Banner
Milošević: Milanović iznevjerio povjerenje birača
Banožić: Ne impresionira me glumatanje fakina sa zagrebačkih ulica
Plenković pozvao OLAF i DORH da stanu pred mikrofone ako imaju nešto
Plenković pozvao Raspudića na covid-odjel i nazvao ga besramnim licemjerom
Raspudić: Pozivam premijera na sučeljavanje, a ne paradiranje kroz bolnice
Quo vadis, Aida? proglašen najboljim europskim filmom
Studentima od 1. siječnja minimalna satnica 29,30 kuna

  Koronavirus

Kad respiratori utihnu

  Štefan Brajković/Zvono           02.12.2021.         1519 pogleda
Kad respiratori utihnu

Na Odjel kirurgije Opće bolnice Bjelovar rijetko zalazim, samo kad moram. Nekoliko puta završio sam na hitnoj u podrumu zgrade. Jednom je to bilo poslije neuspješnog skijanja kod Daruvara na Petrovom vrhu, što je i značilo kraj moje kratke skijaške karijere. Najduže sam boravio kao klinac nakon operacija slijepog crijeva – mislim, nekih desetak dana - piše Štefan Brajković na potalu Zvono.

Ne sjećam se jesam li ikad bio u toj, kako je ljudi zovu, šok sobi (intenzivna njega). Sve mi se ionako dogodilo brzo. Tada mi je život ispravnom dijagnozom spasio dr. Dubravko Graganić – hvala mu još jednom! Odmah nakon što su me dovezli u bolnicu završio sam na operacijskom stolu. »Broji unazad od 100. 100, 99, 98…« Sve mi je mutno – i odoh. Sekundu poslije budim se i čujem, sve je super prošlo, sve će biti u redu. I dalje nemam pojma gdje sam. Jesam li u toj šok sobi, ili već u dječjoj sobi na kirurgiji gdje sam proveo tih desetak dana? Te se sobe vrlo dobro se sjećam. Bila je za bolničke uvjete uređena prilično živahno.

Sjećam se i da su me posjetili baka i djeda kod kojih sam odrastao i sjećam se da je jednom došao u posjetu i susjed (nije bio baš susjed, već mu je punica bila naša susjeda, pa je sam time i on bio susjed) kapetan prve klase, vojničina, stara škola, obrazovan i kulturan. Zvao se, da ne povjeruješ, Nikola Tesla. Nije imamo nikakve rodbinske veze sa slavnim izumiteljem. Sjećam se kako bi se, kad je on došao, svi postrojili. Nije to bila mala stvar, a i oni koji su služili JNA znaju da ni čin kapetana prve klase nije bila mala stvar. Objašnjavao mi je što je to slijepo crijevo, kako je to ostatak evolucije, kako u stvari ne smeta ali ničemu ni ne služi i kako je problem kad se upali pa ga zato treba maknuti da ne napravi veću štetu jer, ako pukne, može napraviti veliki i opasan nered u trbušnoj šupljini.

E da, kad smo već kod tog Tesle, on mi je prvi put na nekom starom fotoaparatu iz Istočne Njemačke bio objasnio što je to blenda, ekspozicija, dubinska oštrina, osjetljivost filma i kako je sve to povezano. I to je to što se tiče mog boravka na kirurgiji kao pacijent.

Bio sam u toj zgradi još nekoliko puta, ali kao fotoreporter.

Na novi zadatak (koji sam si sam zadao) u tu zgradu krenuo sam u srijedu nakon odobrenja vršiteljice dužnosti ravnatelja Ivanke Fehir-Radanović, dr. med. Želio sam dokumentirati stanje na Odjelu intenzivne medicine koja je baš u toj zgradi, a gdje su svi respiratori, a medicinsko se osoblje tu bori 24 sata na dan za živote najtežih COVID-19 bolesnika.

Dogovorio sam se i za susret s dr. Igorom Žigmanom vršiteljem dužnosti voditelja tog odjela.
– Morate mi prvo potpisati da ulazite na vlastitu odgovornost. Dobit ćete svu zaštitu kao i mi, ali svejedno ne mogu vas pustiti na odjel prije nego što imam vaš potpis. Ne mogu odgovarati za vas. Slažete li se s time? – pita me dr. Žigman prilikom upoznavanja.
– Naravno – odgovaram kao iz puške, iako mi baš i nije više svejedno. Znam da se takve stvari potpisuju kad je situacija maksimalno riskantna – Gdje da se potpišem?

Nakon papirologije i potpisa odjenuo sam zaštitnu opremu. Sve je trajalo desetak minuta.
– Sad ste spremni – kaže medicinska sestra – pazite, dok ste gore na odjelu ni pod kojim uvjetima ne smijete skinuti nijedan dio opreme.

Kamera je na stativu, mikrofon u rukama s kojim sam mislilo snimati atmosferu. Nakon nekoliko minuta riknule su mu baterije. Imao sam rezervne, ali dolje u torbi.

Zaboravi! Ako bi išao dolje pa nazad, procedura traje sat vremena. Stižem na odjel. Ono što sam tamo ugledao ne može se opisati. Zato samo i odlučio snimiti video. Prizor je, najjezovitije rečeno, horor. Nijedan horor koji ste vidjeli ne može vas na to pripremiti. Odmah na ulazu na hodniku – a u odjel ulazite preko balkona kroz labirint izravno odjel s respiratorima i najtežim bolesnicima – nailazi se na stol. Na njemu je crna vreća. U njoj tijelo preminule osobe. Ne sjećam se sad više je li bila ona ili on.

Doktor Žigman pokazuje mi prazan krevet pokraj respiratora i kaže: Tu je prije sat vremena ležala osoba koja je sad nažalost tamo u vreći. Svaki dan gubimo bitku i ljudi umiru.

Čovjek bi pomislio da je tamo vrisak, jauk i vapaji, molitva, ili što već. Prizor je posve obrnut. Ondje vlada sablasna tišina. Svi su uspavani, samo je jedan budan. Taj je najmlađi. Isto se kao ostali bori za život na respiratoru. Rođen je 1989. godine. Šokiralo me kada mi je to doktor rekao. Pa to je dijete!

– Da – nastavlja doktor – uglavnom nam dolaze mladi, 82., 85., 87. godište.

Snimam detalje, snimam respiratore, prilazim blizu da bih uhvatio i zvukove tih mašina. Neki su bolesnicima spojeni kroz nos, drugima su cijevi u vratu ispod brade. Neki leže na trbuhu. Svima je zajedničko da se iz sekunde u sekundu bore za dah i život. Neki od njih nažalost neće uspjeti.

Ukratko, to je slika intenzivnog odjela s respiratorima.

Saznao sam još da postoji nekoliko načina spajanja na respirator. Nisu svi jednako spojeni. Također, respiratori ne funkcioniraju tako da ih se spoji i uključi. Osoblje non-stop trči oko pacijenata i nešto radi s njima. Daju im lijekove te kontroliraju i podešavaju respiratore. Nitko od osoblja nema ni sekunde vremena za odmor i usputno čavrljanje. I tako oni to rade po četiri sata u komadu pod opremom koju ni u ludilu ne smiju skinuti.

Snimimo sam što sam mogao u nekih pola sata. Možda sam ostao i duže. Izgubio se osjećaj za vrijeme. Nije bitno, snimio sam sve što sam htio.

Neki koji su pogledali izmontirani video jako su se sablaznili. Ti moraju znati još nešto: bio je to uobičajen, miran dan, bez hitnih intervencija. Kako je kad je ondje nešto hitno ne želim ni zamišljati. Prije nego što sam napustio odjel morao sam proći proceduru skidanja opreme. To također traje dobrih desetak minuta, a potom sam morao provesti još pola sata luftanja na balkonu. Procedura uključuje i doslovno kupanje u alkoholu.

Sljedeći dan (četvrtak) snimio sam razgovor s doktoricom Gordanom Kesić-Valpotić, koordinatoricom operativnog tima za COVID-19 OB Bjelovar, a nakon nje uvodnu i zadnju scenu na patologiji.

Sveukupnom osoblju Opće bolnice Bjelovar i našim junacima s COVIDA-19 se još jednom zahvaljujem na suradnji. Svi ste divni. Ma, moram i ovo zapisati: neki od njih su mi rekli u povjerenju, nas je strah, strah nas je tih mirnih prosvjeda, sreli smo ih u gradu, nisu to mirni ljudi, strah nas je, pobjegla sam na drugu stranu ulice.

Pa, dobro, ljudi, je li to normalno da oni koji nam spašavaju živote i ne pitaju jesi li ovo ili ono, bježe i skrivaju se, i strah ih je na ulici samo zato što rade svoj posao?! Dajte, molim vas, još jednom razmislite o tome što ste sad pročitali!

Tek sam tog četvrtka navečer skupio hrabrosti da to sve i montiram u video prilog. Kako cijeli doživljaj sažeti u nekoliko minuta, od početka do kraja, polako mi se složilo u glavi. Iako mi je još bila muka od svega, uspio sam, Kasno navečer poslao sam ga liječnicima na autorizaciju; to i inače uvijek činim, ne zato što bih nešto namjerno podvalio, jer nemaju povjerenja u mene, već eto može se dogoditi koja slučajna greška, pa da se sve to izbjegne.

Ujutro je video odobren, ispravljene su neke sitne greške kod potpisa doktorice (sad kad sam ga gledao našao sam još poneku, ali dobro). I video sam pustio.

Video šokira, to mu je i bila namjera, nećemo se tu lagati. Namjera je da bi se barem neki ipak osvijestili i shvatili o kakvoj se to opakoj zaraznoj bolesti radi. Da to nije prehlada, gripica. Da stvarno ubija, da i mladi i zdravi završe na respiratoru. Onaj dečko s respiratora je malo jači, ali nije debeo, a imao je samo malo povišeni krvni tlak.

Počeli su mi se ubrzo javljati kolege s lokalnih portala, čestitaju. »Stvarno si bio tamo? Smijemo li to prenijeti?« Sve do portala Večernjeg lista.

Smijete, naravno. Zamisao je da se vidi, da spasimo poneki život. Uspjeli smo ako spasimo i jednoga. Zbog toga sam se i upustio u to da posjetim odjel s najtežim bolesnicima.

Video se gleda, a komentari su užasni. To sam i predosjećao i najavio da će tako biti na svojoj stranici na Facebooku. Pišu mi da sam smeće, smrad, plaćenik. Koliko sam love dobio za ovo? – pita me jedan. Odgovaram jednostavno: Bill Gates nije štedio, i blokiram ga, naravno.

I onda šok – javio se unuk čija je baka preminula, on ju je prepoznao na videu. Provjerim po vremenu smrti, čovjek ima pravo. Pokušavam ga uvjeriti zbog čega se uopće snimaju takve stvari. Znam da je to teško vjerovati. Doživljavao sam neugodnosti i poslije raznih nesreća s poginulima. Uvjeravam ga da baku ne može prepoznati nitko osim njega, a da smo to radili da upozorimo i spasimo živote. Izražavam sućut. Ništa ne pomaže. Znam kako je to i meni je baka umrla gušeći se u Klenovniku, potpuno svjesna. Odlučio sam obrisati video. Obavijestio sam i sve kolege novinare koji su prenijeli video i oni su odmah učinili isto.

To je razlog zašto videa više nema.

Kasnije sam vidio da su neki antivakseri likovali što ga više nema. Valjda su mislili da smo se uplašili. Da, baš njih. Za njih imam tužnu vijest: ne bojimo vas se i znamo da ste ipak samo glasna i jako uplašena manjina.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Koronavirus