kao za dvorac Pejačević, kapitalnu investiciju grada plaćenu europskim novcem. Ili za Palaču, zapravo konjušnicu, Pejačević u kojoj danas stoluje gradonačeknik. 

U Virovitici danas živi tek nekoliko Židova. U grad su se doselili početkom osamnaestog stoljeća, na posjed ranije spomenutog grofa Pejačevića. Zadužili su sugrađane značajnim doprinosom u razvoju obrtništva, trgovine, kulture i politike grada. Početkom prošlog stoljeća, trgovačka obitelj Bing izgradila je uglovnicu koja je postala najprepoznatljivija vizura gradskog središta u razvoju. Prvotno je na Bingovom ćošku, kako su tada zvali pročelje zgrade, bila smještena trgovina šivaćih strojeva Singer.

Uspostavom kvislinške Nezavisne države Hrvatske 1941. u Virovitici je živjelo oko 300 Židova. Neki su pobjegli u Mađarsku ili na teritorij Italije i tako preživjeli. Ostalih dvjestotinjak, ustaše su u kolovozu 1942 deportirali. Najprije u logor Tenje, a zatim isporučili u Auschwitz. Malo ih je preživjelo rat. Komunisti su im oduzeli imovinu i dali je narodu. Kako su tada govorili, za izgradnju novog i pravednijeg sistema.

S Bingova ćoška protjerana je trgovina Singerica i useljena Postolarska zadruga. Zarad društvenog napretka, kazali su, Postolarsku zadrugu zamijenila je danas oronula robna kuća koja doslovno nagrađuje samo srce grada. To je jedan od primjera prakse onog sistema i njegove nebrige za baštinu i njihovih nasljednika danas. Gradska vlast nakon devedesetih selektivno brine o baštini. Dok su grofovska imanja Pejačevića, čak i konjušnice, obnovljene i sjajne, židovsko groblje guta korov. Sjedaju spomenici, guta ih blatna slavonska ilovača.

Drugi svjetski rat među rjetkima je preživio virovitički Židov Marko Weiss. Školski prijatelj mog djeda Franje i njegov supatnik iz Dachaua. Marko je tih godina pokušao okupiti rijetku preživljelu židovsku zajednicu. Markovi sinovi Željko i Ljubo, to su nastavili. Željko je godinama bio u vodstvu virovitičke zajednice. Bavi se znanstvenim radom i istraživanjem zavičajne povijesti Židova. Ljubo (Ruben) Weiss, bio je međunarodno priznat hrvatski pisac, publicist i suradnik ovog portala. Bio je i predsjednik Židovske općine Virovitica. Napustio nas je prije osam godina i nije uspio urediti groblje. Bio je osoba s kojom sam se kratko družio, surađivao na ovom portalu. Kako je u Novom listu tada pisao Boris Pavelić, mene, unuka hrvatskog partizana i Ljubu, sina Židova, spojio je logorski broj moga djeda Franje i Ljubina oca Marka. Izniman i čovjekoljuban. Wiessovi su godinama brinuli o zajednici i očuvanju kulture. No s tek malo sluha u vlasti. Upravo njihovom zaslugom grad je prije petnaestak godina izdvojio par kuna za obnovu mrtvačnice na groblju. 

Virovitički susjed, grad Daruvar, diči se svojim uređenim židovskim grobljem. Dio je turističke ponude, upravo zbog baštine koju su tamošnji Židovi utkali u tkivo grada. Zbog poštovanja prema mrtvima.

Republika Hrvatska je prvog ožujka ove godine preuzela predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Hrvatsko predsjedanje potvrda je i prepoznavanje predanosti Hrvatske načelima i ciljevima IHRA-e. Predsjedanje otvara mogućnost jačanja angažmana i daljnje afirmacije Republike Hrvatske na međunarodnoj razini kao relevantnog vanjskopolitičkog čimbenika u borbi protiv antisemitizma te negiranja i iskrivljavanja Holokausta.

Ta i takva afirmacija ne bi trebala proći bez konkretnih poteza i rezultata. Siguran sam da bi se PR služba premijera Plenkovića rado pohvalila primjerom dobro uređenog židovskog groblja u Virovitici. Čak se i pohvalila velikom zaslugom virovitičkih Židova u razvoju jednog hrvatskog grada. Ne bilo kojeg, već glavnog grada županije s višestoljetnom tradicijom. U Virovitici je vlast pod posrednom kontrolom premijera. Doista ne vidim razloga da ne poentiraju. Ako već ne zbog gradoljublja, domoljublja, ili naših mrtvih sugrađana, Židova, koji su nas kroz povijest zadužili. Onda neka bar to učine zbog vlastita probitka. Nek je zbog imidža, ako već nije od srca.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Mojom stranom ulice