Ela je s vremena na vrijeme otvarala kutije sa strahovima. Nagomilani godinama iz situacija koje je ponajmanje ona zaslužila. Strah od hladnoće nije bio nepoznanica. Ta hladnoća je uvijek bila predznak pakla, koja li ironija. Uzeto joj je jednom na silu ono što nijedna žena ne bi smjela tako gubiti, ono osnovno dostojanstvo. I nikad nije nijedan poljubac bio tako leden kao onaj otrgnut s njenih usana prije prodiranja. Na nekim zabačenim livadama na kraju ničega i početku agonije. Hladni su bili instrumenti tog stola, koji bi inače trebao služiti kao prevencija, kao mjesto dočekivanja željenog života. Ali tada nije bilo prostora za manevre. Na pragu mladosti, sa teretom koji se želi što prije zaboraviti. Ponekad se i uspije.
Hladno je bilo kad su topli dlanovi od najmanje očekivane osobe padali po njenim obrazima, posljednji pokazatelj nemoći čovjeka kojeg je čak jednom i voljela. Udarci kao izlika velike ljubavi, za to valjda treba stvarno imati želudac. Strah u samoći jer nema u tom trenutku izlaza. Pred vratima samo mogućnost nestajanja. Inatiti se i ostaviti život na rukama mučitelja? Potražit spas tamo gdje znaš da ti nitko neće moći pomoći. A onda dođe i kraj toga mučenja, da bi počelo mučenje koje ima veće posljedice. Mučenje koje nosiš u sebi. S kojim se boriš kada razmišljaš da li da opet zavoliš, da li da se prepustiš.
Stara izreka o kiši i dugi, se pokaže istinita. Lakoćom joj je vratio osmjeh, težinom svoje ljubavi. Teška ljubav kao sinonim njene veličine, ne kao sinonim tereta. I spava kraj njega sad već danima. Kraj svega onog što joj on nesebično daje.
Nema smisla da se zajedno bore sa demonima. A Eli ponekad prošlost zamagli stakla. Bez poziva, bez poriva, bez razloga. Ima li smisla tražiti od nekoga da shvati kako se osjećaš? Ima li smisla uvlačit ga tamo gdje ne treba? Ne postoji tako velika isprika, za pokoju riječ u krivom trenutku. Pa makar ih Ela sad i krvlju potpisala.
