Jutros me tvoja rosa probudila. Lančići bisera, terapija protiv otrova. Da
sam kojim slučajem stablo, vjerujem da bi na svakoj grani druga ptica nizala
zvukove u savršene melodije, orkestra bez palice. Dirigentu sada negdje glava
počiva, a ja čvrsto vjerujem da tu i tamo podijelimo istu česticu kisika.
Moguće je da možda ponekad dišemo u istom ritmu, i poželim ti ruke na bokovima.
Pa moj izdah lakoćom pripadne tvom udahu. Pred mojim očima samo puna mekoća
tvojih usana. Da mi je te tvoje usne pretvorit u kist savršena ružičasta nijansa
bi bila dostatna za jedinstveni zalazak sunca, pomiješan sa rumenilom na mojim
obrazima.
Po prvom susretu pogled je bježao, traženje potvrde da svijet još uvijek postoji
izvan topline tvoga dlana. Nisam bila neoprezna kada sam se zarobila. Ima onih
trenutaka kada zasigurno se prepustimo, a da se ne pitamo.
A ja po navici pitanja teško zaobilazim, pa si poklonim upitnike: Koliko se
puta mogu iznova zaljubiti u isti dodir? Za neke riječi mi je potreban šapat,
da, mislim da je neophodno šaptanje ponekad, i to što je veći šapat više dobiju
na težini.
