Iako je vladina računica o vezanoj trgovini “dionice HEP-a za dionice INA-e“ još uvijek u sferi ezoterije, iako se još čeka racionalna argumentacija premijerova tima za posao reetatizacije naftne kompanije novcem od dionica Hrvatske elektroprivrede i s razlogom sumnja da je posrijedi puko političko taktiziranje establishmenta suočenog s gubitkom arbitraže s Mađarima, vodeći ljudi veteranske populacije već su se pomamili za „svojih 7 posto“. HVIDRA-e, „specijalci“, koordinacije i savezi bivše braniteljske populacije na vijest o privatizaciji četvrtine HEP-a skočili su na noge. Ni dvadesetak godina nakon rata još se nisu namirili… - komentira Davorka Blažević na Nezavisnom portalu Tris.
Valjda zato što su uvijek isti, oni s najvećim apetitima, najgrlatiji i najzahtjevniji, a njihovu glad za privilegijama jednostavno nije moguće utažiti. Što više uzimaju, sve bi više htjeli. Jer, kako vidimo, najglasniji su upravo oni koji su se tijekom godina poraća najbolje situirali i od svoga „domoljublja“ najviše zaradili. Što je bio Josip Klemm prije rata? Osamnaestogodišnji mladić iz Slavonskog Broda koji je krenuo kao zaštitar, da bi svoj imetak i svoj status izgradio na „ratnim zaslugama“, više u miru negoli u ratu. Mnogi će reći da ga je zapravo katapultirao u društvo hrvatske političke elite njegov angažman oko dočeka generala Ante Gotovine i Mladena Markača nakon oslobađajućih haaških presuda. Čisti hrvatski folklor. Time se upisao u registar osvjedočenih „nacionalnih junaka“ i neupitnih „domoljuba“ , pa zato, valjda, i danas rado odijeva vojnu odoru koja mu služi kao infuzija samopouzdanja i osjećaja važnosti.
Tko će jače, Klemm ili Đakić?
Tko je bio Josip Đakić dok nije u HVIDRA-i doživotnu sinekuru stekao? Rudarsko-naftni radnik, koji je rat, kako su svjedočili neki akteri toga vremena, iskoristio za bildanje vlastite moći na sijanju straha među građanima srpske nacionalnosti na virovitičkom području. Danas je alfa i omega u Virovitici, čovjek koji doslovce gospodari veteranskom udrugom invalida Domovinskog rata, koji ide iz saborskog mandata u saborski mandat i čijih se „usluga“ nijedno vodstvo HDZ-a nije odreklo, iako svojim osionim, bahatim držanjem teško može imponirati iole pristojnijoj stranačkoj nomeklaturi. Čime je to Đakić zadužio HDZ, što je učinio za ovaj narod da ima pravo govoriti u njegovo ime, iako ne dijeli ni na simboličkoj razini, njegovu sudbinu?
Klemm i Đakić kao da vode neku neoglašenu utakmicu za hrvatske veterane čijim se skrbnicima predstavljaju. Pa drukaju na sav glas za bivše branitelje, iskajući i što ih ne pripada. I čime ne znaju primjereno disponirati, pa su, sjećamo se svi još vrlo dobro, svojedobno jedva dočekali prodati svojih 7 posto dionica Ine ( 700 tisuća dionica) tadašnjem mađarskom kupcu i priskrbiti MOL-u status najvećeg dioničara hrvatske naftne kompanije. Jesu li u toj transakciji solirali, ili tek slijedili naputak establishmenta koji ih je dionicama i „nagradio“, svejedno je. Tek ostaje neugodno saznanje da je Fond hrvatskih branitelja naftne dionice bez krzmanja prodao stranom investitoru koji će Inu potpuno devastirati i baciti na koljena, a Vladu dovesti u poziciju da novom nacionalizacijom „spašava“ ostatke kompanije, navodno od strateškog značaja, i narodu dokazuje privrženost državnim interesima. No, ni narod više nije što je nekoć bio. Ni tako lakovjeran ni tako neinformiran. Pa se nabrijana politička retorika Vlade, uz sve kontraproduktivniju i sve iritantniju potpredsjednicu i ministricu gospodarstva Martinu Dalić, više tako lako ne prima. Pa umjesto nacionalne euforije zbog „obrane“ strateške nacionalne tvrtke, imamo disperziranu kolektivnu skepsu na svim razinama i u svim političkim opcijama.
Veteranska glad i jeftina ucjena
I kad na Vladino ispiranje savjesti zbog apsolutno neuspjele privatizacije Ine, iz koje sada priželjkuje čim prije izaći i Mol, pa trlja ruke podsmjehujući se Plenkovićevim ambicijama da skupo otkupi upropaštenu kompaniju, sjedne i veteranska glad za naplatom „domovinskih zasluga“, cijela se situacija pretvara u svoju karikaturu. Država se sprema prodati četvrtinu najuspješnijeg javnog poduzeća ne bi li namakla milijarde za ponovno preuzimanje devastirane Ine, a veterani se već pitaju : „A gdje smo tu mi, gdje je tu naša korist?“ To je taj duh autentičnog hrvatskog domoljublja koje je proporcionalno isplativosti…
To što država više nema zakonske obveze da od privatizacije poduzeća u svome većinskom vlasništvu, prenosi u Fond hrvatskih branitelja 7 posto dionica, za tipove poput Klemma i Đakića, koji javno vrište o braniteljskim interesima, a potajno se nadaju osobnim, nema nikakve veze. Jer, nije ovo nenarodna vlada Zorana Milanovića, ili kojeg njegovog beskrvnijeg nasljednika, nego Vlada HDZ-a, stranke koja je, kako se to obično čuje iz „zajedničarskih“ redova, stvorila i oslobodila Hrvatsku. Pa njome može i disponirati kako hoće i distribuirati njezinu imovinu komu hoće. A komu će ako neće najzaslužnijima za Domovinu!? Pa se Đakić i Klemm ufaju da, i bez pritiska zakona, Vlada misli na svoje veterane i njihove nenadoknadive „zasluge za narod“. Doduše, Klemm više vjeruje u snagu zakona negoli lijepe riječi i obećanja, ali Đakić u Plenkovića ne sumnja, pogotovo kad darove nosi. Zakon je trebao kad su na vlasti, veli šef HVIDRA-e, bili oni koji nisu razumijevali potrebe hrvatskih branitelja…
Ali, nije zgorega vjeru prisnažiti i prigušenom prijetnjom, pa će Đakić poručiti kako HDZ , dok je na vlasti, ima priliku dokazati proklamiranu skrb za braniteljsku populaciju. A kud ćeš bolje i uvjerljivije nego prijenosom 7 posto dionica HEP-a i još 7 posto Croatia osiguranja koje im je svojedobno SDP-ov nenarodni dvojac Milanović- Linić odbio dati! A kako država u svom portfelju ima još 28 posto dionica ove osiguravateljske kuće, nije problem odvojiti za branitelje 7 posto. Jer, u protivnom će se Fond hrvatskih branitelja ugasiti, a tko će onda stipendirati djecu poginulih hrvatskih domoljuba i vitezova? Jeftina ucjena potrošenim streljivom…
U Fond je, od 2003. kad je osnovan, preneseno po 7 posto dionica HT-a i Ine. Ove potonje brzo su prešle u ruke Mađara i MOL-u, kako rekosmo, pribavile poziciju najvećeg pojedinačnog vlasnika hrvatske naftne kompanije. Da se popusti zahtjevima braniteljske vrhuške i na Fond prenese 7 posto dionica hrvatske elektroprivrede, država više ne bi imala kontrolu nad 75 posto paketa koji jamči apsolutna upravljačka prava u Elektroprivredi. Na isti način, da od onih 28 posto Croatijinih dionica, 7 posto Vlada transponira braniteljskom Fondu, ostalo bi joj tek 21 posto s kojim ne bi mogla baš ništa. Istodobno, upravo bi naši zaslužni veterani, baš kao u slučaju Ine, mogli presuditi o budućoj strukturi vlasništva tih poduzeća i kontroli nad njima. Sve u ime ispravljanja nepravde koju im je nanio Zoran Milanović i njegova nenarodna klika!
Mora li Fond opstati i ako gubi novac?!
– Kad je ovoj Vladi toliko stalo do naftnog biznisa, preporučamo joj da za navedeni iznos donese odluku o osnivanju nove naftne tvrtke, što bi bilo kudikamo jeftinije nego od MOL-a kupovati „mačka u vreći“- zanimljivo je stajalište „starčevićanaca“ ( HSP AS), koje posebno zabrinjava činjenica da takav model preuzimanja Ine na štetu HEP-a žestoko podržava potpredsjednica Vlade Martina Dalić, na čiji je sukob interesa u slučaju Ine već upozoravano, jer je njezin suprug u Upravi Ine, a ona kao potpredsjendica Vlade promovira reprivatizaicju Ine prodajom HEP-ovih dionica. Predsjedniku Vlade to nimalo, čini se, ne smeta.
U svibnju prošle (2016.) na saborskom Odboru za ratne veterane Josip Đakić je izjavio da se zbog krivih odluka Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja u protekle 4 godine i nereagiranja na tržištu dionica, izgubilo 820 milijuna kuna vrijednosti Fonda. – Neke mjere se hitno moraju poduzeti kako bi se osigurao novi portfelj dionica za 3-4 tisuće branitelja koji nisu obeštećeni, ali i stipendije i pomoći braniteljima – kazao je tada Đakić, no zbog lošeg gospodarenja veteranskim novcem nije pokrenuo pitanje baš ničije odgovornosti. Možda da Upravni odbor Fonda podnese račun građanima i da konačno imamo pravu informaciju o tome tko, kako i koliko troši od ove državne dotacije. I dokad će. Prošlo je više od dva desetljeća od završetka rata. Mnoga su braniteljska djeca odrasla, školovanje završila, obitelji se prirodnim putem reducirale na manje članova, samo broj branitelja i dalje raste. Što im ova država još treba dati nakon što su ostvarili pravo na braniteljske mirovine ( a da neki nikad nisu ni radili), u prosjeku od blizu tisuću do preko devet tisuća kuna , pravo na prednost pri zapošljavanju, pravo na osobnu i obiteljsku invalidninu( za koje se izdvaja preko 200, odnosno preko 300 milijuna kuna), pravo na jednokratnu pomoć (od tisuću do tri tisuće kuna), na studentska i đačka prava braniteljske djece, pravo na stan ili subvencionirani stambeni kredit, pravo na automobil za stopostotne invalide kojima su riješena i stambena pitanja… Što još možemo dati veteranima?
Oni koji nisu dobili ništa, ili su zdravi i radno sposobni pa ne žele biti teret državi, ili su im sve što ih je pripadalo pozobali pohlepniji od njih. Koji nemaju problema s etičkim pitanjima nego s golemim apetitom, a stolu su najbliže…
